Mostar – katedrala Marije Majke Crkve, svetkovina sv. Petra i Pavla, apostolskih prvaka, 29. lipnja 2019. Sunčan dan, 10.00 sati prije podne. Svećeničko ređenje petorice hercegovačkih đakona, i to trojice franjevačkih: fra Dragana Bolčića, fra Nikole Jurišiča i fra Roberta Pejičića koje je predstavio fra Stanko Ćosić, tajnik Provincije, i dvojice dijecezanskih: don Petra Filipovića i don Domagoja Markića koje je predstavio don Ivan Štironja, povjerenik za duhovna zvanja. Procesija iz kripte sv. Josipa na glavni ulaz katedrale, koja je puna vjernika, sudionika dvostrukoga sakramentnoga slavlja. Katedralni zbor u ponajboljem izdanju. Pedeset i sedam svećenika u koncelebraciji s biskupom rediteljem Ratkom Perićem, među njima i provincijal fra Miljenko Šteko i generalni vikar don Željko Majić. Prije završna apostolskog blagoslova i potpuna oprosta don Željko je pročitao Papin telegram upućen preko Apostolske nuncijature biskupu Ratku za njegov svećenički zlatni jubilej, na čemu je biskup srdačno javno zahvalio Svetom Ocu. Poslije sv. Mise slike i čestitke, i domjenak u katedralnoj dvorani. Radost samih ređenika, njihovih obitelji i rodbine koja je sudjelovala u Euharistijskom slavlju; radost postulanata, novaka, sjemeništaraca i bogoslova; radost cijele Crkve u Hercegovini. Hvalu dajmo Gospodinu Bogu našemu!
Prenosimo biskupovu propovijed
Božji narode! Braćo svećenici! Vama, novoređenici, kao savjet s moje strane da ga odgovorno izreknem, a s vaše strane da taj savjet odgovorno primite, a nama starijima na savjest, tj. na ispit savjesti u povodu obljetnice našega ređenja prije toliko godina, napose u povodu srebrnoga ili zlatnoga misničkog jubileja.
1 - Ljubitelji Svetoga Pisma. Sv. Pavao, kojemu danas slavimo svetkovinu vrhunskoga svjedočanstva – mučeništva za Krista, piše svomu vjernom učeniku: „Timoteju, poklad čuvaj, kloneći se svjetovnoga praznoglasja, i proturječja nekog nazovispoznanja, koje su neki ispovijedali pa od vjere zastranili“ (1 Tim 6,20-21), „doživjeli brodolom“ (1 Tim 1,19), a drugi „zastraniše od istine“ (2 Tim 2,18). Pavao od Timoteja očekuje da se učiteljski predstavi, osobito „nekima neka ne naučavaju drugih nauka i neka se ne zanose beskrajnim bajkama i rodoslovljima“ (1 Tim 1,3-4). Polog vjere ili depositum fidei jest povjerena glavnica koja se mora vratiti kada je god vlasnik zatraži. Tako čovjek povjerava novac banci. Tako Bog povjerava dijete roditeljima. Tako Bog povjerava svoju objavu i skup svih istina, doktrinarnih i moralnih, Crkvi na čuvanje, promicanje i primjenjivanje. Mi smo samo čuvari i navjestitelji toga blaga, kojim se služimo, odakle će narasti kamate uz naše naviještanje i proučavanje, i dužni smo sve vratiti Gospodaru povijesti i svega blaga, i glavnicu i stečevinu. Dužni smo argumentirano iznositi „razlog nade koja je u nama“ (1 Pt 3,17), kako piše apostolski prvak sv. Petar, kojemu danas slavimo svetkovinu svjedočkoga mučeništva za Krista. Dužni smo naučavati sav polog vjere, ne ispuštati nijedne istine, nijedne zapovijedi, nijedne jote. Moramo cjelovito propovijedati Božji zakon, makar i sami posrnuli i zato se kajali i ispovijedali. A taj isti polog, koji je primio od Pavla, Timotej je dužan prenijeti svima: „I što si od mene po mnogim svjedocima čuo, to predaj vjernim ljudima koji će biti podobni i druge poučiti“ (2 Tim 2,2). Polog je tu zato da se autentičnim čuva i autentično širi. To je kao živi organizam. Pa Božje riječi i jesu istina i život!
2 – Ljubitelji svećeničkog zvanja. - Na biblijskim stranicama nalaze se bogoduhe misli i riječi da je Bog pozvao proroke i apostole još „od materina krila“. Božji je to poziv u učiteljsku, pastirsku i proročku službu - vezan uza sam život, uz Božje stvaranje duše koju Gospodin udahnjuje u tijelo od roditelja začeto. Nije to duhovno zvanje naknadan dar, nego istodoban, zajedno s darom života. Ali to je samo poziv, povlašten poziv, osobi da se u uvjetima jasne slobodne moći sama svjesno opredijeli za služenje Bogu potpuno, neposredno i nepodijeljena srca.
Nije u tome sva tajna. Tajna je i u tome što Isus kaže da nijedno zvanje nije ostvareno a da nije od Boga isprošeno: „Molite dakle Gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju“ (Mt 9,38). Ne da bi bila inicijativa ljudska, tj. da bi naše majke ili bake nama prethodno isprosile svećenička ili redovnička zvanja, nego Bog gleda na raspoloživost ljudskih srdaca, na njihove molitve upućene Božanskomu veličanstvu. A Svemogući na svome dlanu raspoređuje svoje pozive komu hoće, kada hoće i kako hoće već prema svomu vječnom planu.
Zato je molitva, klanjanje, svojevoljna žrtva, pokora, progonstvo u strpljivosti, križ u predanju - glavno sredstvo kojim Bog privlači ljude k sebi. „A ja kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi“ (Iv 12,32), govori Gospodin. To je Božja pedagogija. I u njega ne će nikada ponestati zvanja. Može ih ponestati u jednome kraju pa i u jednome narodu, a uvijek će ih biti gdje se Božje zapovijedi opslužuju, gdje se Boga moli i pokora čini. Upitajmo se: koliko mi, svećenici, svojim životom i primjerom omogućujemo ili onemogućujemo očitovanje takvih zvanja?
3 – Ljubitelji prave vjere - Gospodin je Isus u svojim javnim nastupima, u one tri godine propovijedanja selima i gradovima palestinskim, stavljao slušateljima vjeru u Boga u prvi plan, na najistaknutije mjesto. A čudio se nevjeri ljudi! Malovjernosti apostola!
Vjerujte u Boga! (Iv 14,1). Isus od nas traži da Bogu Ocu povjerimo svoj um i srce, da s pouzdanjem predamo život i smrt u ruke Božje. Stoga, u našem životu nema tame koju Bog ne može rasvijetliti. Na našem zemaljskom putu nema besmisla koji on ne može pretvoriti u smisao. Nema grijeha a da ga on ne može zbrisati i oprostiti ako se zbog njega skrušeno kajemo. Svemu zna početak i svršetak, uzrok i razlog, izvor i uvir, i sve može preokrenuti na dobro onima koji u njega vjeruju, njegove zapovijedi poštuju i njega iskreno vole. On je moćan i našu rugobu pretvoriti u ljepotu! Nije to iskustvo samo sv. Pavla apostola, učitelja istine, i sv. Augustina, crkvenoga naučitelja! Vjerujte u Boga kroz sve svoje tunele! poručuje nam Gospodin. On vodi na svjetlo. On je svjetlo! Eto to je Bog, kojega Isus predstavlja i navješćuje. Ali ta vjera ima i konkretan i vidljiv izraz:
I u mene vjerujte! (Iv 14,1), dodaje Gospodin. Isus sve nas, svoje učenike, poziva da jednako i u njega, Isusa, vjerujemo. On je živi i očitovani dokaz Božje - Očeve ljubavi ljudima. On je vidljiva slika Boga nevidljivoga. On je postao čovjekom, a ostao Bogom, da ga možemo vidjeti, ljubiti, s njime se družiti i razgovarati. Tko vidi njega, vječnoga Sina, vidi i Boga, vječnoga Oca! On je Istina, Put i Život. Pastir Dobri, Vrata ovčinjaka, Istinski Trs i Kruh živi! On je Mir naš, Uskrsnuće od mrtvih i Svjetlo svijeta. Stoga je za spasenje nužno vjerovati i u Isusa, i u Duha Svetoga.
I zato je Gospodin oštro prekorio nevjeru svojih učenika - apostola: „A ipak, ima ih među vama koji ne vjeruju“ (Iv 6,64). Odmah je potom upotrijebio još strašniju riječ: „A ipak, jedan je od vas đavao“ (6,70). Zbog svoje „malovjernosti“ ne možete se oduprijeti zloduhu (Mt 17,20).
4 – Ljubitelji zdrava studija. Gospodin je Isus rekao svojim učenicima da idu po svem svijetu krstiti sve narode i poučavati ih u svemu onome što je on činio i učio. Apostoli, kao svjedoci prve ruke, okom i uhom, srcem i duhom, bili su tri godine u Isusovoj školi, božanskoj bogosloviji. Pratili Učiteljeva čudesa i izlaganja, pamtili njegove govore i razgovore i drugima ih prenosili propovijedanjem i katehezama. Zapisali su nam bitne Riječi za spasenje u Evanđeljima i Pismima.
Kandidati na svećeništvo oduvijek su imali zahtjevan studijski program, ovisno o vremenu u kojem su živjeli, i školovali se. Nekada je ta viša škola, fakultetskoga tipa, trajala tri godine, u posljednjem stoljeću prešlo se na šest godina, nazivajući ovu šestu pastoralnom, tj. dijelom u školi, dijelom u praksi, u pastvi. Kada student bogoslov završava svoj studij, prebrojit će u svome indeksu možda i više od 100 položenih ispita, glavnih i sporednih, cjelovitih i djelomičnih. Značajan broj i ispita i godina.
Sada smo u konkretnu životu, kada nas ne ispituje i ne vraća s ispita profesor, nego tisuće očiju i ušiju usmjerene su na nas da čuju riječi života, da se vrate kući raskajani i obogaćeni ili da nam se više nikada ne vrate zbog našega dosadna "praznoglasja". Ako tu položimo, položili smo! A mi smo svećenici pozvani na predavanje drugima, na pisanje, na rasprave i na razgovore. Kako ćemo se u to upustiti ako se za to ozbiljno ne spremamo i marljivo ne osposobljujemo? Svega svoga vijeka.
Bilo vam, novoređenici, sretno, čestito i s blagoslovom Božjim!
