Katolički vjernici u BiH zahvalni su msgr. Jurju Batelji, postulatoru kauze bl. Alojzija Stepinca, mučenika, koji se nesebično dao na publikaciju Blaženikova crkvenog odnosa i kršćanske ljubavi prema hrvatskim katolicima u Bosni i Hercegovini. Čitatelji će o tome naći gradiva za razmišljanje u ovoj knjizi, a ovdje bismo, predgovorno, istaknuli samo osoban i biskupski odnos zagrebačkoga nadbiskupa Stepinca prema subraći u episkopatu u BiH. Stepinac je kao Nadbiskup, svjestan svoje suodgovornosti u Biskupskom kolegiju, za sva tri svoja pohoda Hrvatima u BiH našao povoda u određenim biskupskim svečanostima. Tako je godine 1938. obilježena 25. obljetnica biskupstva banjolučkoga biskupa Joze Garića i 30. obljetnica biskupskoga ređenja vrhbosanskoga nadbiskupa Ivana Šarića. Godine 1939. bilo je biskupsko ređenje Smiljana Franje Čekade u Sarajevu, koji je bio izabran za pomoćnoga biskupa vrhbosanskomu nadbiskupu, a 1942. sudjelovao je zajedno s nadbiskupom Šarićem u biskupskom ređenju Petra Čule u Mostaru. Nadbiskup je Stepinac mogao na najmjerodavniji i najodgovorniji način razmjenjivati misli i sugerirati rješenja u razgovorima s kolegama biskupima o stanju Katoličke Crkve u državi i društvu: i za kraljeva režima u Beogradu i za NDH - vladavine u Zagrebu i za komunističke vlasti opet u Beogradu. Sedam je takvih biskupa koji su djelovali u BiH za Stepinčeva života. Idemo po kronološkom redu.
Stadler (1843.-1918.) – Stepinac (1898.-1960.). Živjeli su istodobno 20 godina, od Stepinčeva rođenja 1898. do Stadlerove smrti 1918. Josip Stadler samo u Sarajevu, a Stepinac u Krašiću, Zagrebu i na talijanskom bojištu. Obojica su studirala na Papinskom sveučilištu Gregorijani kao pitomci Papinskoga zavoda Germanicuma-Hungaricuma, pod vodstvom otaca isusovaca, i to Stadler 1862.-1869., a Stepinac: 1924.-1931. Obojica doktori filozofije i teologije. Zajedničko im je i to da su obojica bila svećenici Zagrebačke nadbiskupije i da su obojica postala nadbiskupima, Stadler u Sarajevu 1881., u trideset osmoj, Stepinac u Zagrebu, kao koadjutor, 1934., a rezidencijalni 1937., u trideset devetoj godini života. Tako mladi Nadbiskupi, a tako snažni i zreli Nadpastiri! Hoće se duh, a ne dob! Obojica uzorni i neustrašivi zastupnici Božjih i crkvenih prava. Obojica veliki ljubitelji Svetoga Pisma: Stadler je preveo Evanđelja i Djela na hrvatski u Sarajevu, a Stepinac je protkao sve svoje poslanice, propovijedi, spise i pisma biblijskim navodima. Obojica dobri poznavatelji biblijskoga, teološkoga i moralnoga nauka Crkve; laki i spremni na riječi i na peru, rado pisali i knjige izdavali. Nije poznato da su se Stadler i Stepinac ikada susreli, a Stepinac je mogao slušati pohvalne priče o svome desetljećima starijem kolegi u vrijeme svoga studija u Vječnom gradu. Barem onu da je Stadler kao izvrstan poznavatelj latinskoga jezika bio „stenograf“ na Prvom vatikanskom koncilu (1869.-1870.). Teško je reći da su njih dvojica najveći hrvatski biskupi – da parafraziramo don Ivana Tomasa – ali tko pozna veće od njih dvojice?! Uostalom najveća im pohvala dolazi od same Apostolske Stolice: kardinal je Stepinac proglašen blaženim, 1998. – na stogodišnjicu rođenja, i to 3. listopada – obljetnicu montirana suđenja u Zagrebu 1946., a nadbiskupu je Stadleru otvoren dijecezanski proces u Sarajevu 2002., od kada nosi naslov Sluge Božjega. Proces je prenesen na Svetu Stolicu 2008. Očekuje se dovršenje Pozicije i, naravno, čudo, da bi bio proglašen blaženim.
Mišić (1859.-1942.) - Stepinac. Imenjaci sv. Alojzija. Surađivali su na zajedničkim Biskupskim konferencijama u Zagrebu od 1934. do 1940. Prigodom prvoga pohoda ovoj bosansko-hercegovačkoj zemlji Stepinac se u pratnji križevačkoga vladike Njaradija, susreo s biskupom Mišićem u Duvnu, 24. lipnja 1938., tako stoji u Kronici biskupije, str. 286: „U isto vrijeme kad je Ordinarij došao u Duvno po dužnosti u s. vizitu i s. krizmu, stigao je preko Livna u Duvno Njeg. preuzv. Nadbiskup Stepinac Dr. Alojzije iz Zagreba u pratnji Križevačkog biskupa Dr. Njaradija Dionizija. Sva trojica zajedno u pratnji vjernika unišli smo u grad Duvno, otišli svečano u crkvu, adorirali Sanctissimum [Presveto]. Onda iza pozdrava dijecezanskoga Biskupa učinjena u crkvi jednom i drugom Biskupu, Nadbiskup Stepinac ko hrvatski metropolita odgovorio je, i blagoslov vjernom narodu podijelio. Iza posjeta u crkvi Sanctissimo, otišli smo u župni stan. Ručak pripravljen, ručali smo, onda pohodili novogradjevinu millenijsku crkvu u Duvnu. Slikali se pred crkvom, nakon čega otišao je Nadbiskup Stepinac i biskup Njaradi prema Posušju na Brijeg…“. Biskup Mišić, osamdesetgodišnjak, nije mogao doći u Zagreb na zasjedanje Hrvatske biskupske konferencije za vrijeme rata, ni na prvo u lipnju, ni na drugo u studenome 1941., ali je na ovo drugo poslao opširno izvješće o stanju u hercegovačkim biskupijama.
Garić (1870.-1946.) – Stepinac. U isto doba živjeli 48 godine, a kao biskupi 12 godina. Stepinac je došao Jozi Gariću na proslavu 25. obljetnice biskupstva, 1938. godine u Banju Luku, kada je napravio pravu turneju kroz BiH. Zajednički su napisali Pastoralnu poslanicu 24. ožujka 1945. Kada se Stepinac prisjetio toga dokumenta, u zatočeništvu u Krašiću, 19. veljače 1956., kratko je komentirao s krašićkim župnikom Josipom Vranekovićem (Dnevnik, str. 464): „Kad je sve išlo svršetku, pozvao je Pavelić biskupe, da i oni kažu svoju riječ. Sastao se uži odbor Biskupskih konferencija. Izdali smo deklaraciju, što je bilo sasvim na mjestu, da i mi izrazimo volju i pravo hrvatskog naroda. Potpisnici svi izmakli, a ostao sam sâm, da i za to odgovaram. Šarić je pošao vani. Garić isto tako - i brzo umro. Akšamović je zauzeo svoj stav. Šimraka zatvorili i slomili, a ti nadbiskupe plati za sve! Hvala Bogu! Ali mi ne znamo za mržnju i zato opraštamo rado svima: Nijemcima, Talijanima, ustašama, partizanima, a i nekima iz naših redova. […] Ali danas, nakon 11 g. kad sve to gledam, uvjerenja sam, sudeći po Fatimskoj poruci i prilikama, da će se 1960. g. sve smiriti u svijetu. […] Ali jedno trajno stoji: Gospodin Bog nikada ne gubi bitku!“ Gospodin je kadar i prividan poraz u bitki pretvoriti u providnosnu pobjedu. Ove godine slavimo 100. obljetnicu fatimskih ukazanja.
Šarić (1871.-1960.) - Stepinac. Živjeli su u isto vrijeme 62 godine i umrli iste godine. Biskupovali od 1934. kao Nadbiskupi istodobno 26 godina, jedan kao vrhbosanski, i to 15 godina od 1945. do smrti u izgnanstvu, a drugi kao zagrebački od 1946. u zatvoru i zatočeništvu, do smrti iste 1960. godine. Muka živa i za jednoga i za drugoga. Stepinac je nosio lijepu uspomenu na nadbiskupa Ivana Šarića još od svoga raskida zaruka s djevojkom Marijom, kojoj je u posljednjem pismu citirao Šarićevu pjesmu „Orlu“, 1924. Stepinac je izabrao nadbiskupa Šarića kao svoga suposvetitelja u Zagrebu, deset godina poslije, na biskupskom ređenju, 24. lipnja 1934. A došao je nadbiskupu Šariću 1938. na proslavu 30. obljetnice biskupstva, što je opširno prikazano u ovoj knjizi, a Šarić Stepincu u Zagreb često je dolazio i kod njega odsjedao. Po nalogu Biskupske konferencije nadbiskup je Stepinac ovlastio nadbiskupa Šarića da prevede cijelo Sveto Pismo na hrvatski jezik, što je on učinio 1942. godine. Potkraj rata, od 6. svibnja do 5. lipnja 1945. nadbiskup je Šarić boravio kod nadbiskupa Stepinca u Zagrebu. Stepincu nije padalo na pamet napuštati Zagreb, spreman dočekati ljutoga komunističkoga zmaja bez ikakve grižnje savjesti. Šarić se odlučio na odlazak u inozemstvo: preko Austrije i Švicarske dopro je do Španjolske 1948. godine. Od više se biskupa i svećenika moglo čuti mišljenje, pa i od samoga kardinala Stepinca, što ovdje i msgr. Batelja bilježi, da je providonosnije što se sklonio u inozemstvo: „Sigurno je bolje, da je otišao van. Ovi bi ga tu mučili fizički i psihički. Skršili ga. Dao bi kakve ustupke ili izjave...“, u razgovoru s Vranekovićem (Dnevnik, 20. veljače 1953.).
Čelik (1894.-1958) - Stepinac. Budući da je Dragutin Čelik kao svetojeronimaš studirao Crkveno pravo u Rimu na Gregorijani, 1925.-1926., mogli su se viđati i u zavodu i na sveučilištu. Bili su istodobno biskupi sedam godina, Čelik u Banjoj Luci od 1951. do 1958. više pod hrpom rajčica, jaja i kamenja od strane progonitelja, negoli u miru Božjem, a Stepinac u zatočeništvu u Krašiću. Nadbiskup je znao za sve Čelikove nevolje. O njemu se redovito pohvalno izražavao, pa zato i nakon njegove smrti pokazuje kršćansku nadu da će mu Bog podariti vječnu slavu za pretrpljene dane na zemlji, bilježi auktor u ovoj knjizi.
Stepinac – Čule. Vršnjaci – generacija 1898. Čule se mogao susresti sa Stepincem i 1938. u Mostaru i 1939. u Sarajevu, a sam je nadbiskup Stepinac zaželio doći na Čulino biskupsko ređenje 1942., zajedno s apostolskim vizitatorom benediktincem Ramirom Marconeom, nakon što su Čulini kolege sa studija biskupi Burić i Lach otkazali zbog ratnih nevolja. Postulator Batelja o tome prenosi iscrpno izvješće. Stepinac je cijenio Čulinu hrabrost, ljubav prema Bogu, Crkvi, Svetoj Stolici, spreman i na najveća poniženja i zlostavljanja, koja je doista i podnio, i u Mostaru, i u Zenici u zatvoru, i u željezničkoj nesreći kod Vinkovaca. Više puta kardinal ističe da je biskup Čule mogao izići iz zeničke robije da je htio potpisati i popustiti pred komunističkim zahtjevima. Ne daje se „pomilovanje“ čovjeku koji je nepravedno osuđen na 11 i pol godina robije, nego se treba javno ispraviti nanesena nepravda!
Stepinac – Čekada (1902.-1976.). U isto vrijeme bili su na studiju u Rimu, Čekada kao svetojeronimaš studirao Pravo na Gregorijani (1926.-1928.), a Stepinac kao germaničar, bogoslov, pohađao Teologiju na istom sveučilištu. Uvijek su bili na per tu. Zajednički im je episkopat od 1939. do 1960. Nadbiskup Stepinac došao je na Čekadino ređenje u Sarajevo 1939. Već 1940. novi pomoćni vrhbosanski biskup Čekada premješten je za rezidencijalnoga biskupa u Skoplje, pa je od 1946. do 1949. bio banjolučki apostolski administrator. Zajedničko su Pastoralno pismo potpisali u rujnu 1945. godine, pod komunističkom vlašću. O tome je Stepinac rekao župniku Vranekoviću (Dnevnik, str. 523): Da nisu bili uza me Čule i Čekada, Pismo ne bi izišlo. Ali su onda prva dvojica platila cijenu na montiranu suđenju i osudi, a treći je bio nemilo progonjen. Stepinac i Čekada razmijenili su više pisama koja su donesena i u ovoj publikaciji.
U knjizi će čitatelji naći vrijednih misli i podataka iz Stepinčevih pisama koja je slao hercegovačkim svećenicima: msgr. Andriji Majiću, starijemu, biskupskom delegatu, dok je biskup Čule bio u zatvoru; don Aleksandru Borasu, župniku na Gabeli; don Marku Periću, župniku u Vinici i Šipovači. Srećom sva su pisma očuvana i ovdje objavljena.
Zahvaljujemo msgr. Jurju Batelji na njegovu monografijskom pothvatu da iznese na vidjelo ove povijesne uspomene na događaje pohoda nadbiskupa Stepinca partikularnoj Crkvi u BiH od prije osamdesetak godina i stavi ih pred oči suvremenim čitateljima koji će, dok budu čitali ove retke, moći uzdignuti svoj uzdah Bogu da pogleda na zasluge blaženoga Alojzija mučenika i pomogne Katoličkoj Crkvi u ovoj zemlji koja doživljava svojevrsnu borbu.
Mostar, 8. svibnja 2017. – na zemaljski rođendan Blaženoga Alojzija Stepinca
+Ratko Perić, biskup
-----------------
Objavljeno kao „Pozdravno slovo“ u knjizi
J. Batelja, Blaženi Alojzije Stepinac i Hrvati
u Bosni i Hercegovini, Zagreb, 2017., str. 9-15.