Na Mostar i okolicu sručilo se veliko nevrijeme na Veliku subotu, 31. ožujka 2018. U nekoliko trenutaka ulice su postale potoci i rijeke. Jedva se može prijeći od vrata do drugih vrata, kamo li se uputiti, ne znam koliko dugim ili kratkim, putom do župne crkve. U sakristiji sve spremno, ispred katedrale, pod trijemom, zapaljen oganj. Jasno je da će se obredi Velike subote održati. A koliko će se svijeća zapaliti na uskrsnoj svijeći i na taj način i simbolično i stvarno razbiti tamu ove noći? Tom neznanju ne pomaže ni činjenica što su prije obreda u crkvi svjetla utrnuta pa se ne može vidjeti koliko ima vjernika. Na treći usklik Svjetlo Kristovo, kada je svjetlo u potpunosti obasulo prostranu katedralu, biskup Ratko i svećenici koncelebranti zahvaljivali su Gospodinu svjetla što se i te večeri još jednom zorno pokazala vjera i ljubav mostarskoga vjerničkoga puka: „Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove? Nevolja? Tjeskoba? Progonstvo? Glad? Golotinja? Pogibao? Mač? Uvjeren sam doista: ni smrt ni život, ni anđeli ni vlasti, ni sadašnjost ni budućnost, ni sile, ni dubina ni visina, ni ikoji drugi stvor neće nas moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našem“ (Rim 8,35.37-39). Nema toga vremena ni nevremena, a da se vjernici Bogu Ljubavi na najuzvišeniji način pokazanoj u njegovu Sinu, u Duhu Svetomu ne zahvale na daru Otkupljenja, da ih itko odvoji od Vazmenoga slavlja.
Nakon iskaza časti Uskrsnoj svijeći uz don Željkovo pjevanje Exsulteta – Nek usklikne, sada bez upaljenih svijeća, vjernici u miru i pobožnosti slušaju izabrane tekstove iz Staroga Zavjeta te daju slavu, hvalu i zahvalu Bogu pjevajući psalme. I tako sve do svečanih zvona, koja su „urbi et orbi“, i ove godine najavila veliku i radosnu vijest: Krist je Uskrsnuo – Resurrexit sicut dixit. Alleluia! – Hvala dajmo Gospodinu Bogu našemu!
Za vrijeme svečane uskrsne sv. Mise, nakon propovijedi koju je održao don Božo Goluža, urednik Crkve na kamenu, svi su nazočni sudionici, opet s upaljenim svijećama u rukama, obnovili krsna obećanja, a ne Vjerujem podigle vijeće prema Nebu, te poškropljeni vodom koju je malo prije toga biskup blagoslovio.
U ceremonijama su sudjelovali dijecezanski bogoslovi rodom iz Mostara te domaći - katedralni ministranti. Liturgijsko je pjevanje predvodio veliki katedralni zbor, a prije završnoga misnoga blagoslova i blagoslova jela, biskupu je Ratku, u ime svih svećenika, redovnika, redovnica i vjernika, uskrsnu čestitku uputio generalni vikar don Željko Majić.
Propovijed don Bože Goluže
Draga braćo i sestre!
U Evanđelju čitamo: "Uzeše Gospodina iz groba i ne znamo gdje ga staviše" (Iv 20,2). To je bila prva reakcija na prazan Kristov grob. Znamo, nije sve ostalo na tomu, jer se Isus u više navrata ukazao onima koji bijahu dostojni susreta s Uskrslim. Znači, naša se vjera ne rađa iz nekoga mita, niti iz neke ideje ili ideologije, nego iz susreta s uskrslim Kristom koji živi u svojoj Crkvi. Ta njegova Crkva potječe od Posljednje večere, ali zbog toga i od Kristove smrti i uskrsnuća. Zato ove dane i zovemo Svetim Trodnevljem, te se ne mogu promatrati odvojeno, nego su jedna cjelina. Kristova smrt sama po sebi ne bi mogla protumačiti kršćansku vjeru. Štoviše, sama za sebe ostala bi tragedija. Svoj puni smisao poprima tek povezivanjem s Posljednjom večerom i slavnim Uskrsnućem.
Kršćanin dijeli Kristovu sudbinu. Kršćanstvo nije lagodan put. Poput svoga učitelja kršćanin je pozvan na zahtjevno uspinjanje, ali je njegova staza uspinjanja obasjana Kristovim svjetlom i velikom nadom u njegovo Djelo spasenja. Ta je nada Isusovo uskrsnuće koje nam pruža posve nov način života, omogućuje nam nov pogled na život i smrt, na sadašnjost i budućnost, na vremenitost i vječnost. Ponekada nam se čini kao da svijet konstantno živi u Velikom petku nakon kojega ne slijedi nada Uskrsne nedjelje. I današnji je svijet ostao svijet nemira, međusobnih trvenja i ratova, prijevara i neprijateljstava, egoizma i nereda svake vrste. Zašto je to tako? Požudno, sebično i oholo srce daleko je od istine i pravde, nema u njemu ljubavi, a to znači da nije sposobno spoznati i naći Boga. Eto odgovora! Kada se vratio sa svoga prvoga putovanja u svemir Jurij Gagarin izjavio je da nigdje nije vidio Boga. Ovaj je astronaut zaboravio da Boga ne treba tražiti, i ne može ga se naći u bespućima ovoga svijeta, u nekom dalekom svemiru. On je tu blizu, nudi nam se na oltaru, u bližnjemu, te ga i mi možemo primiti "pod svoj krov".
Uskrsli Gospodin nije se vratio u svoj prijašnji način života. Njegovo uskrsnuće znači ulazak u konačan, nebeski život. Zato ga ne mogu odmah prepoznati ni njegovi najbolji prijatelji. Kada je počeo lomiti kruh, otvorile su im se oči. Susret s Uskrslim razlikuje se od susreta s bilo kojim čovjekom ove naše povijesti. Uskrsnuloga se ne vidi kao obična čovjeka. Njega vidi samo onaj koji mu je spreman uzvratiti ljubav. On se ne objavljuje znatiželji, nego ljubavi. Biti kršćanin, slijediti uskrsloga Krista znači ne biti uobražen, nego preobražen čovjek.
Gledajući ovaj svijet čini nam se kao da nije posve otkupljen, da se još uvijek nalazimo pod vlašću smrti, i to ne samo netko i negdje u svijetu, nego tama prodire i u nas same, u Crkvu Kristovu. Zašto? Zato jer nismo spremni patnju pretvoriti u ljubav. Isus i njegova majka supatnica svoju patnju pretvaraju u ljubav, što rađa novim životom, i to ne bilo kakvim životom, nego puninom života. Zamjećujemo kako se u ovome našem tehnološki razvijenom društvu svakodnevno umnaža kaos. Novac, tehnologija i humanizam bez Boga sami po sebi ne mogu nas osloboditi toga kaosa. Štoviše, upravo ga oni stvaraju. Zato moderni čovjek izgleda dezorijentiran, nesretan i beznadan. Čovjek je kadar odbaciti osloboditeljsku ljubav. Juda predstavlja čovjeka koji ne želi biti ljubljen, čovjeka koji misli samo na posjed, koji živi samo za materijalne stvari. Upravo smo mi pozvani svijet braniti od kaosa. Crkva Božja mora se snažno zalagati za istinu, pravdu i ljubav koja je utemeljena na činjenici Kristova uskrsnuća.
Blagdan uskrsnuća Gospodinova u najdubljemu smislu ima i društveno značenje. Današnjoj Europi i cijeloj "zapadnoj civilizaciji" potreban je povratak duhovnim temeljima, svojim korijenima ako se ne želi izgubiti u samouništenju. Bivši totalitarni sustavi obećavali su da će na zemlji stvoriti nebo, mimo Boga i protiv Boga. To isto, samo na drugi način, obećavaju nositelji tehnološkoga razvitka. Komu je zemlja jedino nebo, zemlju pretvara u pakao, jer od nje čini ono što ona ne može biti. Ako nam tehnologija ne može vratiti nadu, ako nas ne može učiniti sretnima, gdje je onda ključ za izlazak iz općega beznađa? Do nade i sreće koju traži, čovjek nema drugoga puta nego vratiti se biblijskomu Bogu. Koji je to Bog i kakav je to Bog? Naš Bog ima Ime, i zove nas po imenu. On je Osoba i traži osobu. Ima Lice i traži naše lice. Ima Srce i traži naše srce. Svatko od nas ima neku predodžbu Boga: jedni ga vide kao prijetnju, a drugi kao ljubav. Bog Otac kojega nam je Sin njegov Krist objavio jest čista ljubav. Iskustvo raspetoga Krista jasno nam kaže da je ljubav jača od smrti. Eto, to je bit uskrsnuća. Na tu smo ljubav i mi pozvani. Sveti Franjo Ksaverski kaže: "Ljubim te, ne zato što mi možeš dati nebo ili pakao, nego jednostavno zato što si to ti, moj kralj i moj Bog". Kristova ljubav sve nas je obuhvatila, te je tako svima izborila besmrtnost. Njegovo uskrsnuće nama je podarilo život.
Čovjek želi nastaviti svoj život u nekome drugome. Svoje biće želi preliti u druge. Želi nastaviti živjeti u svojim potomcima. Ali to ga u potpunosti ne ispunja. Zato neki pribjegavaju slavi. Tako misle i žele ostati živjeti u sjećanju drugih. Ali ni to nije nastavak života. Temelj naše besmrtnosti, one preobražene, može biti jedino uskrsli, preobraženi Gospodin. Kako možemo postići to preobraženje u Kristu? Nebo je zasigurno zatvoreno za onoga čovjeka koji se pouzdaje samo u sebe, koji se razišao s Istinom, Pravdom i Ljubavlju. Bitni sadržaj uskrsnuća jest u tomu da će ljudi imati puninu života koji se očituje u međusobnoj ljubavi koja je sjedinjena s božanskom Ljubavlju. Svaku istinu, pa i onu o uskrsnuću, čovjek može potisnuti, ali je ne može odstraniti, ne može je uništiti. Potiskivanjem istine čovjek višestruko obolijeva, te može biti izliječen samo ako prestane gaziti, uništavati i prezirati istinu koja rađa ljubavlju. Plod ovoga procesa jest obraćenje srca, a u konačnici i vječni, blaženi život.
Danas se u "zapadnome svijetu", u ime tolerancije, u ime zaštite dostojanstva ateista izbjegava spominjanje imena Božjega. Time se zapravo želi Boga definitivno izbrisati iz javnoga života čovječanstva i potisnuti ga u subjektivno područje, odnosno "u sakristiju". Tako se pokušava zamračiti Božje lice. Ali svjetlo uskrsloga Gospodina ne će se dati sakriti nikakvom zavjesom. U Isusovu uskrsnuću zemlja dodiruje nebo, čovjek dodiruje vječnost. Gdje je to nebo i što je ta vječnost? Tamo gdje se događa Božja volja, tu je nebo. Bit je neba jedinstvo s Božjom voljom. Zemlja postaje "nebo" kada se, i u kojoj se mjeri na njoj događa Božja volja. Ljubiti Boga, tu vječnu Istinu, nenadmašivuu Pravdu, beskrajnu Ljubav znači sudjelovati u širenju neba. Sv. Klement Aleksandrijski reče: "Trag Kristovih stopa put je u nebo". A sveti Ambrozije kaže: "Krist je za nas sve! Želiš li zaliječiti ranu, on je liječnik; ako te isušila vrućica, on je izvor; ako te tišti nepravda, on je pravednost; ako ti je potrebna pomoć, on je snaga; ako se bojiš smrti, on je život; ako želiš nebo, on je put; ako si u tminama, on je svjetlo".
Zajedno s cijelom Crkvom večeras kličemo: Aleluja! To je radostan usklik otkupljenih. Krist nas poziva da zajedno s njime, hraneći se njegovim Tijelom i njegovom riječju, preko Kalvarije doživimo uskrsni preobražaj i uđemo u zajednicu otkupljenih. Odazvati se tomu pozivu znači pronaći istinsku sreću i zadobiti neprolazan život. Amen!
