U subotu popodne, 21. travnja 2018., sv. Misa i sv. krizma zakazana u župi sv. Ivana, apostola i evanđelista, u Mostaru. Zbog neujednačena sustava, osmoga i devetoga razreda, ove ih je godine samo trideset i četvero, i jedan iz druge župe. Pripremljeni i potrebnim znanjem i radosnim obiteljskim raspoloženjem, krizmanici su zauzeli klupe u crkvenom prostoru, a dio je vjernika sjedio na klupama pred crkvom. Župnik don Mladen Šutalo i kapelan don Damir Pažin bili su krizmanicima na raspolaganju da se dobro izvježbaju u nastupu, u pozdravima, u čitanjima, molitvama i zahvalnicama i Bogu i roditeljima. Župnik je u početku kratko pozdravio a na kraju kao pravi profesor još jednom ponovio što krizmanici trebaju zapamtiti i u životu nikada ne zaboraviti: učiti, moliti, svjedočiti.
Biskup je govorio o drugoj skupini Isusovih učenika, ne onoj Sedamdeset i dvojici, koji su otišli kuda koji mili moji, nego o Dvanaestorici koje je Isus postavio kao Stalan zbor, Collegium Apostolicum. Njih je sam Gospodin izabrao, njih je poučavao, bili su očevidci Isusova djela boraveći s njime i spremni da ih šalje propovijedati. Oni su svi, osim jednoga žalosna slučaja kojega i današnje Evanđelje spominje (Iv, 6,60-69), ostali uz Isusa, izdržavši onu „sablazan“ o „tvrdoj besjedi“. Isus je apostolima dao trostruku zadaću s božanskim poslanjem:
1. Propovijedati. Prenositi ljudima i narodima Isusov nauk, ne ispuštajući ni jote. Nije Isus diktirao svoje govore ni u magnetofonsku vrpcu ni u audio ili video aparate, nego u ljudske glave i u ljudska srca. On je imao više povjerenja u apostolske glave i u srca, koja je Bog stvorio nego u tehničke sprave koje su ljudi izradili. Evanđelja su pisana desetcima godina nakon što je Isus izrekao svoje propovijedi, pouke, parabole. Svaki od učenika to je primao na način svoga shvaćanja. I razlikovali su se u načinu, u izrazu, ali nisu u sadržaju nauka, u biti istine i poruke. Taj se Isusov nauk, napisan u Evanđeljima i Poslanicama, kroz povijest formulira u patrističkom vremenu, napose na općima Koncilima i u redovitu Crkvenom učiteljstvu. Mi smo biskupi i svećenici dužni svake nedjelje propovijedati evanđeosku riječ. I jao nama ako ne propovijedamo. Ta se riječ dijeli vjernicima i u katehezama, u školskoj vjeronaučnoj nastavi, u pripravi za prvu sv. Pričest i za sv. krizmu.
2. Posvećivati. Isus je ovlastio svoje učenike - apostole da dijele milost krštenja, oproštenje grijeha u ispovijedi, milost sv. Pričesti u Misi, sv. krizmu, da asistiraju kršćanskoj ženidbi koja naznačuje ljubav Krista prema Crkvi i obratno, da rede nove đakone, svećenike, napose biskupe, kao svoje nasljednike. Na ljude je silno djelovala apostolska moć ozdravljanja od najvećih tjelesnih bolesti. Stoga su s osobitim ushićenjem doživjeli Petra - prema prvom čitanju (Dj 9,31-42) - koji u ime Isusovo u Lidi na Mediteranu ozdravlja paralizirana Eneju, koji je osam godina bio prikovan uz postelju. Mi, ako i osam sati, pa nam je nemoguće, a ovaj Liđanin osam godina čeka Petra. Petar mu dolazi i ozdravlja ga, ne u svoje ime nego u ime Isusovo: Eneja, ozdravlja te Isus Krist! A Petar je to mogao učiniti jer je slušao Isusa, i unatoč posrtanjima, ostao je životno povezan i vjeran. I Isus mu daje vlast ne samo da ozdravlja bolesne nego i da uskrišava mrtve. Tako je istoga dana oživio kršćanku "učenicu" Tabitu/Košutu u susjednoj Jopi. Bila je pokojnica vezilja na glasu, razumjela se u sve ručne poslove. Žene pokazuju Petru što je Tabita ili Dorka sve izvezla, valjda i „misnoga ruha“! Petar k njoj „u gornju sobu“. Kleče, pomoli se pa se okrenu prema mrtvu tijelu i reče: „Tabita, ustani!“ I ona otvori oči, ustade. Petar je to mogao učiniti jer je ostao uz Krista, živio je od Isusovih riječi. Kada su mnogi Gospodina napustili, Isus je pitao i apostole kane li i oni otići, a Petar mu reče: Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi vječnoga života! I mi vjerujemo i znamo: Ti si Svetac Božji.
3. Upravljati. Iako je svaki od apostola imao punu jurisdikciju ili vlast po cijelome svijetu, već njihovi nasljednici na pojedinim apostolskim stolicama u Jeruzalemu, u Antiohiji, u Aleksandriji, u Rimu i drugdje bili su ograničeni na određen prostor, dijecezu, pokrajinu, kojom su upravljali, osim što je Rimski biskup bio ujedno Papa i upravljao cijelom Crkvom od samih početaka.
Bog i danas poziva u svoju službu, ovu trostruku službu, pojedine kandidate i povjerava ih mjesnoj Crkvi na odgoj i izobrazbu, kroz sjemenišnu gimnaziju i studij filozofije i teologije. Najmanje devet godina pripreme. Pa đakonska praksa na župi, pa polaganje pastoralno-moralnih i pravno-administrativnih predmeta u vidu pripreme za svećeničko ređenje. Stalno provjeravanje i kod poglavara i kod župnika i kod naroda.
Krizmanici su budno pratili biskupovu riječ, potom se javno odrekli đavla i njegova sjaja i bogopsovke, i izrazili čvrstu vjeru u Boga i njegovo otkupiteljsko djelo. Neka onaj pečat utisnut u čelo srednjoškolaca proizvede učinak i u mozgu i u srcu da se Duhovi darovi razliju po osobi krizmanikovoj.
Na kraju je, prije završnoga biskupova blagoslova, župnik poredao krizmanike ispred oltara da im ostane uspomena barem na jednu zajedničku pozu sa svečanosti krizme.
