Svečanim Euharistijskim slavljem, koje je u zajedništvu s 30 svećenika predvodio biskup Ratko Perić, u Mostaru je, na blagdan Uzvišenja sv. Križa, sveča
no proslavljena 36. obljetnica posvete katedrale i 24. obljetnica biskupova ređenja.
Sv. Misi prethodilo je moljenje Gospine krunice. Procesijski ulaz poslužitelja, svećenika i biskupa pratili su zvukovi katedralnih zvona i pjesma katedralnoga mješovitog zbora i gudačkoga sastava pod ravnanjem don Nike Luburića.
Među vjernicima koji su ispunili katedralu bilo je sestara raznih kongregacija koje djeluju u Mostaru kao i redovničkoga pomlatka. U asistenciji su, uz redovite katedralne ministrante, udjela uzeli sjemeništarci i bogoslovi koji su čitali misna čitanja i predmolili molitve vjernika.
Propovijed je održao biskup Ratko, a na kraju sv. Mise prigodnu je čestitku u ime svih nazočnih i nenazočnih svećenika, redovnika, redovnica i vjernika, uputio generalni vikar don Željko Majić.
Prenosimo biskupovu propovijed i vikarovu čestitku u cijelosti.
Biskupova propovijed:
Poštovani svećenici, Bogu posvećene osobe,
bogoljubni vjernici!
HVALIMO IH ZAJEDNO. Ima više svetkovina i blagdana u crkvenoj godini kada se u istoj bogoslužnoj svečanosti slavi Isus, jedinorođeni i vjekovječni Sin Božji, pravi Bog od pravoga Boga, i osobito časti njegova zemaljska presveta Majka Marija. Na primjer:
Blagovijest ili Gospodnje Utjelovljenje koje se čudesno dogodilo osjenjenjem Duha Svetoga u Mariji Djevici u Nazaretu. Prvorazredno Otajstvo naše svete vjere.
Ili Isusovo Rođenje od Djevice Marije u Betlehemu, Božić, kada se veliki Bog rodio kao malo dijete, ne gubeći ništa od svoga Božanstva i povezujući u Božanskoj Osobi sva svojstva Božanske Naravi i ljudske naravi.
Ili Isusovo Prikazanje u Hramu u Jeruzalemu kada ga Marija prikazuje Bogu, a stari Šimun izriče proroštvo o patnji i Njemu i njoj - da se razotkriju namisli ljudskih srdaca.
Ili Bogojavljenje kada Majka drži na rukama maloga Isusa kojemu se kraljevi i mudraci ovoga svijeta duboko klanjaju, a nju posebno časte.
Ili Sveta Obitelj u kojoj se slavi Isusovo Božanstvo i časti Marijino majčinstvo i štuje Josipovo skrbništvo nad ovom Obitelji.
HVALIMO IH ZASEBNO. A dvije su svetkovine Isusa, Sina Božjega, i sina Marijina, u crkvenoj godini, uz koje se odmah sutradan, odvojeno, časte i dva slična spomena njegove Majke Marije.
Prva je svetkovina Presvetoga Srca Isusova, koje se proslavljuje gotovo tri mjeseca nakon Uskrsa, i uvijek pada u petak, ali se nerijetko vanjsko slavlje prenosi na susljednu nedjelju,
i spomendan Prečistoga Srca Marijina koje se časti sutradan, u subotu.
A druga je ova današnja svetkovina Uzvišenja Svetoga Križa - iako je ovo blagdan za sveopću Crkvu, u nas je u katedrali svetkovina zbog obljetnice Posvete katedrale - a sutra se časti spomendan Blažene Djevice Marije Žalosne.
Zašto će ta takva razdvojenja i ujedno uska približenja između Sina i majke? Između Srca njegova i srca njezina? Između Križa njegova i križa njezina?
Srce Isusovo i srce Marijino. Neizmjerna je razlika između Božanskoga Srca Isusova u kojem je “sve blago mudrosti i znanja“, u kojem „prebiva sva punina Božanstva“, od kojega „punine svi mi primismo“, koje je „pomirište grijeha naših“, i ljudskoga srca vjerne Djevice Majke koja je u srcu brižljivo čuvala i prebirala „sve one uspomene“ od Utjelovljenja do pohoda pastira (Lk 2,19) i sve do susreta dvanaestogodišnjega Isusa sa svećenicima u Hramu (Lk 2,51). Tomu se Marijinu srcu ne može i ne smije pridati nijedan od onih zaziva upućenih
Kristovu Božanskom Srcu. Marija je posuda izabrana, posuda uzorna i svjesna, posuda jedinstvena, ali samo posuda ljudska koju Sin ne pretvara u božanstvo, nego ona Božjom povlasticom postaje samo roditeljka Sina Božjega u vremenu, prava Bogorodica i samo Bogorodica, ne postajući time neka „božica“. Ona ostaje na razini divne službenice Božje, vjerne poslužiteljice onoga što joj svemoćni Bog daje, kao najbližoj do Sina, da prenosi ljudima, braći i sestrama svojim, i ujedno tako uzvišenoj da joj nitko od anđela i svetaca nije ravan.
Križ Isusov i trpljenje Marijino. Isto tako neizmjerna je razlika između Isusova djela nošenja Križa, raspinjanja na Križ, umiranja na Križu, otkupljenja ljudskoga roda na Križu i u Uskrsnuću te Uzvišenja Svetoga Križa koje danas slavimo, i Marijine suosjećajne nazočnosti i njezina majčinskog udioništva u patnjama njezina Sina, osobito na Kalvariji. Ona ni svojom najaktivnijom nazočnošću pod Križem apsolutno ništa ne dodaje niti oduzima Isusovu djelu Otkupljenja čovječanstva. Isus je savršen Posrednik između Oca i nas grješnih ljudi, jedini Otkupitelj čovjeka, apsolutni Spasitelj svijeta. Gospa nije ni otkupiteljica ni spasiteljica; ni su-otkupiteljica ni su-spasiteljica svijeta. Ona je sama unaprijed, „na uzvišeniji način“ (LG, 53) otkupljena i spašena Križem i Uskrsnućem svoga Sina. Ona ima uzvišenu ulogu prenositi to Isusovo isključivo milosno Otkupljenje i jedincato Spasenje i nama ljudima koji se njoj obraćamo da nam pomogne, da nas približi Isusovu Srcu i Križu. Uloga jedinstvena u Isusovu djelu Spasenja.
Možda ćeš reći: Isus je ispitivan, suđen i zlostavljan od ponoći do 9.00 sati ujutro na Veliki petak, zatim pogrđivan i bičevan, nosio dosuđeni mu Križ oko sat vremena, visio na njemu 3 ili 6 sati, konačno umro i pokopan. Možda svega 15 sati od krvava znoja u getsemanskom Vrtu do krvave smrti na golgotskom Vrhu. A Blažena Djevica Marija trpjela je sa svojim Sinom cijelo to vrijeme, i ostala više godina u ovom patničkom svijetu nakon što je proslavljeni Isus uzašao na nebo. Eto patila je dulje od njega. Zar jednako ne pogađa bol i Isusovo Srce i Marijino srce? - Istina, bol pogađa svačije srce, ali ne s jednakim učinkom. Isusovo je Srce božanskoga dostojanstva. I kada slaviš Ljubav toga Srca, slaviš Boga. A Marijino je srce ljudskoga dostojanstva. I kada je pogođeno bolju, pogođeno je samo ljudsko biće. Uzmimo ovaj primjer: ti svoje sedmogodišnje neposlušno dijete udariš pljuskom po obrazu. Ono malo zaplače i primiri se. Još je dobro i prošlo! A u predsjedničkoj audijenciji netko od nazočnih umjesto da se predsjedniku nakloni, žestoko ga po licu opali! Tu škandaloznu pljusku i sliku prenesu svi portali i mediji svijeta. Vidiš li ti razlike u tom prvom i drugom činu, razlike u povrijeđenu dostojanstvu? A ovdje je samo ljudsko biće, i dijete i predsjednik. A u slučaju o kojem govorimo upravo je dostojanstvo različito. Radi se o pogođenoj neizmjernoj božanskoj časti Sina Božjega i o poniženoj ljudskoj časti Marije Djevice. Zato Isusu pripada klanjanje, a Mariji čašćenje!
Duh Sveti i Majka Crkve. Dodajmo ovomu i još jednu sličnu činjenicu: Crkva je u bogoštovnoj obnovi odredila da se sutradan po svetkovini Duha Svetoga, Treće Božanske Osobe, časti spomendan Marije Majke Crkve, kojoj je ova katedrala posvećena na današnji blagdan Križeva, 1980. godine. I ova je katedrala kao Gospodnja kuća i častiteljica Majke Crkve doživljavala svoje pogrde i po licu i po srcu od početka. Ali je s pomoću Duha životvorca i vjerom vjernika svaki put i svesrdno obnavljana, i još više priznavana i čašćena kao stolna crkva u Hercegovini. Zahvalni smo Bogu koji je obilno dijelio svoje posvetne i djelatne milosti u sakramentima: krštenja i potvrda, ispovijedi i Misnih slavlja, tolikih đakonskih i svećeničkih ređenja i crkvenih vjenčanja, i očitovao nam tolika uslišanja u svakodnevnom slavljenju Euharistije, u moljenju sv. krunice, u tjednom polsatnom klanjanju Presvetomu Sakramentu, u korizmenom Križnom putu i u drugim pobožnostima. Zato gore srca i hvalu dajmo Gospodinu Bogu našemu!
Obljetnica ređenja. Nikakvo stoga čudo da se 1992. željelo da i biskupsko ređenje bude u tada izranjenoj katedrali na svetkovinu Uzvišenja Svetoga Križa, na njezinu Dvanaestu
obljetnicu Posvete. Ali zbog nemilosrdne paljbe i granatiranja grada i katedrale, ređenje je preneseno u Neum, u župnu crkvu Gospe od zdravlja. Zahvalan sam svemogućemu Bogu što me je u ovom kleru i puku, i zajedno sa svima vama, milosrdno vodio, pa i „kroz mnoge nevolje“, u ove 24 godine u službi poučavanja, posvećivanja i upravljanja. Ono što je milošću Božjom i zagovorom Blažene Gospe bilo dobro neka Bog uzme sebi na slavu Imena svoga i za spasenje duša naših, a ono što nije bilo dobro neka svima nama, iskreno raskajanima, milostivi Gospodin iskaže svoje obilno milosrđe i pomogne da nastavimo u borilištu do njegove svete volje. Amen.
Čestitka generalnoga vikara:
Preuzvišeni oče Biskupe, braćo svećenici, poštovane časne sestre, dragi vjernici!
Pobožna predaja prenosi da je, nakon što je carica Jelena - sv. Jelena Križarica - pronašla sv. Križ na Kalvariji, taj isti sv. Križ je u jednoj bitki Istočnorimskoga carstva i Perzijanaca dospio u ruke nevjernika. Trebalo je oko 250 godina da ponovo dođe onima kojima je taj Križ, Život, Spas i Uskrsnuće naše, po kojemu su spašeni i oslobođeni.
Naime, car Heraklije (610. - 641.) pobijedio je Perzijance i kao uvjet primirja postavio je zahtjev da kršćanima bude vraćen sveti Isusov križ. Uvjet je ispunjen i sam je car na svojim ramenima ponio sv. Križ u Jeruzalem. No, kada se htio popeti na brdo Kalvariju, zbilo se čudo. Na putu prema Kalvariji zaustavila ga je viša sila. Nije nikako mogao proći kroz vrata što su vodila na Golgotu. Na savjet jeruzalemskoga biskupa Zaharije odložio je sjajno carsko odijelo i onda ponizno u pokorničkoj odjeći prenio sveto breme na mjesto na kojem je svojedobno bila prinesena Spasiteljeva krvna žrtva.
Preuzvišeni Biskupe!
Danas, kada zajedno s Vama zahvaljujemo na velikom daru Vaše pastirske službe u ovoj našoj mjesnoj Crkvi, koja je otpočela prije 24 godine slavljem Vašega biskupskoga ređenja u Neumu, dolazi mi ova pobožna predaja u sjećanje jer se donekle može primijeniti i na Vaš, kako svećenički tako biskupski, život. Poput cara Heraklija na poziv jeruzalemskoga biskupa Zaharije da odloži svoje carsko odijelo i prinese sveto breme na mjesto koje je sam Krist odredio kao Oltar svoje Ljubavi, i Vi ste, na poziv svetoga pape Ivana Pavla II., u Rimu, 1992. godine, odložili sve pogodnosti koje je Rim pruža, te s pouzdanjem u Boga uzeli breme križa biskupske službe i došli u ratom opustošenu, razorenu i napaćenu Hercegovinu, na mjesto koje Vam je sam Krist po svojoj Crkvi odredio kao novi svećenički – biskupski Oltar – Žrtvenik, ovdje u Mostar; da ponovo podignete Kristov Križ ne samo na ovoj ratom razorenoj Vašoj stolnici i na drugim porušenim crkvama biskupije - ili, pak, na Humu - nego da Kristov Križ zasja u svim povjerenim Vam vjernicima, svećenicima, redovnicima i redovnicima. Uvijek svjesni da nam za Ime Isusovo i proslavu Križa valja pretrpjeti mnoge nevolje po kojima nam je do Kraljevstva Božjega, čega je postignuće zadaća i cilj svakoga Kristova vjernika.
Danas zajedno s Vama milosrdnom Bogu zahvaljujemo na Vašoj strpljivosti i ustrajnosti - tko ustraje taj će se spasiti - Vašim molitvama, tolikim sakramentima i učiteljskim riječima, savjetima, poticajima, upozorenjima i ohrabrenjima. Molimo Boga da Vam na poseban način bude bliz u ovoj nadolazećoj godini Vašega biskupskoga služenja, koju ćemo, ako Bog da, svečano zaključiti sljedeće godine na isti dan svečanom Euharistijskom zahvalnom molitvom Vašega srebrenoga biskupskoga jubileja.
A vas, dragi vjernici, pozivamo da vaše čestitke našemu Biskupu i zahvala dobromu Bogu na njegovu vjernom biskupskom služenju, bude vaša molitva. Jer samo u molitvi, tom najizvrsnijem sredstvu našega sjedinjenja i spasenja, ove naše biskupije, pod vodstvom našega Pastira, unatoč mnogim nevoljama, bit će prepoznatljiva stvarnost Kristove prisutnosti, svjetlo u tami te sredstvo i pomoć spasenja mnogima. A to je poziv i poslanje Crkve kojom svaki biskup u ljubavi predsjeda.
Oče biskupe, u ime svih svećenika, redovnika i redovnica i vjernika, nazočnih i nenazočnih, iz naših biskupija, izričem Vam iskrenu čestitku za vašu biskupsku obljetnicu i obećavam sinovsku molitvu. U isto vrijeme u Vaše ime, i u ime svih nas ovdje sabranih, izričem čestitku i ovoj crkvi – našoj katedrali, majci svih crkva u Mostarsko-duvanjskoj biskupiji, koja danas slavi 36. rođendan.
Oče biskupe, molimo vaš pastirski blagoslov.
