Biskupije Mostar-Duvno i Trebinje-Mrkan

Jedan portal u RH, 16. svibnja 2017., objavio je članak naslovljen: Filmska senzacija oko Međugorja; (Video) Filma 'Od Fatime do Međugorja': Jesu li mostarski biskupi Žanić i Perić surađivali s KGB-om [Komitetom državne sigurnosti SSSR-a] i Udbom [Uredom državne bezbednosti SFRJ]? Ovaj Ordinarijat već iz najavnih priloga drži da je sve, što je na ovu temu moguće u filmu rečeno o suradnji naših pastira Pavla i Ratka s tajnim protubožjim i protucrkvenim sigurnosnim službama, bogumrska kleveta i nema nikakva temelja ni doticaja s oklevetanim osobama; nego da služi blaćenju ne samo osoba, nego i Crkve.

Kada je posrijedi „suradnja“ biskupa Ratka Perića, koadjutora (1992.-1993.) i ordinarija (od 1993.), onda samo jedan podatak koji pokazuje svu zlobu i, zašto ne reći, patološki odium na Biskupa i Crkvu. Naime, u sva četiri propagandna video-priloga objavljena na portalu pojavljuju se dva dokumenta na ruskoj ćirilici koji bi trebali potvrditi postavljenu tezu, odnosno svima onima, koje žele pridobiti za kupnju filma i zaradu od 4,99 USD, sugerirati Biskupovu „suradnju“ i njegove „konspirativne sastanke“ s ruskim obavještajcima. Jedan je datiran 5. srpnja (июль) 1981., a drugi 3. rujna (сентябрь) 1981. U ovom drugom, čitljivo je i mjesto: гостиница Колумбус, restoran „Columbus“ u rimskoj ulici Via Conciliazione na broju 33. Uvidom u Biskupovu Knjigu misnih intencija - Liber intentionum (slika 1) vidljivo je da je biskup Ratko, od 30. lipnja do 21. srpnja 1981., bio u njemačkom gradu Gautingu (slika 2), gdje je svaki dan slavio sv. Misu. A od 18. kolovoza 1981. do 12. rujna iste godine u Domovini. Na taj - po autorima filma „inkriminirajući dan“ - uz „večeru u restoranu Kolumbus“, Biskup je već od 28. kolovoza na Otoku Gospe od Milosti u Boki Kotorskoj, gdje je 4. rujna započeo duhovne vježbe časnim sestrama a na kojima su sudjelovale 23 Franjevke, 2 Služavke Maloga Isusa i 1 Milosrdnica (slika 3). Na Otoku je ostao do 12. rujna. Već 13. rujna 1981. slavi sv. Misu u Rimu (isto). Ako budemo smatrali potrebnim, ne ćemo se sustezati zatražiti i pravnosudsku zaštitu, a nikako ne ćemo ulaziti u medijsku prijepisku.

Svojedobno je režiser filma „Gospa“, u kojemu je oklevetao biskupa Pavla Žanića, nakon Izjave ovoga Ordinarijata, zaprijetio tužbom. Drugom smo ga Izjavom  ohrabrili:  Očekujemo poziv na sud ne samo zato da se režiseru i sudski pred svijetom dokaže da je "njegova" "Gospa" obična fikcija, izmišljotina, odnosno uvreda pravoj Gospi koju štuje kršćanski svijet, nego i da se zatraži odgovarajuća odšteta za uvrede nanesene biskupu Žaniću! Ovim zaključujemo bilo kakav daljnji razgovor o temi preko novina - do eventualnog suda.

Do danas ništa. Evo obnovljene prigode našega objavljivanja da prijetnju ispuni i na sudu dokaže istinitost navoda u svome filmskom uratku.

Donosimo i jedan naš Odgovor iz 2011. godine, također u vezi s klevetama o „suradništvu“ biskupa Pavla Žanića s Udbom. I nastavak Odgovora 2012. godine na hrvatskom, na engleskom, na francuskom i na talijanskom jeziku.

Don Željko Majić, generalni vikar

--------------------------------

Izjave i Odgovori Biskupskoga ordinarijata u Mostaru:

FILMSKE NEISTINE

Mostar, 17. lipnja 1995.

Biskupski ordinarijat u Mostaru smatra razložnim dati sljedeću izjavu u vezi s filmom "Gospa", koji se počeo prikazivati od travnja ove godine po svijetu i u domovini. Ostavljajući stručnjacima ocjenu umjetničke vrijednosti filma, osvrćemo se na njegov sadržaj pod religioznim i crkvenim vidom.

1) Zloporaba svetog imena. Od religiozno naslovljena filma "Gospa" vjernik bi očekivao puno više religiozna sadržaja: marijanske i mariološke prouke ili poruke Blažene Djevice Marije, Isusove Majke. Međutim, u filmu se, unatoč naslovu "Gospa", malo govori o Bogorodici Mariji. To najsvetije ime najblagoslovljenije među ženama kao da je uzeto za promaknuće ovozemaljskih osobnih ili skupinskih interesa i nauma. Čast Bezgrešne Bogorodice, milosti pune, ne dopušta da se njezino ime upotrebljava u propagandističku reklamu.

2) Neistinit prikaz o biskupu. Biskupski ordinarijat u Mostaru odlučno odbija kao neistinite scene i riječi u vezi s crkvenim držanjem msgr. Pavla Žanića, tadašnjega dijecezanskog biskupa (u filmu pod imenom Petra Šubića) s obzirom na međugorske događaje. Ne može se pravdati "filmskom slobodom", scenaristovom ili režiserovom, iznošenje neistina o odgovornoj crkvenoj osobi, bez ikakva uporišta u stvarnosti. Biskup je Žanić polovicom kolovoza 1981. dao službenu izjavu o međugorskom fenomenu (Glas Koncila, 16/1981, 1). A pred komunističkim vlastodršcima nije nikada na nj pala sjena popustljivosti i kukavičluka, još manje kolaboracionizma, kao što gledatelj filma stječe dojam, nego se uvijek ponio hrabro i dostojanstveno. Vidljivo je to i iz prosvjednog pisma tadašnjem predsjedniku državnog predsjedništva, Sergeju Kreigheru, 1. rujna 1981., gdje s indignacijom odbija besmislene klevetničke napade na neke franjevce, konkretno i na fra Jozu Zovku, kao i na svoju osobu. On piše: "Kao katolički biskup i odgovorni Ordinarij Mostarske biskupije odbijam od sebe i spomenutih mojih svećenika ove neodgovorne klevete i napadaje, čija neukusnost nikako ne doprinosi trijeznom gledanju na događaje u župi Međugorje. Ovakovim se uvredljivim postupcima vrijeđaju osnovna građanska i ljudska prava. Molim, da ovaj moj prosvjed primite do znanja i kao najodgovornija osoba u SFRJ poduzmete najenergičnije korake protiv ovakovih neodgovornih ispada" (Crkva na Kamenu, 9-10/1981, 1). Prikazati biskupa Žanića kao svojevrsna kolaboracionista s komunistima, ili kao slabića u razgovoru s franjevcem kad je riječ o Međugorju, proturječi svim biskupovim nastupima i izjavama koje su s tim u vezi veoma poznate, osobito dotičnom franjevcu. [A biskup Žanić, živi svjedok, može to uvijek i svakome potvrditi! – tada je msgr. Žanić bio živ].

3) Treba živo požaliti što se pod filmskim naslovom "Gospa" kao protagonist filma i simbol stotina mučenih i ubijenih katoličkih svećenika promovira jedan živi redovnik, koji se tek bio rodio kad su drugi ginuli za vjeru i domovinu, i koji već više godina nema sređene odnose sa svojom Crkvom! Film koji se tako odnosi prema svetom imenu Gospinu, koji ne zazire od neispravna i uvredljiva prikazivanja biskupove osobe i službe, film kojemu, pod svetim naslovom, nedostaje religiozna kultura, izaziva u vjerniku nezadovoljstvo i ne zaslužuje vjersku pozornost!

Mostar, 17. lipnja 1995.

Msgr. Luka Pavlović, generalni vikar

-------------- 

Glas Koncila, 26/1995., str. 5.

-------------

FIKCIJA

Mostar, 1. prosinca 1995.

"Panorama", političko-informativni tjednik, od 29. 11. 1995., str. 16-17, donosi intervju s režiserom filma "Gospa", koji velikim slovima optužuje mostarskog biskupa msgr. dr. Ratka Perića služeći se rječnikom koji je ispod razine ozbiljna tjednika i odgovorna čovjeka. Zato mu i ne odgovaramo preko toga tjednika. Želimo intervjuiranoga upozoriti na neke činjenice:

1) Biskupski ordinarijat iznio je svoje mišljenje o filmu isključivo s crkveno-religioznoga stajališta. To je učinio, 17. lipnja 1995., tj. dva mjeseca nakon što se film počeo prikazivati po hrvatskim i inim kinodvoranama. Mogli su ga milijuni vidjeti i režiseru dug isplatiti. Ordinarijat se osvrnuo tek nakon što je više svećenika pogledalo film i pismeno zatražilo da se reagira. Prije toga brojne su kritike o filmu ispisane po novinama, neke izrazito negativne s umjetničkog motrišta. Režiser se javlja pet i pol mjeseci poslije objave našega osvrta. I mi mu krivi što mu biznis zapinje? Gdje je dosad bio? Kaže da je tri puta telefonirao u Mostar. Zar se tako važne stvari, kao što je obrana časti Gospine i dostojanstva biskupa Žanića, s naše strane, odnosno unosni biznis, s njegove strane, rješavaju telefonski?

2) Nije poslano "1200 pisama" na razne adrese, kako nas okrivljuje režiser. Nižepotpisani je u ime Biskupskog ordinarijata sredstvima javnog priopćavanja poslao tekst, a objavili su ga listovi Slobodna Dalmacija, 19. 6.; IKA, 21. 6.; Glas Koncila, 26. 6.; Crkva na Kamenu, br. 7/1995., a posredno i djelomično i Obzor, 26. 6. 1995. To znači da je našu prosudbu moglo pročitati jedno 250 tisuća čitatelja. Bile su, doduše, i dvije-tri osobe i iz Amerike, pa i iz nekoga "Centra mira" (Center for peace) međugorskog profila, koje su zatražile tekst. I poslano im je na njihovu faks-molbu u srpnju.

3) Režiser u svojim odgovorima obrazlaže što je želio ovakvom režijom, tj. da nije kanio prikazati "dokumentarni film" o Gospi i "o fenomenu ukazanja Gospe u Međugorju", nego: "film je fikcija koja govori o čežnji za slobodom jednog naroda...". I on misli da jednoj svojoj "fikciji" može dati najsvetije ime "Gospa", i vrijeđati biskupa Žanića preko te fikcije, kao što sada vulgarno vrijeđa biskupa Perića preko "Panorame"?! Čak prijeti i sudom. Očekujemo poziv na sud ne samo zato da se režiseru i sudski pred svijetom dokaže da je "njegova" "Gospa" obična fikcija, izmišljotina, odnosno uvreda pravoj Gospi koju štuje kršćanski svijet, nego i da se zatraži odgovarajuća odšteta za uvrede nanesene biskupu Žaniću!

Ovim zaključujemo bilo kakav daljnji razgovor o temi preko novina - do eventualnog suda.

                                                                                don Ante Luburić, kancelar

------------------------ 

Glas Koncila, 49/1995., str. 5. 

--------------------------------------------

MEĐUGORSKI FENOMEN

Biskup Žanić u "Misteriju Međugorja"

Mostar, 21. prosinca 2011.

U izdanju Večernjega lista u lipnju 2011. izišla je knjiga četvorice novinara: Ž. Ivkovića, R. Bubala, Z. Despota i S. Hančića, pod naslovom "Misterij Međugorja. 30 godina fenomena. Prvi put: Dokumenti jugoslavenske tajne policije". Dan uoči izlaska knjige Misterij Međugorja (MM), 17. lipnja, jedan je od auktora u istom listu napisao za nju oglas. Knjiga je imala odjeka i na internetskoj stranici talijanskoga vatikanista A. Torniellija, 9. i 20. rujna 2011.[1] I odgovor njemu na stranicama kanadskoga psihologa L. Bélangera, 19., 20. i 21. rujna ove [2011.] godine. Tornielli piše da se iz udbaškoga dokumenta "Crnica" iz 1987. razabire da je glavni instrument, čini se, bio "biskup Žanić, koji se u početku pokazao otvoren mogućnosti da se radi o nadnaravnom događaju, kasnije postao najodlučniji neprijatelj", te da je odbojnost biskupa Žanića prema Međugorju "bila hranjena nizom dokumenata koji su iskonstruirali udbaši". Konačno iz Udbina izvješća, veli A. T., proizlazi da je "biskup Žanić bio spreman prihvatiti bilo kakav dokument protiv franjevaca i protiv ukazanja, pa bio i sumnjiva podrijetla." Vrlo ozbiljne optužbe. Auktor zaključuje da će i ove dokumente trebati raspraviti Komisija Svete Stolice o Međugorju.

L. Bélanger reagira, 19. rujna, u prvom redu zato što Tornielli udara "na intelektualni, duhovni i pastoralni integritet prijašnjega mostarskog ordinarija, msgr. Pavla Žanića". Talijanski vatikanist, veli Bélanger, "ne 'dokumentira' ništa, ne provjerava ništa: kopira/prepisuje vrlo ozbiljne navodne tvrdnje ne pružajući svojim čitateljima stvarnu povijesnu retrospektivu".

Tornielli potom ublažuje svoje tvrdnje te, 20. rujna, piše da je "činjenica da su komunisti pokušavali kontrolirati i utjecati na medjugorski fenomen i da su pokušavali utjecati na biskupa Žanića".

Bélanger odgovara, 21. rujna, da se slaže da su komunisti pokušavali manipulirati i Međugorje i biskupa Žanića. "Moje je pitanje: Vi dajete navode da je Tajna služba tako teško utjecalo na odluku msgr. Žanića da je on posve promijenio stajalište od siječnja 1982. - ima li za to poseban povijesni dokument? - čineći od njega oruđe komunističkoga režima, i na taj način svoju marionetu s obzirom na Međugorje. Kao da Ordinarij nije imao intimni intelektualni, duhovni i pastoralni motiv za promjenu svoga početnog spontanog i pozitivnog stava s obzirom na nadnaravno svojstvo međugorskoga događaja - posve neovisno o režimskoj političkoj strategiji." Tornielli nije na to odgovorio.     

Budući da se u knjizi "Misterij Međugorja" na više mjesta spominje pokojni biskup Pavao Žanić, i to u nedobronamjernoj interpretaciji, dužnost nam je iz ljubavi prema istini i iz poštovanja prema biskupu Pavlu, koji je u Hercegovini proveo 23 biskupske godine, upozoriti na te proizvoljne tvrdnje i insinuacije. Kao uvod nešto drugo:

Neistina prva: Novinar piše: "Na dan kad su se vidioci prvi put susreli s Gospom, 25. lipnja…" (MM, str. 120).

Koja šestorka? Opće je poznato da su se vidioci prvi put susreli 24. lipnja. Tako stoji i u tekstovima istoga novinara na str. 9., 17., 29., 166. itd., pa je to veća zbunjujuća neistina ako je to sve rađeno u novinarevoj redakciji. Ali ako auktor misli na onu ustaljenu šestorku, ovdje je umjesno spomenuti da se s obzirom na "vidioce" i "vidjelice" još uvijek nije razriješio "međugorski misterij" tko je bio nazočan drugoga dana "ukazanja". Naime, prvi je "susret" bio 24. lipnja, i bila je ova šestorka: Ivanka, Mirjana, Milka, Vicka, Ivan Dragićević i Ivan Ivanković. Drugoga dana, 25. lipnja, nije nazočila Milka ni drugi Ivan, a uključila se Milkina sestra Marija i Jakov Čolo. E sada: Vicka tvrdi da je Ivan Dragićević "bio s nami i vidio sve što i mi"[2] toga drugog dana, a sam Ivan kategorički niječe fra Zrinku Čuvalu 27. lipnja da je uopće bio nazočan "ukazanju" toga drugog dana, i to niječe tri puta.[3] Kojem ćemo iskazu vjerovati?

Zašto obljetnica 25. a ne 24. lipnja? Isti auktor donosi vijest da je "Gospa" rekla "to vidiocima mjesec dana prije prve godišnjice ukazanja, a onda su oni to prenijeli župniku da oglasi vjernicima" (MM, str. 17). To tako objavljuje i Vicka tek 1985. godine dodajući da je to bilo 1982. "jedno mjesec (a možda i više) dana prija godišnjice".[4] Čudno je da te vijesti nema zapisane u Kronici ukazanja u kojoj je inače njezin zapisničar i tadašnji nezakoniti voditelj župe[5] fra Tomislav Vlašić bilježio i neke najobičnije banalnosti, a tu tako važnu "poruku" izostavio. Ili su sve to neke naknadne pameti i dosjećivanja? Puno je vjerojatnija ona prešutno dogovorna odluka koja se od tada prepričava: stoljećima se u Podmilačju kod Jajca slavi sv. Ivo 24. lipnja, pa nije red da se o taj datum otima mlado Međugorje. Tako je sve pripisano "Gospi" koja je, navodno prigodom prve obljetnice, 1982., odredila 25. lipnja, a promulgirano u Tisuću susreta tek 1985. godine. U svakom slučaju tijekom vremena formirala se nova i stalna šestorka.

Usput govoreći, prema Kronici ukazanja u Međugorju i okolici oko 120 osoba tvrdilo je da im se, između 1981. i 1985. godine, "ukazivala" "Gospa", a nekima i Isus, i anđeli Božji. Možemo sve te "vidjelice" i "vidioce" poimence nabrojiti ako ustreba! Izabrana je dakle ova "šestorka".

Ž. Ivković u članku "Tajni dosje. Kako su udbaši gušili Međugorje" (MM, str. 119-169) prenosi mnoštvo udbaških neistina i kao da im vjeruje. Glavna je informacija, čak od 17. studenoga 1987., šest godina nakon početka međugorskog fenomena. Udbaški se informatori s terena samohvališu do oblaka pred svojim naredbodavcima iz metropole što su sve "uspjeli". Inače brojne laži do laži. Nemoguće je sve te neistine ovdje opovrgnuti, ali ne možemo propustiti priliku da to učinimo s obzirom na one koje nam se čine upravo groteskne.

Biskup Žanić - neprijatelj. Na općinskoj je partijskoj konferenciji u Čitluku u kolovozu 1981. "energično osuđeno i ponašanje dijela svećenika", a imenito su prozvani "biskup Pavao Žanić, fra Jozo Zovko te fra Ferdo Vlašić" (MM, str. 121). Biskup se Žanić ovdje ubraja u neprijatelje države zajedno s dvojicom franjevaca. Hoćemo li to prihvatiti? Vrijedno je ovo zapamtiti, jer će poslije novinar Ž. I. biskupa Žanića žigosati kao "suradnika" Udbe!

Neistina druga: U spomenutom udbaškom dokumentu, koji novinar prenosi kao otkriće, stoji: "Tako je Žanić samo u toku 1986. godine 14 puta išao u Rim…" (MM, str. 127).

- To nije istina. Prema Liber intentionum, Knjizi misnih nakana, koje je biskup Žanić savjesno i uredno vodio, on je 1986. išao u Rim sedam puta, i to: 24. siječnja, 22. travnja, 19. svibnja, 30. lipnja, 8. rujna, 27. listopada i 5. prosinca.[6] Može se i to nekomu učiniti previše, ali opovrgavamo laži, pa i u udbaškom dokumentu, koje su ovdje podvostručene, a prenosi ih "Misterij Međugorja".

Neistina treća: U istom dokumentu udbaški informatori pišu svojim nadređenima: "Da je Žanić izgubio auktoritet i kod svojih dijecezanskih svećenika u svojoj biskupiji, vidi se i po tome što je u avgustu ove godine [1987.] naredio promjenu - premještaj za deset svećenika, a da nijedan od njih ovu Žanićevu naredbu nije izvršio" (MM, str. 127).

- To nije istina. U arhivu Ordinarijata postoje kopije pisama "namjere" ili prijedlozi premještaja u skladu s kanonom 1748: "Ako dobro duša ili potreba ili korist Crkve traže da se župnik premjesti iz svoje župe koju uspješno vodi, na drugu župu ili drugu službu, neka mu biskup predloži premještaj i pozove ga da pristane iz ljubavi prema Bogu i dušama". Takvih je pisama namjere župnicima bilo sedam, a ne deset. Biskup je zatražio pisane odgovore. I stiglo je svih sedam odgovora. Četvorica su prepustila odluku Biskupu. A trojica su donijela svoje razloge. Jednomu od tih biskup piše da uvažava njegove razloge i odustaje od svoje namjere premještaja. I nije se očitovao nikakav čin neposluha jer nije bilo nikakve "naredbe" ili dekreta.

Neistina četvrta. U istom Udbinu dokumentu od 17. studenoga 1987. stoji: "Kuharić je u vezi događaja u Medjugorju 16. 9. 1987. godine održao vanrednu sjednicu BKJ kojoj je prisustvovao i biskup Žanić. Tada je Kuharić u svom izlaganju napao Žanića u vezi njegovih stavova o slučaju 'ukazanja', što je Žanića uvrijedilo i demonstrativno napustio sjednicu" (MM, str. 128).

- To nije istina. Zapisnik te sjednice dostavljen je i našem Ordinarijatu u Mostaru i uredno je protokoliran našim brojem (br. 1006/1987., od 16. X. 1987.). Sjednica je prošla u mirnu izlaganju i s Kardinalove i s Biskupove strane, a od 18 nazočnih u raspravi je sudjelovalo 13 biskupa, među njima i biskup Žanić. To je istina. Bilo je još nekoliko tema na dnevnom redu. Ali tko će stići sve udbaške podmetačine opovrgavati koje navijači Međugorja, evo, prenose kao najveće otkriće!

Neistina peta. Prema istom dokumentu - iz 1987. godine - sinovi se Udbini dogovaraju kako bi što više kompromitirali biskupa Pavla Žanića. U tu svrhu sastavili su pismo koje bi anonimno poslali "kardinalu Franji Kuhariću u Zagreb, nadbiskupu Frani Franiću u Split i Ratku Periću, rektor Zavoda 'Sv. Jeronim' u Rim". U dokumentu stoji da je to pismo poslano nadređenim supovcima na odobrenje.

- Odgovor: To navodno pismo trebalo je biti navodno poslano rektoru Periću s pretpostavkom da će on to dostaviti Svetoj Stolici, "što će u svakom slučaju umanjiti ugled i auktoritet Žanića i doprinijeti stvaranju uslova za preduzimanje konkretnih mjera prema njemu od strane Sv. stolice" (MM, str. 129). Jesu li nadređeni tih udbaša to anonimno pismo odobrili i je li ono poslano, nije uopće znano, niti ga donosi novinar Žarković koji je imao pristupa u tajne Udbine ormare. A novinar ipak čudno tvrdi da je tajna služba "poslala" pismo rektoru Periću (MM, str. 129). Odakle to on zna, osim da izmišlja iz svoje glave?! Što nije donio dokaz? Fotokopiju pisma? Tadašnji rektor Perić i sadašnji biskup u Mostaru odgovorno tvrdi da ni tada ni ikada nije primio nikakvo anonimno pismo protiv Žanića. A što se tiče "ugleda i autoriteta" biskupa Žanića kod Svete Stolice, to se posebno moglo očitovati, već iduće godine, kada je, Papinim imenovanjem, od 3. studenoga 1988. do 14. siječnja 1990. bio apostolski administrator i Dubrovačke biskupije, dok nije došao za biskupa dr. Želimir Puljić, svećenik Mostarsko-duvanjske dijeceze.

Neki neistiniti zaključci. Novinar Ivković nakon čitanja spominjanog izvješća iz 1987. piše: "iz ovoga dokumenta proizlaze tri moguća zaključka: 1. biskup je bio prisluškivan, 2. imao je 'krticu' u svojoj neposrednoj blizini, 3. bio je suradnik SDB-a" (MM, str. 130).

- Na ta tri "moguća" novinareva zaključka odgovaramo:

Ad 1. To da je biskup bio prisluškivan, nije "mogući" zaključak, nego općepoznata činjenica. Ne samo on, nego svi biskupi! I onda i sada! Barem je to svima jasno. I to tvrditi, samo nam novinar otkriva toplu vodu! Kako ne prisluškivati onakva "državnog neprijatelja"!

Ad 2. Da je biskup imao "krticu" u svojoj blizini, nije uopće potreban taj zaključak. Biskup je, osobito te 1987. godine, toliko javno govorio i pisao protiv međugorskih izmišljotina, objavljivao u svojem biskupijskom listu "Crkvi na kamenu" i davao intervjue u drugim listovima i časopisima, propovijedao i usred Međugorja, na primjer na blagdan sv. Jakova, zaštitnika župe, 25. srpnja 1987.,[7] da nije uopće trebao imati nikakvu "krticu" u svojoj sredini da se dozna što biskup misli ili govori o Međugorju! On je bio odlučniji u javnim nastupima, nego na privatnim sastancima. On je radio na svjetlu dana: "tko čini istinu, dolazi k svjetlosti nek bude bjelodano da su djela njegova u Bogu učinjena" (Iv 3,21). I nije radio u podmuklosti Udbinih informatora. Stoga udbaši su mogli pratiti tisak i Biskupove javne propovijedi i iz njegovih javnih riječi i nastupa sastaviti svoje "izvještaje", a da se ne utječu nikakvoj "krtici". Uostalom, prema poznatim udbaškim papirima, koji su kolali od ruke do ruke u ovoj poratnoj demokraciji, prije Ivkovićevih "otkrića", na biskupa je Žanića pazilo više informatora, kao na najvećega državnog dušmanina! Među njima pseudonimi Posejdon, Fides, Tomislav, Sijedi i drugi.

Ad 3: Iz Udbina dokumenta uopće ne rezultira da je zaključak o Biskupovu "suradništvu" s Udbom "moguć", kako to tvrdi novinar, nego upravo nemoguć! To bi auktoru ovoga njegova "zaključka" moralo biti jasno i iz njegova predhodna "zaključka": ako je naime biskup Žanić bio "suradnik", što će mu u blizini "krtica"? A pogotovo toliko "krticâ"? A isto je tako jasno da Biskup nema veze s Udbom, jer Ivković donosi dokument još od 14. srpnja 1981. na kraju kojega stoji: da biskup Žanić nije želio primiti na razgovor predsjednika Komisije za vjerska pitanja i njegove suradnike, nakon što su bili kod provincijalne uprave u Mostaru. Ivković: "U dnu dokumenta stoji zanimljiva napomena u vezi s Međugorjem: 'iako se htjelo o istoj stvari razgovarati i sa mostarskim biskupom Žanićem, do susreta s njim nije došlo. Stiče se utisak da ovakav susret biskup Žanić nije želio i da ga je po svaku cijenu u ovom trenutku želio izbjeći" (MM, str. 135). "Suradnik" ne izbjegava susret, nego leti ususret! Već smo rekli da je u kolovozu 1981. Biskup ubrojen u državne neprijatelje!

Nikada se nije čulo u svih ovih dvadeset godina, kako su curile vijesti iz Udbinih arhiva, da je biskup Žanić bio i u kojem obliku "suradnik", "povjerenik", "informator" tajnih službi. A jesmo čuli od njegovih suradnika na Ordinarijatu, don Luke Pavlovića i don Ante Luburića, da su u sarajevskoj Komisiji za vjerska pitanja znali reći kad je bio u pitanju biskup Žanić: "Samo neka ne dolazi biskup Žanić!" Još i ova: don Radoslav Zovko, sadašnji bolnički kapelan u Mostaru, pripovijeda kako ga je Udba nekom prigodom tih godina - točnije 1985.-1986. kada je tražio putovnicu za odlazak u inozemstvo, htjela angažirati da joj daje "informacije" iz uredništva "Crkve na kamenu", gdje je bio zaposlen. Na to im je don Rade odgovorio: "Neka mi to rekne biskup Žanić. Ja sam njemu na ređenju obećao poslušnost. Pa ako mi on naredi, onda ću raditi po njegovoj direktivi". Nisu mu više nikada to spomenuli! A, eto, mogli su imati dva "suradnika"!

Tako bismo mogli nizati i demantirati brojne druge neistine i dezinformacije udbaških informatora, koje nam servira "Misterij Međugorja"! I to bi sada trebao biti dokaz "Misteriju Međugorja" da je biskup Žanić bio suradnik zloglasne Udbe. I te bi i tolike neistine trebalo dostaviti vatikanskoj Komisiji o Međugorju - ovo posljednje per conoscenza vatikanistu Tornielliju - da ih članovi Komisije razmatraju na svojim sjednicama!

Zaključak. Udbaški dokumenti koje donosi novinar Ivković ne dokazuju tezu knjige “Misterij Međugorja”. Novinar želi dokazati da je jugoslavenska Udba sve poduzimala da što više kompromitira biskupa Pavla Žanića koji je bio argumentirano protiv međugorskih proučavanih a nedokazanih “ukazanja”. Donosi se glavni dokument iz 1987. godine, koji je posve u suprotnosti s nakanom i novinara i izdavača. Zašto?

Biskup je Žanić s početka, od 1981., bio, čini se, otvoren prema fenomenu, jer je kao katolički biskup vjerovao u samu mogućnost Gospina ukazanja u svijetu. U tom kontekstu valja shvatiti njegovu borbu protiv bezbožnih i nevjerničkih komunista s obzirom na zaštitu franjevaca i “vidjelaca” u Međugorju. Ali s obzirom na sam fenomen u toj župi bio je svaki put vrlo oprezan: I kad je “vidjelicu” Mirjanu pod njezinom prisegom snimao u protuslovlju i laži 21. srpnja 1981.: “Išle smo tražiti ovce...”, odnosno: “Oprostite, išle smo pušiti...” I kad je pisao apostolskomu nunciju 19. kolovoza 1981: “U mojoj duši se nije iskristalizirao sud o svemu tome. Halucinacije? Vrhunaravno?” I kad je pisao papi Ivanu Pavlu II. dne 6. rujna 1981.: “Razgovarao sam s djecom vidiocima. Oni vide ‘nešto’, ali ni meni nije jasno, radi li se o nadnaravnom fenomenu ili ne”, kao što smo donijeli u Ogledalu Pravde. Uvijek je dakle razlikovao subjektivno dječje priviđenje, pričinjanje, doživljavanje od objektivne stvarnosti Gospinih ukazanja i poruka koje je trebalo dokazati.

Pravi je preokret u biskupu nastupio nakon 14. siječnja 1982. kada je biskupu Žaniću došlo troje “vidjelaca”: Vicka, Marija i Jakov da prenesu “Gospinu poruku” kako se biskup u hercegovačkom slučaju “prenaglio”. Biskup je više puta djecu u tom razgovoru priupitao ima li kakvih “poruka” “kapelanima”, o čemu je on čuo s druge strane. Vidioci su kategorično nijekali.

Ali 3. travnja 1982. Vicka i Jakov dolaze biskupu, opet po “Gospinu” nalogu, da mu kažu da oni neposlušni mostarski kapelani “nisu ništa krivi”! Tu, kada se pokazalo da se “međugorski fenomen” uključio u “hercegovački slučaj”, nastao je pravi preokret i prijelom. I nije više bilo povratka. Nizali su se argumenti za argumentima koji su biskupa sve više uvjeravali da se radi o prijevarama i lažima u službi bolnoga “hercegovačkog slučaja”. Svoj je stav biskup Žanić posve “iskristalizirao”: Porukom župnicima u prosincu 1982., Pozicijom u listopadu 1984., osobito s pomoću dviju dijecezanskih Komisija (1982.-1986.), tako da je u Međugorju s oltara pod sv. Misom u propovijedi 25. srpnja 1987. na blagdan sv. Jakova, zaštitnika župe, svečano nastupio sa svom jasnoćom i odlučnošću da u Međugorju nema nikakvih autentičnih ukazanja!

Stav Udbe i cijele državne politike u odnosu na Međugorje bio je posve suprotan. Komunisti su u početku nasilnički bili protiv fenomena: dali se u ispitivanja “vidjelaca”, neke franjevce vukli na sudove i u zatvore itd. A onda su tijekom vremena uvidjeli, nalazeći se u katastrofalnoj ekonomskoj situaciji, da bi bilo bolje pustiti međugorske turiste da dolaze i ostavljaju devize. Komunisti su 1987. bili više na strani “priznanja” Međugorja poradi unosna turizma, deviza, putničkih agencija, privrede.[8] Što su onda agenti Udbe htjeli s dokumentom od 17. studenoga 1987.? Kompromitirati Žanića koji je bio za Međugorje? Vidjeli smo da je on i tada i do tada bio radikalno protiv međugorskih izmišljotina, a oni su tada bili za to da i s pomoću Međugorja poboljšavaju žalosno ekonomsko stanje. Čemu je onda služio ovakav dokument? Svakako ne svrsi koju mu je namijenila promašena knjiga “Misterij Međugorja”!

Biskupski ordinarijat Mostar

-----------------

Službeni vjesnik Biskupija Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske, 3/2011., str. 340-344.

-----------------------------------------------