Dragi brate slavljeniče mons. Ratko,
draga braćo nadbiskupi i biskupi,
draga braćo misnici, redovnici i redovnice, bogoslovi, redovnički kandidati i kandidatice,
draga rodbino našeg slavljenika,
draga braćo i sestre!
Ovim zahvalnim Misnim slavljem prisjećamo se tako lijepog obreda biskupskog posvećenja koje se dogodilo upravo na današnji dan prije 25 godina, na blagdan Uzvišenja svetoga Križa 14. rujna 1992. Zbog teškog ratnog stanja, mons. Ratko Perić nije zaređen za biskupa ovdje u katedrali posvećenoj Mariji Majci Crkve nego na obali Jadrana u gradu Neumu, u novoizgrađenoj i tada još nedovršenoj župnoj crkvi koja je također posvećena Blaženoj Djevici Mariji, Gospi od zdravlja. Danas se okupljamo sjećajući se proteklih dvadeset pet ljeta biskupskog služenja mons. Perića u ovim dvjema hercegovačkim biskupijama. Ovo Euharistijsko slavlje čin je zahvale za sve milosti koje je Bog udijelio po biskupu Ratku kroz njegovo biskupsko služenje. Čin je to i iskrene molitve za potrebni blagoslov slavljeniku da bi „trku dovršio, vjeru sačuvao“ (usp. 2 Tim 4,7). Ovakve obljetnice prigoda su i svima nama da ispitamo vlastitu savjest: jesmo li u povjerenoj nam službi bili otvoreni Duhu Svetom da se Bog proslavi kroz naš život i naše djelovanje?
Dragi brate u biskupstvu!
Primi moje iskrene čestitke upućene Tebi i mjesnoj Crkvi mostarsko-duvanjskoj, kojoj predsjedaš, kao i Tvojoj zavičajnoj biskupiji trebinjsko-mrkanskoj kojom trajno upravljaš. Božji je dar da si uspio prebroditi burno ratno i poratno vrijeme kormilareći ovom lađom na putu spasenja.
Neka mi bude slobodno iskoristiti ovu prigodu da progovorim o biskupskom služenju u skladu s naukom Crkve. Najprije donosim riječi blaženog pape Pavla VI., upućene 6. prosinca 1965. kardinalima, nadbiskupima i biskupima Italije: „Čini mi se da biskupski autoritet izlazi iz Sabora utvrđen u svom božanskom ustanovljenju, potvrđen u svojoj nezamjenjivoj zadaći, ojačan u svojim pastirskim vlastima naučavanja, posvećivanja i upravljanja, štovan u svom proširenju na opću Crkvu putem kolegijalnog zajedništva, preciziran u svom hijerarhijskom položaju, osnažen u bratskoj suodgovornosti s drugim biskupima spram općih i posebnih potreba Crkve i u većoj mjeri združen u duhu hijerarhijskog jedinstva i zajedničke suradnje s glavom Crkve, konstitutivnim središtem biskupskog kolegija“.
Također želim podsjetiti na zajedničko proučavanje i razmatranje nas biskupa o postsinodalnoj apostolskoj pobudnici svetog pape Ivana Pavla II. o biskupu služitelju evanđelja Isusa Krista za nadu svijeta pod naslovom Pastores gregis - Pastiri stada od 16. listopada 2003. U tom dokumentu posebno se gleda na biskupsku službu u svjetlu teologalne nade. Ta nada je utemeljena na Kristu. Biskup je poslan naviještati svijetu nadu, biti prorok, svjedok i sluga nade. Tamo gdje nedostaje nade, vjera dolazi u pitanje. Kaže taj dokument da je biskup usred svoje Crkve budni stražar, hrabri prorok, pouzdani svjedok i vjerni sluga Krista koji je „nada slave“ (Kol 1,27). Tvoj predšasnik na biskupskoj stolici mons. Pavao Žanić, kome je posvećena cijela ova godina, stavio je ovu katedralu pod zaštitu Marije Majke Crkve. Djevica Marija je Mater spei – Majka nade jer povjerova da će se ispuniti što joj je rečeno od Gospodina (usp. Lk 1,45).
Dragi biskupe Ratko, za biskupa si zaređen u vremenu kada je izgledalo da su nade pokopane, budućnost zamagljena, laž je imala veći prostor od istine, smrt prisutnija od života koji je nerijetko ljudima bez duha i duše bio najjeftiniji. U tim godinama bio si, kao i svatko od nas biskupa, na osobit način pozvan dizati glas i osuditi svako nasilje, svaku nepravdu, te paliti svjetlo nade i hrabro ustrajavati na putu križa. U toj stvarnosti jedina sigurna nada bio je Krist uskrsli koji je, u svom proslavljenom čovještvu, otvarao obzorje svakom čovjeku koji, u hodu kroz ovaj vremeniti život, upire pogled prema vječnosti.
Krist uskrsli bio je istinska nada i nama biskupima u hrvatskom narodu u teškim vremenima pa tako i nama biskupima Vrhbosanske metropolije, kasnije Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine, iz Banje Luke, Mostara i Sarajeva kada smo, s tolikim nedužnim ljudima, stavljeni pred teške ratne kušnje. Nakon Tvoga biskupskog posvećenja, pastirska odgovornost prelazila je polako s biskupa Pavla na Tvoja pleća. Zanimljivo je da Božja providnost Tebe, biskupa Franju i mene po rođenju smjestila godinu za godinom: rođen si 1944. godine, ja 1945., a biskup Franjo 1946. godine. Pripadamo generacijama koje su rođene u ratu i poraću. Za biskupe smo zaređeni pred rat ili u ratnom vremenu. Mi, koji smo još u majčinoj utrobi osjetili svu težinu i gorčinu rata i poraća, pozvani smo i poslani biti nositelji mira koji daruje Krist, Knez mira. Usred ratnih stradanja papa Ivan Pavao II. pridružio nam je biskupa Peru te kasnije u godinama poraća biskupe Marka i Tomu. S nama i uz nas i u ratu i u poraću bili su i ostali i svi biskupi u hrvatskom narodu od kojih su neki rođeni i rasli na ovim prostorima.
Sjećam se dobro jedne prigode u ratnim danima kada smo sjedili za stolom i svatko od nas osobno iznosio je svoje iskustvo u biskupskoj službi. U danima teološkog studija nisu nas učili kako se postaviti u ratnom vremenu, kako tada donositi odluke, što govoriti, činiti? Tada smo osjećali kako je prevažno da budemo oslonjeni na Krista koji nas je pozvao i poslao. Tješila nas je evanđeoska riječ da je Isus dozvao k sebi učenike te između njih izabrao dvanaestoricu koje je prozvao apostolima (usp. Lk 6,13). „I ustanovi dvanaestoricu da budu s njime i da ih šalje propovijedati“ (Mk 3, 14). Htio je Isus, hodočasteći ovom zemljom, imati uza se one koji će nastaviti njegovo djelo i kojima On daje identitet. Spomenuti dokument ističe da to poslanje treba trajati dok god Crkva hodočasti ovom zemljom - do kraja vjekova (usp. 28,20) – u vremenu rata i u vremenu mira.
Taj duhovni dar Crkvi s početaka dospio je sve do nas polaganjem ruku tj. biskupskim posvećenjem. Na današnji dan prije 25 godina taj slijed apostolskog poslanja i posvećenja dogodio se i u Neumu kada su položili ruke na glavu misnika Ratka trojica vrlih biskupa: blage uspomene kardinal Franjo Kuharić, mjesni biskup Pavao Žanić i nadbiskup Josip Uhač koji će kasnije biti imenovan kardinalom. Podsjećam na riječi svetog pape Ivana Pavla da se svaki biskup dar Duha udijeljen Crkvi. Biskup je, prije svega, kršćanin, sin i član Crkve kao i svaki drugi kršćanin. Od te svete Majke Crkve primio je dar božanskog života u krštenju i pouku u vjeri. Primanjem punine svetoga reda biskup je poslan biti vjernicima učitelj, posvetitelj i pastir zadužen da djeluje u Kristovo ime.
Nije li i u nama biskupima gorjelo srce (usp. Lk, 24, 32) dok smo razmatrali spomenutu apostolsku pobudnicu o našoj biskupskoj službi. Sjećam se dobro kada smo raspravljali o ovom dokumentu pa ću podsjetiti samo na neke naglaske:
- Duc in altum! - Izvezi na pučinu (Lk 5,4), zaveslaj na dublje – to je poruka upućena danas i nama, njegovim učenicima: izvezi tamo gdje je dublje, osloni se na mene, a ne na zemaljsku sigurnost i ne boj se jer ja te šaljem i ja sam s tobom!
- Duc in docendo! – predvodi u naučavanju, kako kaže apostol Pavao: „propovijedaj Riječ, uporan budi - bilo to zgodno ili nezgodno - uvjeravaj, prijeti, zapovijedaj sa svom strpljivošću i poukom (2 Tim 4,2). Kao biskup propovijedao si i propovijedaš „britkom riječju“ koja izaziva pozornost slušatelja i nikoga ne ostavlja indiferentnim. Pisao si i pišeš perom vješta pisca vadeći misli iz svoga bogatog rudnika znanja i promišljanja. One koje nije stigla izgovorena riječ, stići će ih Tvoja pisana riječ.
- Duc in santificando! – predvodi u posvećivanju! Mreže posvećivanja koje trebamo baciti su ponajprije sakramenti kojih smo prvi služitelji, ali i upravitelji, čuvari i promicatelji. To je ta spasenjska mreža koja oslobađa od zla i uvodi u puninu života. Kao svećenik i kao biskup već 48 godina slaviš Euharistiju i dijeliš sakramente.
- Duc in regendo! – predvodi u upravljanju! Imamo zadaću okupljati i izgrađivati zajedništvo, kao pastiri zajedno sa svojim suradnicima svećenicima. To je posebno mukotrpan posao, ali ne smijemo klonuti duhom. Zato s Petrom ponavljamo u iskrenom ispovijedanju vjere: „Na Tvoju riječ bacit ću mreže“ (Lk 5,5). Susreo si se s brojnim nevoljama u izgradnji zajedništva i upornog bacanja mreže pri okupljanju ove mjesne Crkve kao pastir koji nosi odgovornost za svoje stado.
Dragi brate u biskupstvu, dragi slavljeniče! Prije dvadeset pet godina uzeo si geslo „Kroz mnoge nam je nevolje ući u Kraljevstvo Božje“(Dj 14,22). Budući da si imenovan biskupom u ratnom vremenu, bio si itekako svjestan kakva zadaća čeka tebe i sve nas koji smo s Tobom izdržavali žegu u tom vremenu svakovrsnih nevolja. Danas, osvrćući se na prijeđeno vrijeme i izgaranje u njemu, živimo od te nade koju smo naviještali i koju si stavio u svoje biskupsko geslo: „Kroz mnoge nam je nevolje ući u Kraljevstvo Božje“. Nanizali smo brojne godine i preživjeli puno toga pa postajemo sve više svjesni da nam treba preko rijeke vremenitosti zakoračiti na drugu obalu, na obalu vječnosti. Na to nas iz dana u dan podsjeća sve češće krhko i sve bolesnije tijelo koje baštinimo iz sredine prošlog stoljeća. Poslužit ću se rječnikom mladih pa reći da „godina proizvodnje“ nosi svoje posljedice.
Ipak, u ovom uzburkanom vremenu, kada su urušene brojne vrjednote i kada se u javnosti nameću, u najmanju ruku čudni stavovi pa čak i oni koji se nerijetko protive Božjem i naravnom zakonu, nama valja hrabro stati uz istinu, pravdu i ljubav. Podsjećam na riječi braće biskupa s prostora bivše države iz njihove poruke upućene 10. ožujka 1971.: „Mi biskupi u svojoj poniznosti svjesni da smo slabi i nesavršeni. Ipak, jer nas je Duh Sveti bez naše zasluge postavio da vodimo Crkvu Božju, moramo, vjerni Duhu Svetom, voditi Božji narod očinskom dobrotom, ali i odlučnom rukom. Ne smijemo dopustiti da se omalovažuje i prezire naša služba, ili da se od Crkve silom traži ono što nije u Kristovu duhu.“ Uvjeren sam da to što su oni rekli tada, možemo punim ustima ponoviti i mi danas.
Neka ovo zajedništvo u Euharistiji, kojim ujedno slavimo 25. godina Tvoga biskupstva i služenja ovom puku te vođenja povjerene mjesne Crkve, utvrdi i Tvoju vjeru i vjeru svih nas da, puni zahvalnosti Bogu, novim snagama kročimo naprijed navješćujući i svjedočeći nadu utemeljenu na uskrslom Kristu. Amen
