Vijesti
01. April 2021.
Foto:
web

Misu posvete ulja na Veliki četvrtak, 1. travnja 2021., u mostarskoj katedrali slavio je mostarsko-duvanjski biskup i apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski Petar Palić, u zajedništvu s imenovanim kotorskim biskupom mons. Ivanom Štironjom, provincijalom Hercegovačke franjevačke provincije fra Miljenkom Štekom, generalnim vikarom don Željkom Majićem i dekanima iz dekanata u Mostarsko-duvanjskoj biskupiji.

Ne početku je biskup Palić pozdravio sve nazočne sudionike slavlja i podsjetio kako je Veliki četvrtak i Misa posvete ulja dan kad se svećenici okupljaju oko biskupa i na taj način svjedoče zajedništvo svoga poslanja koje primaju od jedinog pravog svećenika, Isusa Krista. Pozvao vjernike da danas u svoje molitve uključe sve svećenike u biskupiji, koji zbog epidemioloških uvjeta nisu svi mogli sudjelovati u ovom slavlju.

Na kraju svete mise biskupu i svim svećenicima čestitao je današnji dan generalni vikar don Željko Majić, naglasivši da su svećenici, i unatoč uvjetima i okolnostima u kojima živimo, nastojali vršiti svoje svećeničko poslanje i svjedočiti blizinu ljudima. Potaknuo je okupljene vjernike na molitvu za svećenike i nova duhovna zvanja u biskupiji.

 Homilija biskupa Petra.

1. Ovo svečano slavlje Mise posvete ulja zaključuje dugo i liturgijski intenzivno korizmeno vrijeme i omogućava nam obnovljenom sviješću o našem kršćanskom pozivu ulazak u Uskrsno trodnevlje, središte i vrhunac liturgijske godine, koje će započeti večeras misom Večere Gospodnje.

2. U ovom slavlju u svima nama oživljava svijest da smo „svećenički narod". Takvima nas je učinio Krist Gospodin, koji nas je, kako kaže knjiga Otkrivenja, učinio „kraljevima i svećenicima Bogu, Ocu svojemu.“ (Otk 1,6).

Iako Krist, kao što ćemo doskora moliti u predslovlju današnje mise, „sav svoj narod odlikuje kraljevskim svećeništvom“, danas se posebno sjećamo da On „iz ljubavi prema braći odabire ljude koji polaganjem ruku postaju dionici njegove svećeničke službe.“ Također i blagoslov i posveta ulja odnosi se na našu sakramentalnu službu. Stoga, liturgija poziva one koji su primili sakrament svetoga reda, u različitim stupnjevima, da danas svoju duhovnu pozornost usmjere na ovaj neizrecivi dar svećeništva i obnove vjernost svoga opredjeljenja kao službenici Gospodnji. To želimo danas učiniti i mi ovdje okupljeni, potpomognuti Riječju koju smo čuli i liturgijom koju slavimo, moleći i misleći na braću koja danas, zbog epidemioloških uvjeta u kojima se nalazimo, nisu danas s nama u ovom slavlju.

Činimo to prije svega upirući svoj pogled prema Onome, koga liturgija prepoznaje kao pomazanog Duhom Svetim, prema Isusu Kristu, izvoru i središtu našega svećeništva, koji je razlog i smisao naše svećeničke službe.

3. U Lukinom Evanđelju smo čuli da su u sinagogi u Nazaretu oči sviju bile uprte u Isusa. On im je odgovorio: „Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima.“ (Lk 4, 21)

Prvi uvjet za vjerno vršenje naše svećeničke službe u Crkvi jest da su oči našega života, odnosno našeg duhovnog traženja, našega razmatranja, naše molitve, usmjerene na Njega, na Krista. Ako svaki dan iznova ne posvješćujemo razlog svoga predanja Isusu Kristu, u napasti smo u sebi i pred svojim očima umanjivati značenje dara svećeništva, svodeći sami sebe na „djelatnike svetoga“, a ne vjerodostojne posrednike susreta s njegovom osobom. Izvan Kristove osobe, izvan njegovih riječi, svećenički život gubi svoj smisao, koji našoj službi daje jedino Kristov poziv. Danas želimo u sebi snažno potvrditi svoje opredjeljenje za Krista, dajući mu sve više prostora u svome životu, svjesni da smo Njegovi i da nas on šalje.  Želimo biti i djelovati u Njemu i za Njega, svjesni da ćemo se bez njega, prije ili kasnije, izgubiti u neplodnim težnjama, sumnjivim projektima, koji nas udaljavaju od njega.  Naš život mora biti nadahnut Kristom. Neka ovo bude naša zajednička prošnja Gospodinu u Euharistiji koju slavimo.

4. Polazeći od središta svoga svećeničkog identiteta, otkrivamo da je Krist taj koji nas je ne samo pozvao, nego nas je i poslao, onako kao što je i sam bio poslan kako će reći u sinagogi u Nazaretu: „Duh Gospodnji na meni je… On me posla.“ (Lk 4, 18)

Biti poslan nikad ne znači polaziti od sebe, samoinicijativno, prema vlastitoj želji i projektu, prema svome ukusu i svojim kriterijima. Biti poslan znači prije svega ljubiti to svoje stanje i biti svjestan svoje polazišne točke. Polazišna točka svećeničkog djelovanja nije vlastito „ja“, nego uvijek Krist i bližnji. Jer samo na taj način možemo biti autentični služitelji Drugoga, imati mentalitet i stil služenja, a svoje povjerenje ne stavljamo u sebe, nego u onoga koji nas je, unatoč našem siromaštvu i nedostojnosti, poslao.

U dvorani posljednje večere, prije odlaska u Getsemanski vrt, prema Lukinom evanđelju, Isus pita svoje učenike: „Kad vas poslah bez kese, bez torbe, bez obuće, je li vam što nedostajalo?“ Učenici su odgovorili: „Ništa!“ (Lk 22, 35). Međutim, moglo bi se reći da im je ipak nešto nedostajalo: nedostajala je kesa, torba i obuća. Nedostajali su oni izvori koji su im omogućavali da oni sami, osobno budu autori i protagonisti, jedinstveni u svom poslanju, u službi, uzdajući se u vlastite snage. Ali, u stvarnosti, nije im nedostajalo ono najnužnije i najpresudnije: dar, bogatstvo, snaga Njegova poslanja. Bogatstvo nije „imati“, bogatstvo je „biti“: biti Kristov, biti čovjek, biti kršćanin, biti svećenik, biti redovnik.

Stoga, braćo svećenici, prihvatimo srcem tu činjenicu da smo poslani, oni koji sami ne biraju kamo će ići, nego znaju prepoznati da Gospodin može svugdje i na različite načine biti navješten, nazočan posredstvom sakramenata i drugih oblika poznatih našem pastoralnom iskustvu,  u životu i povijesti naših vjernika, kojima nas je Božja milost poslala da im služimo i izgaramo za njih.

Danas Crkvi, naviještanju Evanđelja, u izgradnji Kraljevstva trebaju ljudi, svećenici i vjernici laici, oslobođeni kese osobnih prohtjeva, torbe vlastitih umišljenih želja i s obućom poniznosti poslušnih slugu spremnih da ih Gospodin pošalje.

5. Na Posljednjoj večeri, čiji ćemo spomen slaviti večeras u našim zajednicama, Gospodin je ustanovio svećeništvo Novoga zavjeta. Uz zahvalu za primljeni poziv i poniznost za sve naše nedostatke u odgovoru, uskoro ćemo obnoviti svoje "da" na njegov poziv. Naše nas svećeničko pomazanje upućuje na Krista (Mesiju), riječ koja znači "Pomazanik", odnosno Onaj kojega je Otac poslao svom narodu. Slaveći euharistiju sudjelujemo u Kristovoj žrtvi. Po svećeništvu i euharistiji nas Kristova ljubav sjedinjuje u sveti narod, pozvan da prinosi žrtve Gospodinu. Isusovo čovještvo je prožeto snagom Duha Svetoga. Otvorimo i mi svoje čovještvo daru Duha Svetoga. Što smo više sjedinjeni s Kristom, to ćemo više biti ispunjeni njegovim Duhom, Duhom Svetim. Naše svećeništvo svoju djelotvornost crpi iz našeg životnog sjedinjenja s Kristom, iz čega i proizlazi naše svećeništvo. Naša predanost pastoralnom poslanju rađa se samo iz ovog zajedništva ljubavi s njim i želje da se brinemo o bližnjima, da idemo i tražimo one koji su daleko. Jedan od najkarakterističnijih aspekata Kristovog svećeništva bilo je žrtvovanje sebe. Nije Isus ponudio druge žrtve, niti je druge učinio žrtvama. Ovo darivanje samoga sebe izraženo je u liku križa, koji je ne samo materijalni znak, nego simbol njegova života koji je u potpunosti darovan Očevu naumu u službi ljudi, osobito ako su grešnici, da ih vrati natrag u Očevu ljubav. "Tajna mog svećeništva leži u raspelu!" rekao je malo prije svoje smrti sv. papa Ivan XXIII. Raširene ruke Sina Božjega na križu znak su potpunog predanja Očevoj volji i ispunjenja Očeva poslanja.

6. Molimo u ovoj euharistiji da nas Blažena Djevica Marija, Majka Crkve prati na našem putu, do točke posvemašnjeg dara, kako je pratila i svoga Sina Isusa sve do njegove žrtve na križu.

A sveti Josip, zaštitnik cijele Crkve, našega naroda i naše biskupije, neka nas zagovara i uči otvorenosti i poslušnosti poticajima Duha Božjega. Amen.