Vijesti
03. April 2021.
Foto:
Kium

Obrede Velikoga Petka u zajedništvu s imenovanim kotorskim biskupom mons. Ivanom Štironjom i svećenicima na službi u katedralnoj župi slavio je mostarsko-duvanjski biskup i apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski Petar Palić.

Nakon pročitanih svetopisamskih čitanja i pročitanog evanđeoskog izvješća Muke po Ivanu, prigodnu homiliju uputio je imenovani kotorski biskup mons. Ivan Štironja.

Nakon sveopće molitve, kojoj je dodana posebna nakana „Za pogođene u vrijeme pandemije“, klanjanje križu održano je prema propisanim odredbama, odnosno vjernici su se zajednički poklonili križu poklecanjem.

Nakon pričesti i molitve nad narodom, vjernici su imali prigodu ostati u osobnoj molitvi.

Homilija biskupa Ivana Štironje

Liturgijski obredi Velikoga petka uvode nas u tajnu muke i smrti Kristove. Muka Kristova najpotresniji je događaj u cijeloj ljudskoj povijesti. Vrlo je teško i zamisliti činjenicu da je čovjek razapeo Boga.

Bog, nebeski Otac, u svojoj je beskrajnoj ljubavi i milosrđu skinuo tu sramotu i teret s leđa čovjekovih. Njegova je sveta volja da ta Kristova patnja postane blagoslovom i milošću za sve one koji se žele spasiti. Milosrdni Otac svu je žalost i sramotu križa okrenuo u radost.

Unatoč tami koja je ovila Kalvariju, mi možemo biti radosni što je Isus prihvatio križ, prihvatio smrt, kako bi nastao novi život, kako bi se dogodilo otkupljenje i spasenje svakoga čovjeka, sviju nas. 

Dramu o Spasiteljevoj muci i smrti, kako smo maločas čuli, najavio je prorok Izaija u svojoj Pjesmi o Sluzi Jahvinu. Te snažne prorokove riječi žive su i aktualne svuda i vazda. U njegovu se opisu zrcali i oslikava srce čovjeka bilo kojega vremena, čovjeka koji luta, često ne znajući što hoće i kuda ide.

Stoga, ne bismo smjeli, kao ljudi i kršćani, prezreti i zaboraviti tužne prorokove riječi. Prisjetimo se nekih:

Prezren bješe, odbačen od ljudi, čovjek boli, vičan patnjama..., K`o janje na klanje odvedoše ga; Silom ga se i sudom riješiše... iz zemlje živih ukloniše njega... ukop mu odrediše među zločincima (usp. Iz 53,3-8).

Kako jaka i nabijena poruka kroz ovih nekoliko riječi. Poruka čovjeku, svima nama: Čovječe ne preziri ni Boga ni ljude; ne odbacuj, ne zadaji ni bol ni patnju, ni Bogu ni čovjeku.

Krist Isus, trajni lik Božji, oplijeni sam sebe; On je: naše boli na se uzeo..., njega za naše grijehe i opačine probodoše i satriješe... njegove nas rane iscijeliše i donese mir i radost.

Sve nas to potiče da mu danas svojom vjerom i odanim srce zahvalimo.

Kršćanske zajednice širom svijeta danas kliču: Častimo te križu sveti na kom umrije Isus spas… želeći na taj način izreći ponajprije svoju vjeru u snagu križa, želju nasljedovanja Krista Gospodina, Isusa čije je lice unakaženo, iskrvaveljno, popljuvano, izobličeno, poniženo.

Za koji trenutak križ, taj znak pobjede i spasenja, počastit ćemo svojim iskrenim i vjerničkim klanjanjem. Zbog epidemioloških mjera, nažalost ne ćemo moći to klanjanje izreći poljupcem križa, što je naš vjernički drevni običaj. No ako želimo poljubiti križ, izvadimo krunicu iz svoga džepa i poljubimo križ koji nosimo uza se kao potvrdu i odanosti svome Spasitelju. I ovu situaciju u kojoj se nalazimo prikažimo Bogu kao žrtvu za sve one koji su pogođeni ovom pandemijom, za bolesnike, liječnike i bolničko osoblje. Neka ovo ozračje straha ne umanji našu vjeru i nadu neka se sjedini s pobjedničkom porukom križa, neka naše klanjanje bude još jače i  žarče.

Svojim klanjanjem križu izrazimo poštovanje Kristu i kažimo mu da u njegovu križu prepoznajemo njegovu dobrotu i ljubav. Tim nutarnjim klanjanjem izrecimo mu svoju zahvalnost što je ostao poslušan do smrti na križu. Time ga ujedno zamolimo: kao što je njega Bogu preuzvisio i darovao mu ime nad svakim imenom, da i naša imena upiše u knjigu života vječnoga.

Današnje klanjanje križu ide usporedno s čitanjem i proživljavanjem Muke Isusove. Isus nas poziva da uzmemo svoj križ i pođemo za njim. Zato se otvaramo Kristu u svojim vlastitim poteškoćama, u svojim bolestima i mukama, u vlastitim putnim križevima. On je spreman naše boli na sebe uzeti i naše križeve s nama nositi. Stoga, hrabro, oboružani vjerom i nadom u pobjedu križa, pođimo ovim svijetom svjedočeći Kristovu pobjedu na grijehom i smrću.

Evanđelje koje čusmo donosi razne likove koji obilježavaju povijest čovječanstva pa i ovo naše vrijeme.

Pismoznanci i farizeji koji spletkare i traže načina da Isusa osude kao najvećeg zločinca; Pilat koji neozbiljno i neodgovorno pere ruke; Petar koji se boji i u strahu niječe prijateljstvo s Isusom; Juda koji za šaku škuda izdaje svoga Učitelja; vojnici koji kopljem probadaju Kristovo Srce, muče ga, udaraju; svjetina koja viče i galami...

Svi ti tipovi zadavali su glavobolju Nazarećeninu, generacijama kroz povijest, kao i nama. Sve nas to boli kao vjernike. No, ne zaboravimo: Isusa su izdali njegovi. Đavao je napao Kristovu družinu iznutra. Na udaru smo i mi Isusovi nasljedovatelji ovoga vremena. Đavao kao ričući lav obilazi tražeći koga da proždre. Oprimo mu se čvrsti u vjeri (usp. 1 Pt 5,8).

Budimo iskreni i priznajmo da se u spomenutim ulogama koji puta i sami pronađemo. Grijesi nas optužuju i izdaju. Svojim grešnim mislima, riječima, djelima, svojim grešnim propustima i željama iskusili smo ulogu farizeja, pismoznanaca, starješina narodnih, Pilata, Petra, i Jude, slugu, vojnika, svjetine...

To potvrđuje pijetao kojega je Bog dao svakom čovjeku, pijetao čovjekove savjesti. Zato se trgnimo, obratimo se i promijenimo svoj život već na prvi pjev pijetla. Reagirajmo na prvi glas savjesti koji se javlja u tišini molitve, u tišini hrama Duha Božjega. Ne čekajmo treće oglašavanje pijetla! Odrecimo se grijeha, obratimo se, povjerujmo Evanđelju već ovoga dana, ovoga trenutka, već sada.

Sačuvajmo svoje kršćansko i vjerničko dostojanstvo i sabranost koje prepoznajemo u evanđeoskim tekstovima o muci i smrti Kristovoj gdje vidimo da nema suvišnih riječi niti uvredljivih na usnama onih koji su suosjećali s Isusom.

Danas na Veliki petak zajedno s Crkvom uronimo u tišinu, stanimo uz grob Isusov u snažnoj vjeri i nadi da muka i smrt nisu kraj. Na kraju je Uskrsnuće, vječna radost i mir. Stoga, uputimo se kroz život s istinskom vjerom u velikoga Velikog svećenika, uskrsloga Krista. Pristupajmo, smjelo tom Prijestolju milosti s kojega primamo snagu na putu do vječnosti (usp. Heb 4,14-16).

POVEZANI ČLANCI