Božić je poziv na pomirenje i zajedništvo
/Lk 2,1-14/
Braćo svećenici, poštovani i bogoljubni vjernici!
Slava i mir. Smisao ove svete Božićne noći, pa zato i glavna misao ove naše homilije, jest ona uzvišena anđeoska rečenica koju smo čuli na početku misnoga himna kao i na svršetku odlomka noćašnjega Evanđelja: „Slava Bogu na visini, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim“ (Lk 2,14). Anđeli prenose skromnim betlehemskim pastirima, „miljenicima Božjim“, „veliku radost za sav narod“: Rodio se Spasitelj - Krist, Gospodin. Pobožni pastiri to na svoj način razumiju, a osobito u to vjeruju, te prvi dohrliše pokloniti se novorođenomu Spasitelju. Dvije su, dakle, nebeske vrijednosti stavljene usporedno u ovom spasonosnom događaju „za sav narod“: slava i mir. Slava Bogu, a mir ljudima. Stvorenja su dužna iskazivati slavu Bogu na visini, a ljudi neizostavno trebaju mir, kao Božji dar, ovdje na zemaljskoj nizini.
Slava se i hvala s naše stvorene naravi duguje Bogu za njegov čin stvaranja svega vidljivoga i nevidljivoga, za nedokučivo otajstvo utjelovljenja i rođenja Sina Božjega koji se poistovjetio s nama ljudima u svemu osim u grijehu; za njegovo djelo otkupljenja roda ljudskoga po smrti i uskrsnuću, za usrećenje stvorenih bića životom vječnim u nebu. I to slava na visinama. Ne kažu anđeli: Slava Bogu na nebu ili na nebeskoj visini nego na nedostupnim božanskim visinama kamo ni anđeli Božji ne mogu dosegnuti. Na djelu je Božja uzvišenost koja nadvisuje sve stvoreno i ograničeno.
Kristov mir. A između Božjih darova, koji su svim ljudima najpotrebniji, nije toliko ni tjelesno zdravlje, ni materijalno blagostanje, ni visoke škole, ni unosan posao, nego ponuđeni mir ove svete Noći, dar ovoga Novorođenčeta: mir na zemlji među ljudima, mir pravedni i konstruktivni, mir trajni i višestrukih dimenzija, koji se očituje u odnosu na Boga, na druge, ali i u čovjeku samome. Zato Evanđeljem odjekuje riječ „mir“ od prvoga do posljednjega poglavlja.
Isus od početka svoga javnog djelovanja i propovijedanja, čudesnih ozdravljenja i božanskoga praštanja ljudskih grijeha, otpušta bolesnike i grješnike utješnim riječima „Idi u miru!“ (Mk 5,34; Lk 7,50; 8,48;). On svojim učenicima daje svoj mir, onaj božanski, a ne mir kakav svijet daje (Iv 14,27). Krist od svojih sljedbenika traži: Imajte mir među sobom (Mk 9,50). On naređuje svojim učenicima da svakoj obitelji u koju ulaze zažele mir (Mt10,14). Oni koji su toga mira dostojni, mir će Božji ostati kod njih. Isus je i u svoja Blaženstva uključio mir, povezan s mirotvorcima, osobama koje se svojski zauzimaju, žrtvuju i bore da dođe do pravedna mira u duši, u kući, u Crkvi, u društvu i narodu. I koji će se kao takvi „sinovima Božjim zvati“ (Mt 5,9). Krist je „Mir naš!“ (Ef 2,14), reći će veliki Pavao, apostol naroda. Taj mir, koji Bog nudi i zahtijeva, jest i nama dar i naša odgovornost!
Sve ovo o Kristovu miru možemo očito pokazati iz pozdrava i molitava pod svakom sv. Misom, Isusovom nekrvnom žrtvom.
- Počinjemo sv. Misu Isusovim pozdravom nazočnima: „Mir vama!“ Ili: „Milost vam i mir od Boga Oca...“
- U Slavi pjevamo u prvome retku: „I na zemlji mir ljudima dobre volje“.
- U euharistijskoj molitvi (1.) prije Podizanja molimo za Crkvu: „U miru je čuvaj, ujedini i ravnaj po svemu krugu zemaljskom“.
- A nakon Podizanja molimo: „Obdari naše dane svojim mirom“.
- Tu također molimo za pokojne da im Bog daruje „mjesto osvježenja, svjetlosti i mira“.
- Kako se približavamo sv. Pričesti, sve žarče spominjemo mir i molimo „daj milostivo mir u naše dane“, bez obzira kakvi ti dani bili, ratni ili neratni!
- Potom ponavljamo Isusove riječe: „mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem“.
- Ponovno molimo za jedinstvo Crkve: „smiri je, molimo i saberi u jedno“.
- I odmah pozdravljamo puk Božji: „Mir Gospodnji bio vazda s vama“,
- potičući i podsjećajući vjernike na simboliku pomirenja:„Pružite mir jedni drugima“.
- A u trostrukom zazivu Sina Božjega jednom kažemo: „Jaganjče Božji..., daruj nam mir“.
- I završavamo sv. Misu otpuštajući narod: „Idite u miru!“
Tko nas može obdariti takvim mirom? Samo Bog jedini. Ako u svojoj duši osjećamo nemir, to znači da nas nije zahvatio lahor Božjega mira. Zato nam je Isus ostavio sakrament pomirenja, svetu ispovijed, da nas, grješne putnike, pomiri sa sobom i potakne na mir s drugima. Novorođeni Krist dolazi iz Svete Obitelji i donosi mir. Njegov je mir posebno upućen obiteljima, koje su toliko puta pogođene unutarnjim neredima, trzavicama, rastavama, preljubima, nasiljima, krivim odlukama koje donose još gora životna rješenja. Tu je njegov mir osobito potreban.
Crkveni mir. Gledano u okviru Kristova mira među vjernicima i svećenicima, ne možemo ne izraziti zahvalnost Bogu da u ovoj našoj mjesnoj Crkvi postoji određeni mir do kojega se došlo ustrajnom molitvom i provedbom crkvenih zakona. Istina, uvijek se nađe, tu i tamo, i nemira onih koji ne žele živjeti i djelovati u crkvenom jedinstvu i opsluživati crkvene odredbe, koji se odvajaju i vode svoje zasebne skupine, uzrokujući nered, a, koliko je do nas, želimo biti u miru „sa svim ljudima“ (Rim 12,18).
Društveni mir. Hebrejska poslovica kaže da je „mir u svijetu“ kao „kvasac u tijestu“. Pa i jest tako. Koja je uloga i snaga mira, najjasnije doživljavamo kada se izreknu suprotni pojmovi: nemir, bitka, neprijateljstvo, rat. Mir je moć koja uklanja svađe, dokida borbe, ruši anagonizme, nered pretvara u red, a sukob u susret. Gdje se ljudi zauzimaju za mir, tu nestaje svađe, borbe, neprijateljstva. Mir nekada uspijeva povezati i neprijatelje i omogućuje da i različiti narodi žive zajedno.
Mir je suodnosan pojam: mi možemo zadobiti i imati mir u sebi samo ako mir dajemo drugima. I obratno: ako drugi traže od nas pomirenje, dužni smo pružiti ruku pomirnicu. To se nerijetko događa u obiteljima, i to upravo u okružju Božićnoga mira. Jer mir rađa mir, a nasilje rađa nasilje!
Ljudi odaju počasti herojima koji su pobijedili neprijatelje domovine, ali treba odati priznanje i onima koji su mirnim putem izgladili svađe, pobijedili neprijateljstva i doveli do pravedna i trajna mira na bilo kojem dijelu svijeta.
Postoji i lažni mir, koji ima privid mira, a ispod toga tinja nepravda, nered, vrije osveta. Dođe se, doduše, do prestanka rata, ali ne do pravedna mira. Došlo se pobjede, ali izgubljene pobjede! Kako to?
Poznata je iz grčko-rimske povijesti i postala poslovična jedna takva „pobjeda“. Epirski kralj Pir u Grčkoj (318.-273., kralj: 306.-302.; 297-273. prije Krista) pobijedio je Rimljane kod Herakleje /Taranto/ u južnoj Italiji 280. godine. Rimljani su izgubili 7.000 vojnika i brojne zarobljenike, a Pir je osvojio i sam rimski tabor i izgubio 4.000 vojnika. Godinu dana kasnije kod današnjega mjesta Ascoli Satriano došlo je ponovo do žestoka sukoba. Opet je pobijedio epirski suveren. Ali su mu gubitci bili brojniji nego prije, a on ranjen u rame: kad su mu čestitali na uspjehu, on je samo bolno uzdahnuo: „Još jedna ovakva pobjeda i mi smo posve izgubili.“ Odatle je nastala fraza: “Pirova pobjeda”, tj. zapovjednik ostane na životu, a sva mu vojska ostane na bojnom polju.
Ne možemo se ne radovati društvenomu miru među ljudima, koji u svome djelovanju pokazuju dobru volju, jer Božji mir obuhvaća „sav narod“, sve ljude na ovome svijetu.
Ne možemo ne pozdraviti nedavno rješenje dugotrajne krize oko izbora gradonačelnika u Mostaru. I želimo uspjeh i mir i gradonačelniku i gradskomu vijeću. I iskreno želimo da se nagomilani problemi uspješno rješavaju na dobro svih građana ovoga grada. Mjesna Crkva također očekuje da se i neki crkveni problemi pozitivno riješe.
Jednako bismo pozdravili kao plod i rezultat pravoga mira kad bi se političke stranke složile oko bitnih ljudskih i narodnih vrijednosti. Samo njihovom uzajamnom slogom i graditeljskim mirom bila bi omogućena i zajednička pomoć, pa bi onda i one gradske ustanove - televizijske, radijske, kazališne i brojne druge - koje svojom kulturom i porukom mira nadilaze gradsku sredinu, izašle ne samo iz zone ugroženosti, nego bi doživjele i pravi preporod i procvat. Ovako nam se može dogoditi ona gubitnička Pirova pobjeda: zapovjednici nastavljaju borbu, a pristaše napuštaju i jedne i druge. Pobijedila stranka, a narod izgubio i svoje mehanizme obrane narodnih vrjednota, i svoj narodni entitet i svoj identitet. Zar se može i zamisliti, a kamoli pomiriti s time, kao da je ljudima, pogotovo vjernicima, više stalo do naslova vlastite pobjede, makar i pod Pirovom zastavom, negoli do naslova „mirotvoraca, koji će se sinovima Božjim zvati“?
Hrvatski narod, u kojem djeluje Katolička Crkva u ovoj zemlji, ne želi, kao uostalom ni drugi narodi, biti ničiji privjesak niti izručivati svoja prava i slobode drugima. Želi živjeti u miru sa svima, na temeljima pravde i ravnopravnosti, sa svojim pravima i dužnostima, sa svojom slobodom, identitetom i dostojanstvom, koje pripada svakomu čovjeku i narodu. A svaki je čovjek stvoren na sliku Božju i u toj se slici temelji njegovo dostojanstvo.
O mali Bože, veliki naš Božiću, Mirotvorče u betlehemskoj štalici rođeni, koji se ne zoveš, nego jesi Sin Božji, pogledaj na ovaj naš grad Mostar, na ove naše hercegovačke biskupije i cio narod u ovoj zemlji da „ova žrtva našega pomirenja bude za mir i na spasenje svega svijeta“. Daj da nas Tvoje pobjede raduju, jer one nisu nikada prividne, uzaludne ili gubitničke ni u našim dušama, ni u našim domovima. Pa i kada nam se čini da si izgubio, kao ono u Betlehemu bijegom u Egipat, kao ono u Jeruzalemu raspećem na Kalvariji, Ti si tada, na Golgoti, donio najveću pobjedu koja je ikada viđena na ovome svijetu: pobjedu trajnoga i čvrstoga uskrsloga mira za one koji žele živjeti od toga Tvoga mira. Neka nam kod Tvoga božanskog prijestolja u svemu pomogne Tvoja bezgrješna Mati, Kraljica poželjnoga i potrebnoga mira, i sv. Josip, Tvoj očinski skrbnik, da se i mi kao današnji mirotvorci u svojim obiteljima, službama i mjestima jednom možemo sinovima Božjim zvati i vječno s Tobom radovati. Amen.
