U subotu, 3. listopada 1998., u nacionalom marijanskom svetištu Mariji Bistrici sveti Ivan Pavao II., Papa, beatificirao je zagrebačkoga nadbiskupa, časnoga slugu Božjega kardinala Alojzija Stepinca. Ne samo beatificirao, nego proglasio i mučenikom. S radošću se sjećamo toga dana i s pouzdanjem molimo zagovor blaženoga mučenika Alojzija da Bog pomogne svojoj svetoj Crkvi u njezinim suvremenim kušnjama.
Komunistička napast i Stepinčeva savjest. Čitajući Nadbiskupovo montirano javno suđenje[1] - montirano zato što je sud dokazivao lažnu optužbu, a ne istinu - vođeno u Kačićevoj ulici u Zagrebu, od 30. rujna do 11. listopada 1946.,[2] na 136 stranica teksta preslušanja, gdje je postavljeno oko 666 pitanja - odnekud nam i taj broj poznat! - čitatelju upadaju u oči Stepinčevi odgovori ovoga tipa i tona:
- Ja ne smatram da sam izdao svoju Domovinu (str. 223).
- Moja je savjest mirna u tom pogledu (227).
- Bile su iznimne prilike, ali glavno je da smo očuvali svoju savjest čistom (245).
- Ja sam znao što je moja dužnost, i ja sam je izvršio (258).
- O tome će jedamput donijeti svoj konačni sud povijest (261).
- … kada jedamput budu objavljeni svi dokumenti, i kada se bude moglo otvoreno, slobodno i ispravno pisati, sve će izaći na vidjelo (262).
- Savjest mi je potpuno mirna (Buran smijeh u dvorani), /str. 265/.
- Ja ne strepim pred nikakvom osudom (269).
- Nemam se čega stidjeti (327).
- Na sve ostajem sasvim miran (str. 355).
- Tako jedno 52 puta. Ako se tomu doda i onih 12 sličnih izreka u famoznom njegovu govoru na suđenju, 3. listopada 1946., od prve rečenice: Savjest mi je mirna, „makar se publika tome smijala“, do posljednje rečenice: „ja ne trebam milost, savjest mi je mirna“,[3] onda je slika savjesti zagrebačkoga Nadbiskupa upotpunjena. Oni će svojim notornim lažima i klevetama tužiti Nadbiskupovu savjest koja je izvršila svoju dužnost, koja sebi ništa ne predbacuje, koja se ne boji objektivna povijesnoga suda, koja nema ni od koga srama, zato ni od koga straha! Savjest je Nadbiskupu bila najljepše ogledalo pravde. A Bog je tu Nadbiskupovu savjest nagradio izjavom Kristova Namjesnika na Mariji Bistrici, 3. listopada 1998., na 52. obljetnicu toga njegova Govora i svjedočenja. Bilo mu je, veli Papa, „draže prihvatiti patnju nego li izdati svoju savjest i iznevjeriti obećanje dano Kristu i Crkvi“.
Svako doba ima svoje idololatrije, praznoglasje i reklame, svoje „panem et circenses“ – žita i užitka! Plješće strastima i akrobacijama, izvikuje u dvoranama i na stadionima. Napast je u tome što nam trenutačna strast nudi kratkoročna i kriva rješenja, a trajna savjest dugoročna, vječna. Jučer senzacija, danas banalizacija. Tražimo li slavu od ljudi ili od Boga? Hoćemo li podilaziti strasti ili poštovati savjesti? - to je pitanje! Hoćemo li slijediti glas vjekovne mudrosti Crkve ili ćemo se boriti za pravo na antirazumne glasove i geste?
_____________________________
