Bl. Alojzije Stepinac
11. May 1998.
Foto:
nepoznato

Blaženi Kardinale,

   upravo kada sam kao gimnazijalac čuo za Tebe i donekle Te upoznao preko "Crvene ruže na oltaru", Ti nestade s ovoga svijeta. Ta "Crvena ruža," simbol mučeništva, bijaše Tvoj prvi životopis (iz 1951.) koji smo šezdesete, potkrijući, čitali u sjemeništu na Šalati. Da su nam Tvoji čuvari našli tu Jesihovu knjigu, zatvorili bi nam sjemenište ko amen u Očenašu, kako su bili alergični na crvene ruže na oltaru. Iako su i sami bili crveni kao petokraka, ta ih je crvena boja iz Crkve onesvješćivala! Sve su poduzimali da im ne cvatu crvene ruže, crkveni ružmarini. A od Tebe stvorili pravu crkvenu, crvenu, grimiznu ružu na oltaru, vrsna i klasična mučenika. Trovali Te da Ti ne proliju krv! A kad tamo: Crkva priznala trovanje krvi kao - prolijevanje krvi! Na dobro im duši došla Tvoja beatifikacija! Onaj je Tvoj pravni tužitelj mogao u svome prezimenu nositi nešto "blaženo", ali Ti si pravi Blaženik! Po svome blaženstvu, koje Ti udijeli Bog, pomozi i njemu i svima koji su mislili da mogu biti blaženi bez Boga!

   Isus je učenicima svojim, kao nijedan drugi učitelj svojima, u blaženstvima obećao tri velika paradoksalna dara:

   da će grcati do grla u nevoljama,

   da će biti neustrašivi koštalo ih glave, i

   da će biti radosni u dubini srca! Ti si imao sva tri dara u najvišem stupnju: I grcao u patnjama preko glave, i bio pred fašizmom i komunizmom neustrašiv do krvi, i uvijek bio pun radosti, nade, optimizma i sreće i na licu i u srcu.

   Kao mrav na glavnji: Kada su iz šume prodirali u Zagreb, Ti si bio u kapelici. Da gdje bi bio! Gledao si ispred sebe u duhu desetke tisuća vjernika, vojnika, domobrana koji odlaze u Bleiburg, na Križni put, u smrtionicu; Ti pozvan na tribinu na Jelačićevu placu od nove vlasti! Zamisli te igre na Placu! Ali je barem bilo jasno ko sunce da Te gerila, ni u šumi ni na trgu, nije smatrala ratnim zločincem! Ne bi Ti propovijedi po šumi širila niti bi se s Tobom na tribini slikala, ponosila i zaogrtala legalitetom, nego bi Te šumari objesili ili ustrijelili čim su provalili u Zagreb. Kakvo poniženje i nevolja za Te!

   Neustrašiv kao div! Kada Te nisu mogli slomiti kroz godinu i pol dana za kolaboracionizam, namontirali Ti "prežalosni proces", kako ga povijesno prozva papa Pio XII. A Ti sve neustrašiviji: i u istrazi pred prijetnjama, i na sudu pred optužbama i klevetama, i u Lepoglavi u zatvoru, i u Krašiću u zatočeništvu. Oni se zapravo ustrašili, ne znajući kako i kamo s Tobom: podilaženjem ne ide, podmićivanjem pogotovo, ponudom u inozemstvo - nezainteresiran, e onda ćeš u zatvoru gnjeti, a dozirano će Te trovati, da ne bi slučajno dočekao kraja dosuđene 16-godišnje robije, kamoli svršetka daljnjih pet godina svakoga ljudskog obespravljenja, sve do daleke 1967.! To im je na kratki rok pošlo za rukom, a na dugu stazu obilo im se o glavu!

   Preobilno presretan! Iako nisi vidio svoga Zagreba, od 1946. do 1960., kamo Te Pio XI. postavio najprije za nadbiskupa koadjutora 1934. zatim za ordinarija 1937., a Pio XII. za rezidencijalnog kardinala 1953.; iako Te zvona katedrale nisu pozdravila kroz četrnaest mučeničkih godina, osim kada Te u sprovodu u nju unesoše 1960., Ti si uvijek bio u Bogu sretan i blažen, jer je Bog izveo da Ti je bio jači glas iz zatvora nego s Kaptola, boreći se za istinu i pravdu, za ljubav i mir. Tvoja su se zatvorska zvona čula dalje od katedralnih! Ti si znao za što se boriš: što si mislio to si govorio; što si zborio to si tvorio. Borio si se za pravoga Boga i pravoga čovjeka, za hrvatski narod i svaki narod! Od Tebe izađe moralno integralan čist mučenik, blaženi Stepinac! Tebe će i otrovana vjernici raznijeti za relikvije!

   Tebe je Papa stavio kao najljepšu i najdražu hrvatsku ružu na oltar. "Prežalosni proces", u kojem si održao povijesni govor 3. listopada 1946. u Kačićevoj u Zagrebu, pretvoren je u "preradosni dan" 3. listopada 1998. na Mariji Bistrici! Na oltaru su hrvatski sveci: franjevac Nikola Tavelić, kapucin Leopold Bogdan Mandić, biskupijski svećenik Marko Križevčanin, ali oni izgiboše ili preminuše u dalekom svijetu: Nikola u Jeruzalemu, Leopold u Padovi, Marko u Košicama, ali Ti mučenik usred Zagreba, u Lepoglavi, u Krašiću. Eto zašto mi je posebno drag Zagreb i Lepoglava i Krašić! Zbog Tvoga svjedočanstva od 1937. preko 1941., napose od 1946. do 1960. kada si nevoljno grcao ali i voljno svjedočio, govorio i hrabro pisao, braneći Božja, ljudska, crkvena, hrvatska prava. Zato Ti je Hrvatska i mogla uskrsnuti! Volim Zagreb zbog katedrale u kojoj počivaš kao lucerna ardens et lucens - svjetiljka što gori i svijetli svima koji se zauvijek žele naslađivati Tvojom svjetlošću! (Iv5,35).