Propovijedi
17. February 2021.
Foto:
web

Višegodišnja je tradicija da pastoralni kler hercegovačkih biskupija zajednički započen korizmeni hod. Tako je bilo i ove godine, 17. veljače, kada se okupio veći broj svećenika, biskupijskih i redovničkih, u Gospinu katedralu u Mostaru. Sve je počelo u 10,00 sati s molitvom Srednjega časa. Nastavilo se s predavanjem biskupa msgr. Petra Palića i ispitom savjesti nakon čega je ostavljeno vrijeme za osobnu sabranost i mogućnost sv. ispovijedi. Pobožnost Križnoga puta predvodili su biskupijski đakoni, a sv. Misu biskup Petar.

Ovdje donosimo razmatreanje biskupa Petra

„…USTADE DA POBJENE…“ (Jona 1,3)

          Draga braćo svećenici i redovnici!

          Sve vas na početku ove naše duhovne obnove pozdravljam. Današnjim danom započinjemo Korizmeno vrijeme, vrijeme pokore, vrijeme obraćenja, vrijeme hoda u vlastitu nutrinu, vrijeme preispitivanja svoga odnosa s Bogom i s bližnjima. Dostojno je i pravedno da i mi sami, koji ćemo drugima naviještati pokoru, pozivati na obraćenje u Božje ime, zastanemo, odredimo koordinate vlastitoga duhovnoga života i, unatoč svojoj slabosti, grješnosti i nedosljednosti, ponovno pokažemo svoju spremnost na obraćenje, popravljanje onoga što nije dostojno nas ni kao ljudi, a osobito ne nas kao svećenika, odnosno redovnika.

Na tom putu vlastitoga obraćenja i promjene srca dopustimo proroku Joni da nam na temelju svoga iskustva pokaže koji je najbolji put i način stajanja pred Gospodinom i ostvarivanja poslanja koje nam On povjerava.

          Običaj je, inače, bio da ovo uvodno razmatranje na duhovnoj obnovi održi jedan od dekana naših biskupija. Budući da se, uslijed poznatih okolnosti, nismo mogli zajednički susresti, iako je pojedinačnih susreta bilo, odlučio sam da vam se na ovom prvom zajedničkom susretu obratim osobno.

  1. Izbor teme – prorok Jona

Što se tiče izbora teme, odnosno niti vodilje, u pozivu ste već vidjeli da se radi o proroku Joni. Citat je uzet s početka knjige o Joni. (Sva sreća da u pozivu nakon naziva teme postoji navod citata, jer bi inače ispalo da biskup ustade da pobjegne). Šalu na stranu, možda je svatko od nas doživio dovoljno razloga da poput Jone ustane i pobjegne od svoga poslanja i svoga života. Možda će nam taj osjećaj i napast doći sutra, ili nam je bio jučer. No, ipak, uvijek iznova pronalazimo snagu i vršimo svoje poslanje. I budimo zahvalni.

U riječima i Joninoj nakani koju je ostvario („ustade da pobjegne“), nalazi se zapravo i čin koji označava grijeh. Tri su naime pojma u hebrejskom jeziku kojima se opisuje biblijsko poimanje stvarnosti grijeha.

Prvo poimanje stvarnosti grijeha (hata') odnosi se na promašaj, odnosno krenuti krivim putem, odnosno griješiti protiv određene norme kao zapovijedi ili zabrane.

Drugo poimanje stvarnosti grijeha je učiniti zlo, počiniti nepravdu, bezakonje (avah). I treće biblijsko poimanje stvarnosti grijeha (paša') je otpadništvo, pobuna, učiniti prijestup.

Sve su ove stvarnosti sadržane u tom Joninu činu ustati i pobjeći.

Jonina odluka ustati i pobjeći u Taršiš, daleko od Jahve, događa se nakon što je čuo Riječ Jahvinu kojim mu je određeno poslanje: „Riječ Jahvina dođe Joni, sinu Amitajevu: Ustani, reče mu, idi u Ninivu, grad veliki i propovijedaj u njemu, jer se zloća njihova popela do mene.“ (Jona 1,1-2)

U Joni otkrivamo i karakteristike nekih svojih ponašanja:

  1. bijeg od poslanja, a time i od samoga Boga

Jona utjelovljuje židovski partikularizam, odnosno ova je knjiga upravo protest protiv takvog načina mišljenja i vjerovanja u odnos Boga i čovjeka, tj. da Bog spašava samo pojedince i neke narode. Jona želi pobjeći od poslanja koje mu Bog povjerava među „poganima“. Bijeg od vlastitoga poslanja znači bijeg od sebe i bijeg od Boga koji mi povjerava poslanje.

  1. Egoizam

Bijeg od vlastitoga poslanja i ozbiljno neprihvaćanje istoga poslanja izrasta u egoizam i iz egoizma. Najednom nisu važne moje vlastite obveze, pa niti objektivne okolnosti u kojima ostvarujem svoje poslanje, nego postajem dovoljan sam sebi. Kod Jone je to izraženo kroz njegovo ponašanje, odnosno on „siđe u Jafu i nađe lađu što je plovila u Taršiš. Plati vozarinu i ukrca se da otplovi s njima u Taršiš, daleko od Jahve.“ (Jona 1, 3) Silazak u Jafu pokazatelj je želje za određivanjem vlastitoga životnoga puta, bez obzira na Boga i bližnjega. Naći lađu, platiti vozarinu i ukrcati se – slika je privida i razmišljanja da svojim snagama, svojom pameću mogu pronaći sigurnost, koja će mi jamčiti dobar život. Kamo god se okrenemo, ako odstupimo od volje Božje, onda smo u silaznoj putanji. Kakvu god slavu, bogatstvo, moć, čast steknemo, ni mrvicu ne ustajemo. Što više napredujemo, dok smo Bogu okrenuti leđima, zapravo sve dublje i dublje tonemo.

  1. nužnost korijenite promjene prihvaćanja i razumijevanja Božjih planova i Božjih odluka

Čini se da ni Jona, a ni mi nismo ozbiljno uzeli Gospodinove riječi koje je uputio po proroku Izaiji: "Jer misli vaše nisu moje misli i puti moji nisu vaši puti," riječ je Jahvina. „Visoko je iznad zemlje nebo, tako su puti moji iznad vaših putova, i misli moje iznad vaših misli.“ (Iz 55,8-9)

  1. Bijeg od poslanja

Čovjeku koji pokušava pobjeći od jasno prepoznate dužnosti, pogotovo ako u tom trenutku može umiriti svoju savjest nekim izgovorom, prijeti opasnost da padne sve dublje, proporcionalno visini njegova položaja. S pravom vjernici očekuju od svećenika da bude „na visini svoje zadaće“.

Jona, kojem je zapovjeđeno da ode u Ninivu, na krajnjem sjeveroistoku, pokušava pobjeći na tada najudaljeniji zapad. Često između svetačke visine i ponora grijeha nema srednjeg odmorišta. Čovjek s najvišim idealom, kad je nevjeran tom idealu, sposoban je potonuti niže od običnog smrtnika.

I tebi baš što goriš plamenom

Od ideala silnih, vječitih,

Ta sjajna vatra crna bit će smrt

Mrijeti ti ćeš kada počneš sam

U ideale svoje sumnjati!“

(Silvije Strahimir Kranjčević, Mojsije)

Jona bježi od Jahve, ali i od sebe. Kakvu korist može imati onaj tko bježi od Dobra? Kakvu svjetlost može imati, tko dobrovoljno napušta Svjetlost? U knjizi Postanka čitamo: „Uto čuju korak Jahve, Boga, koji je šetao vrtom za dnevnog povjetarca. I sakriju se – čovjek i njegova žena – pred Jahvom, Bogom, među stabla u vrtu.“ (Post 3,8) I Jona vjeruje da mu je moguće sakriti se od Božjega pogleda. Međutim, znamo da je to inzistiranje u suprotnosti s Bogom i njegovim znanjem, kao što Psalam 139 potvrđuje:

„Kamo da idem od duha tvojega

I kamo da od tvog lica pobjegnem?

Ako se na nebo popnem, ondje si,

Ako u podzemlje legnem, i ondje si.“ (Ps 139, 7)

Jona je dobro znao da čovjek ne može pobjeći od Božje prisutnosti, od Boga koga poznaje kao jedinog Stvoritelja neba, zemlje i mora i kao Sveznajućeg. Jona je pobjegao zapravo od stajanja pred Bogom, od boravka u Božjoj nazočnosti, kao Njegov sluga i službenik. Odbio je poslanje i sam priznaje Bogu: „Jer znao sam da si ti Bog milostiv i milosrdan, spor na gnjev i bogat milosrđem i da se nad nesrećom brzo sažališ.“ (Jona 4, 2) Možda se Jona nadao da će Bog, budući da je on previše udaljen od Ninive, poslati drugoga proroka da pozove Ninivljane na obraćenje. Vjerojatno je smatrao i to svoje poslanje opasnim i mislio da se sve to ne isplati i da nema nikakvog smislenog cilja. Činjenica je da su stanovnici Ninive bili idolopoklonici i ništa nisu znali o Jahvi, u čije je ime Jona morao pozvati na obraćenje. Grad je bio ponosan i idolopoklonički i s prezirom bi gledao na Izraelca koji je došao iz daleke zemlje, koju mnogi od njih teško poznaju ili preziru.

Jona je zapravo postupio onako kao što to često čine ljudi, koji ne vole Božje zapovijedi. Htio je skloniti se što je moguće dalje od Božjeg utjecaja i s mjesta na kojemu je mogao i trebao ispuniti Božje poslanje. Doduše, Jona je ustao nakon Božjega glasa, ali ne kao drugi proroci, da bi se pokorio tom glasu, nego da bi bio neposlušan; i to, ne polako ni neodlučno, nego bježi od „stajanja pred Gospodinom." Odrekao se svoga poslanja, svoje službe. I neće to biti ni prvi, ni jedini put bježanja pred Gospodinom. Susrest ćemo se onima koji su Isusove riječi smatrali „tvrdim govorom“ i otišli su od njega, nisu više hodali s Njim (usp. Iv 6,66). I onaj bogati mladić ode tužan, jer imaše velik imetak. (usp. Mt 19,22).

Dogodi se i u mome svećeničkom životu da se u sebi bojim vjerovati u Božju prisutnost. Možda se sramim biti tamo gdje bih trebao biti i raditi ono na što me Bog poziva. I činim upravo kao Jona. Kad osjetim da me Bog poziva na molitvu, odlazim i uranjam u posao; kad, u samoći, čujem Njegov glas koji mi govori nešto što mi se ne sviđa, bježim u gužvu od Njegova glasa. Ako me pozove da se odreknem nečega i to namijenim za siromahe, naručujem novu odjeću, po zadnjim kricima mode ili novi automobil;  ili, suprotno tome, ako me On pozove da ne činim ništa, onda baš sve činim, kako bih okončao svoju nutarnju borbu, da poslušnost zaniječem i krenem putem neposluha. Jona je u ovom dijelu svoje povijesti slika svih onih koji se, kad ih Bog pozove, ne pokore Njegovom pozivu. Doduše, takve Bog pusti na neko vrijeme, dopušta da se susretnu s poteškoćama, tako da će, na kraju, oni pobjeći od Boga nezadovoljni prema Bogu koji će im darovati mir i spokoj. Da bismo u sebi prevladali nevoljkost koja se često nastani u našem srcu, potrebna nam je snažna vjera i vježba bezrezervne poslušnosti. Obraćenje je spoznaja istine o sebi i povratak Ocu. Vrijeme Korizme je blagoslovljeno vrijeme, povlašteno vrijeme Božje milosti, kojom me Bog vodi da spoznam malenost svoga srca i veličinu Njegove ljubavi i praštanja.

  1. Misericordia et misera – Milosrđe i jadnica

Papa Franjo je svoje apostolsko pismo na zaključenju izvanrednoga Jubileja milosrđa naslovio: Misericordia et misera. To su dva izraza, kako tumači Papa, koje sveti Augustin koristi u tumačenju susreta Isusa i preljubnice. „Ostadoše samo njih dvoje: jadnica i milosrđe.“ (Augustin)

Korizmeno vrijeme je povlašteno vrijeme za susret s Očevim milosrđem. Kao što je Ninivljanima bilo dano 40 dana, tako je i nama i ove godine dano ovo vrijeme promjene, obraćenja.

Bog je, draga braćo, poslao svakoga od nas na svijet, da ispunimo svoje vlastite dužnosti i, zahvaljujući njegovoj milosti, postignemo vlastito savršenstvo kroz njihovo ispunjavanje. Bog nas nije stvorio nasumice, slučajno, da prolazimo svijetom vršeći svoju samovolju ili ono čemu nas vodi naše vlastito zadovoljstvo, nego da ispunimo Njegovu volju.

Jona je morao proći razna iskustva u svome životu da bi na kraju shvatio da je Bog puno različitiji od njega samoga i da se Boga ne može stvoriti na svoju sliku. Stvorenje je stvoreno na Božju sliku, a nije Bog na sliku stvorenja. Nesporazum i nerazumijevanje Boga nastaje uvijek kad stvorenje želi oblikovati Boga na svoju sliku. To nam osobito govori posljednji dio knjige o Joni.

Ono što svi sveci čine u radosti i u slavlju, odnosno raduju se, jer je na nebu veća radost zbog jednog obraćena grešnika negoli zbog devedeset i devet pravednika kojima ne treba obraćenja" (Lk 15,3-7),  Joni to postaje predmetom razmišljanja o Bogu; kao da je iskazivanje milosrđa oznaka nesavršenosti Božanske prirode. Upravo opraštanju, toj Božjoj milosti, tom „besplatnom činu našega nebeskog Oca“ (MM 2), svi dugujemo i vlastito spasenje. U Joni su se pojavili ostaci ponosnog, neljubaznog duha. Ispostavit će se da Jona nije niti očekivao niti želio dobrobit Ninivljana, nego je došao samo proglasiti i svjedočiti njihovom uništenju. U tom je promišljanju previdio čije je on sȃm sredstvo bio i slavu Božanske milosti.

Jona je bio izuzetno nezadovoljan - bila je to neukrotiva revnost. On bi, kao ponekad i mnogi od nas, upravljao Božjim svijetom bolje od samoga Boga. Jona je sagriješio, raspravljajući s Bogom. Kao da Bog nije imao dovoljno sredstava po svojoj volji!

„Srdiš li se ti s pravom?“ (4,4) pita Bog Jonu.  Bog komu se Jona obraća molbom, odgovara. Tako Bog često u molitvi nekim tajnim glasom odgovara i na naše upite. Postoji opravdana ljutnja protiv grijeha. Međutim, Bog potajno sugerira Joni da njegov bijes nije bio ispravan. Bog nije zamjerio žestini njegove strastvene želje za Izraelom, nego to što je bila okrenuta protiv Ninivljana. Ono što Gospodin govori Joni, govori svima koji su u svom poslanju obraćenja duša bijesni. Moraju se, u toj ljutnji, sjetiti sebe, uzimajući u obzir uzrok ili cilj svoje ljutnje i oprezno i ​​pažljivo odvagnuti „srde li se s pravom.“ Jer ako su ljuti, ne na ljude, nego na grijehe ljudi, ako mrze i progone, ne ljude, nego poroke ljudi, onda je njihova revnost dobra. U protivnom nije.

Bog beskrajne samilosti pošteđuje Ninivu, taj veliki grad. Čini se da je Božje obrazloženje ušutkalo Jonine prigovore i učinilo ga razumnim za njegovu krivnju u ponovnom prikazivanju Boga kakav on u sebi nije.

Jonina knjiga završava jednako naglo kao što započinje. Završava bez davanja bilo kakvog objašnjenja. Vjerojatno je, doista, iz samilosnih izraza koje Bog koristi prema Ninivljanima, da se Bog smilovao i preokrenuo njihovu propast; i nije nevjerojatno da se Jona, kad je izvršio svoj nalog i bio zadovoljan Bogom u pogledu njegova milosrdnog postupka, vratio u Judeju. Možemo, međutim, pretpostaviti da se obraćenje Ninivljana nije dugo nastavilo; jer, nakon nekoliko godina, nalazimo kako je prorok Nahum prorekao potpuno uništenje toga grada.

  1. Zaključak

Na kraju kao poticaj uranjanja u Božje milosrđe i njegovu ljubav i kao obraćenje od vlastitoga grijeha/bijega, egoizma i krivih slika o Bogu neka nam posluže riječi pape Franje iz već spomenutog pisma „Misericordia et misera“:

„Milosrđe pobuđuje radost, jer se naša srca otvaraju nadi novoga života. Radost oproštenja ne može se opisati riječima, ali se širi oko nas svaki put kad iskusimo oproštenje. Njezino vrelo je ljubav kojom nam Bog izlazi ususret, rušeći zidove sebičnosti koji nas okružuju, kako bismo i mi sami postali oruđem milosrđa.“ (MM 3)

ISPIT SAVJESTI

15 bolesti

Dijagnoza pape Franje

Na tradicionalnom susretu s djelatnicima Rimske kurije (2014.) Papa Franjo je u govoru svojim suradnicima predložio svojevrstan “ispit savjesti”. Imenovao je 15 duhovnih ‘bolesti’ koje, kako je rekao, nisu problem samo Rimske kurije, nego svakog kršćanina i svih zajednica, župa i biskupija koje postoje u Crkvi.

1. Osjećaj besmrtnosti, “imunosti” ili čak “nezamjenjivosti“

„Kurija/župa/biskupija koja ne njeguje samokritiku, koja ne pokušava poboljšati ono što radi, potpuno je bolesna”, rekao je Papa. Predložio je posjet groblju, gdje “leži puno njih koji su mislili da su besmrtni i jako važni” i rekao da je ovaj problem povezan s narcizmom. Lijek za tu bolest je milost da se osjetimo grešnicima i kažemo svim srcem: “Sluge smo beskorisne. Učinili smo što smo morali učiniti” (Lk 17, 10).

2. Bolest pretjerane zauzetosti („martalizam“)

Od ove bolesti, rekao je Papa, boluju oni koji poput Marte u Evanđelju previše rade umjesto da “odaberu bolji dio koji im se neće oduzeti”. Zato je Isus pozivao svoje učenike da “malo otpočinu” (usp. Mk 6,31), jer zanemarivanje nužnog odmora dovodi do stresa i uznemirenosti. Vrijeme odmora, za one koji su završili svoju misiju, potrebno je, obavezno i treba ga živjeti ozbiljno, rekao je Papa.

3. Mentalna i duhovna zatupljenost, „okamenjenost“

Od nje boluju oni koji su oni koji gube unutarnji spokoj, vedrinu i odvažnost i sakrivaju se ispod papira te postaju “strojevi koji obavljaju radnje”, a ne “Božji ljudi”.

4. Bolest pretjeranog planiranja i funkcionalizma

To se događa kad apostol sve pažljivo isplanira i vjeruje da će stvaranjem savršenog plana stvari napredovati, te se tako pretvara u knjigovođu ili računovođu. Nužno je, rekao je Papa, sve dobro pripremiti, ali nikada pritom ne pasti u napast da sputavamo i upravljamo slobodom Duha Svetoga, koja uvijek ostaje veća, darežljivija od svih ljudskih planiranja.

5. Bolest slabe koordinacije

To je kad udovi gube zajedništvo jedni s drugima i tijelo gubi svoju skladnu funkcionalnost i svoju odmjerenost, postaje orkestar koji proizvodi buku, jer njegovi članovi ne surađuju i ne žive duh zajedništva i izostaje “timski rad”. 

Ružno je za uho kad u zboru svaki član zbora pjeva svojim glasom i ritmom. Užasno je za zajednički život kad svatko živi po svome.

6. Duhovni Alzheimer – zaborav povijesti spasenja

To je progresivno opadanje duhovnih sposobnosti koje u dužem ili kraćem vremenskom razdoblju kod osobe izaziva teški invaliditet te ona postaje nesposobna samostalno obavljati bilo koju aktivnost, živeći u stanju apsolutne ovisnosti o svojim često izmišljenim pogledima.

7. Bolest suparništva i umišljenost

Kad izgled, boje odjeće i znakovi časti postaju primarni životni cilj, zaboravljajući riječi svetoga Pavla: “nikakvo suparništvo ni umišljenost, nego – u poniznosti jedni druge smatrajte višima od sebe; ne starajte se samo svaki za svoje, nego i za ono što se tiče drugih” (Fil 2,1-4). To je bolest koja nas navodi da budemo lažni muškarci i žene i živimo lažni “misticizam” i lažni “kvijetizam”. Sam Pavao ih naziva “neprijateljima križa Kristova”, jer im je “slava u sramoti – jer misle na zemaljsko ” (Fil 3,19).

8. Egzistencijalna šizofrenija

To je bolest onih koji žive dvostruki život, koji je plod licemjerstva karakterističnog za mediokritete i sve veće duhovne praznine koju akademski stupnjevi ili naslovi ne mogu ispuniti. Ta bolest često pogađa one koji se, napuštajući pastoralnu službu, ograničavaju na birokratske poslove, gubeći tako dodir sa stvarnošću, sa stvarnim ljudima. Oni stvaraju tako vlastiti paralelni svijet, u kojem ostavljaju po strani sve ono što sa strogošću uče druge i počinju živjeti skrivenim i često razuzdanim životom. Za tu je vrlo ozbiljnu bolest veoma hitno i prijeko potrebno obraćenje, istaknuo je Papa.

9. Bolest naklapanja, mrmljanja i ogovaranja

Osobe koje boluju od toga Papa je usporedio sa “sijačima razdora”, “hladnokrvnim ubojicama dobrog imena svoje braće i kolega”. Takve osobe nemaju hrabrosti govoriti ljudima u oči. “Prekinimo terorizam ogovaranja”, rekao je Papa.

10. Bolest obožavanja vođa, idoliziranje nadređenih

To je bolest onih koji se dodvoravaju nadređenima, u nadi da će steći njihovu naklonost. Oni su žrtve karijerizma i oportunizma, časte ljude, a ne Boga (usp. Mt 23, 8-12). To su ljudi koji u obavljanju svoje službe misle samo na ono što moraju postići a ne ono što moraju dati. To su sitne duše, nesretni ljudi koji se vode isključivo vlastitom pogubnom sebičnošću (usp. Gal 5, 16-25). 

11. Bolest neosjetljivosti, ravnodušnosti prema drugima

„Kad svatko misli samo na sebe i gubi iskrenost i toplinu ljudskih odnosa. Kad onaj koji je najiskusniji ne stavlja svoje znanje u službu manje iskusnim kolegama. Kad se nešto dozna pa se zadrži za sebe namjesto da se podijeli s drugima što bi djelovalo pozitivno. Kad, iz ljubomore ili lukavosti, osjeća radost zbog tuđeg pada namjesto da drugoga podigne i ohrabri”.

12. Bolest smrknutog lica kao na pogrebu

Od nje, smatra Papa, boluju osorne i strašne osobe, koje smatraju da – da bi netko bio ozbiljan – treba imati potišten, strogi izraz lica i postupati prema drugima – osobito prema onima koje se smatra inferiornima – s krutošću, tvrdoćom i arogancijom. Zapravo, teatralna ozbiljnost i sterilni pesimizam su često simptomi straha i nesigurnosti u sebe. Apostol mora težiti tome da bude uljudna, vedra, oduševljena i vesela osoba koja posvuda širi radost. Srce puno Boga je sretno srce koje zrači radošću i prenosi je na sve oko sebe: to se odmah vidi! Ne gubimo dakle taj duh radosti, humora, pa čak i samoironije, koji nas čini dragim ljudima, čak i u teškim situacijama. Kako je dobro imati zdravu dozu humora!, poručio je Papa.

13. Bolest zgrtanja, potrebe za posjedovanjem

To je kad “apostol želi ispuniti egzistencijalnu prazninu u svom srcu zgrtanjem materijalnih dobara, ne iz nužde, već samo radi nekog osjećaja sigurnosti”.

14. Bolest zatvorenih kružoka

Kada je pripadnost nekom zatvorenom krugu ljudi važnija nego pripadnost Mističnom Tijelu Kristovu. Premda ova bolest uvijek počinje s dobrim namjerama, ona s vremenom zarobljavaju udove i postaje rak koji prijeti skladu Tijela i uzrokuje toliko zla – sablazni – pogotovo za našu najmanju braću. Samouništenje ili “prijateljska vatra” od suboraca je najpodmuklija opasnost. To je zlo koje pogađa iznutra i, kao što Krist kaže: “Svako kraljevstvo u sebi razdijeljeno opustjet će i kuća će na kuću pasti” (Lk 11,17).

15. Bolest svjetovne dobiti i egzibicionizama

Kad apostol pretvara svoju službu u vlast, a svoju vlast u robu za stjecanje svjetovne dobiti ili više moći. To je bolest ljudi koji nezasitno pokušavaju uvećati svoju moć i da bi to postigli ne prezaju ni od klevetanja, ocrnjivanja i diskreditiranja drugih, čak i u novinama i časopisima. Oni to naravno čine samo radi vlastitog pokazivanja i dokazivanja da su sposobniji od drugih. I ta bolest nanosi mnogo zla Tijelu, jer dovodi ljude do toga da opravdavaju korištenje svakog sredstva za postizanje tog cilja, često uime pravde i transparentnosti!

Na kraju ovog ispita savjesti, koji može koristiti svima nama, Papa je rekao da su  “svećenici poput zrakoplova, vijest je samo kada padnu, no ima ih toliko koji lete. Mnogi kritiziraju a malo ih je koji mole za njih.”

          Molimo danas za ozdravljenje od grijeha koji svatko od nas nosi u srcu.