Na svečanoj akademiji održanoj u katedralnoj dvorani 13. rujna 2017. u povodu proslave 25. obljetnice biskupske službe mostarskoga ordinarija Ratka Perića predstavio je biskupovu ovogodišnju knjigu „Sjeti me se kada u raj dođeš“ svećenik Trebinjske biskupije, a od 2009. godine naslovni nadbiskup Sarsenteruma - Stoca i apostolski nuncij, trenutačno na službi u Angoli, msgr. Petar Rajič, kojega su roditelji podrijetlom iz dračevskih Doljani, a on je rođen u Torontu 1959. godine.
Prenosimo riječi nadbiskupa Petra:
R. Perić, Sjeti me se kada u raj dođeš! 1992.-2017.
Mostar, Crkva na kamenu, knjiga br. 145, 2017., 413 stranica
Kristov križ oduvijek je bio znak neprihvaćen i osporavan od prvoga Velikoga petka, kada je Isus bio raspet i umro na Kalvariji, sve do naših dana. Apostol je Pavao ovo već izrazio u svojoj Prvoj poslanici Korinćanima ovako: Židovi znake ištu i Grci mudrost traže, a mi propovijedamo Krista raspetoga: Židovima sablazan, poganima ludost, pozvanima pak - i Židovima i Grcima - Krista, Božju snagu i Božju mudrost (1 Kor 1,22-24). Mnogi čak i danas smatraju sablažnjivim da se Bog objavio svijetu u ljudskom obliku i da je trpio i umro takvom strašnom smrću. Drugi smatraju križ potpunom ludošću za svijet koji živi prema mjerilima snage, utjecaja i novca, a u kojem i mi živimo. Ipak, za nas katolike i za sve kršćane, križ će uvijek biti znak Božje velike ljubavi prema čovječanstvu.
Kristov Križ ostaje zauvijek vrhovna Božja samo-objava. Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca (Iv 3,16). Točka u kojoj se susreću Bog i svijet jest križ. Križ je ono što podiže svijet do neba i spušta nebo na zemlju. Križanje je, doslovno, put ispunjen izazovima i borbama, a sve nas može učiniti boljima. Križ je jedina istinska stvarnost koja na zemlju donosi Božju silu koja služi i spašava čovjeka, a ne osuđuje; koja brani i štiti, a ne uništava život.
Kristov Križ također donosi sliku pravoga čovječanstva. Pravi čovjek nije onaj koji skuplja bogatstvo i moć, koji nasilno živi i uništava život, nego onaj koji je sposoban darovati samoga sebe, postati brat svima, koji ljubi do smrti, koji uzdiže svoje molitve i prikazuje svoje patnje Bogu, kako bi sve povjerio Ocu nebeskomu u njegove milosrdne ruke, onako kako je to Isus učinio prije svoje smrti na križu: Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj (Lk 23,46).
Crkva u Hercegovini tijekom stoljeća bila je obilježena znakom križa, a posebno u naše moderno vrijeme. Ova je mjesna Crkva pretrpjela neviđeno nasilje i strašne ratove na svom teritoriju, s gubitkom tolikih života klerika i vjernika svjetovnjaka. Živjela je pod diktatorskim režimima tijekom stoljeća, koja su ograničavala ili oduzimala slobodu vjeroispovijesti, ljudska prava te čak nijekala nacionalnu svijest, što je natjeralo mnoge da potraže svoju slobodu drugdje u svijetu, daleko od rodnoga zavičaja. Samo u 20. stoljeću na ovome području dogodila su se tri razorna rata. Osim toga, ova je Crkva također poznavala podjelu i suparništvo iznutra, afere i fenomene, koji, na žalost, ni danas nisu do kraja riješeni, ali unatoč svemu, preživjela je i sačuvala vjeru!
Katedralna crkva u Mostaru, posvećena Mariji Majci Crkve 14. rujna 1980., svjedoči o stalnoj želji svih katolika Hercegovine da budu i ostanu dio jedne, svete, katoličke i apostolske Crkve Isusa Krista, sjedinjene među sobom i sa Svetim Ocem Papom. Crkva nas u dokumentu Lumen Gentium II. Vatikanskoga Sabora uči: „Rimski je prvosvećenik, kao Petrov nasljednik, trajno i vidljivo počelo i temelj jedinstva kako biskupa tako i mnoštva vjernika. Pojedinačni su, pak, biskupi vidljivo počelo i temelj jedinstva u svojim partikularnim Crkvama oblikovanima na sliku sveopće Crkve; u njima i iz njih postoji jedna i jedina katolička Crkva. Stoga pojedinačni biskupi predstavljaju svoju Crkvu, a svi zajedno s papom cijelu Crkvu u povezanosti mira, ljubavi i jedinstva“ (LG 23). Kako je Papa vidljiv temelj jedinstva vjernika sveopće Crkve, tako je i biskup u vlastitoj biskupiji. Stoga je prisutnost katedralne crkve u biskupiji vidljiv podsjetnik na naše jedinstvo s Petrovom stolicom i Rimskim biskupima. Trebalo je proći više od stotinu godina od osnivanja biskupije do izgradnje katedrale. Pripremana, rađana, odgađana. Jednom izgrađena i uporabljiva, pretrpjela je uništavanje tijekom posljednjega rata, da bi se obnovila u svojoj sadašnjoj ljepoti i vratila prvoj i pravoj funkciji. I Katedrala je doživjela svoj križni put i bila je znak osporavan u doba komunizma, ali sada služi vjernicima cijele Hercegovine.
Trpljenje vjernika i njihovih pastira, osobito biskupâ, pridonijelo je čišćenju i rastu vjere u Hercegovini tijekom godina. Crkva nikada ne može biti shvaćena kao osobni posjed ili nešto što možemo iskoristiti kako želimo. Naprotiv, Crkva je naša majka, koju smo pozvani ljubiti i poštovati; braniti njezinu vjeru, njegovati nadu i izgrađivati ljubav. Mnogi su vjernici, te dijecezanski i franjevački svećenici osobno trpjeli i žrtvovali se za dobro Crkve na ovom našom hercegovačkom tlu, a ponajviše su podnosili svakovrsne nevolje mjesni biskupi, od prvoga biskupa fra Paškala Buconjića do današnjega biskupa Ratka Perića, koji sutra obilježava 25. obljetnicu svoga biskupskog ređenja. Mnoge i raznovrsne nevolje koje je sadašnji biskup imao kroz ovih dvadeset i pet godina i koje još uvijek strpljivo i vjerno podnosi, pomogle su mnogim vjernicima da dođu do dubljega poznavanja Krista, njegove Crkve, istinskoga štovanja Boga, protiv nevjerodostojne i opasne pobožnosti, te pravilna značenja službâ u Crkvi i njezine uloge u suvremenom društvu.
Dostojno je i pravedno, stoga, da ova biskupova srebrna obljetnica te godišnjica posvećenja katedralne crkve bude označena u svjetlu križa i predstavljanjem biskupove nove knjige: Sjeti me se kada u raj dođeš! Knjiga u svome sadržaju počinje s Predgovorom koji je sročio don Željko Majić, generalni vikar. On ukratko predstavlja i njezin sadržaj, uz prigodnu čestitku. Potom slijedi slavljenikov Govor na biskupskom ređenju, koje se i sâmo odvijalo u znaku križa jer se nije moglo ostvariti u mostarskoj katedrali te ratne '92. godine, nego se svečano obavilo u nedovršenoj neumskoj župnoj crkvi Gospe od Zdavlja. Prvi dio knjige objavljuje homilije i propovijedi koje je biskup izgovorio na Veliki petak u korelaciji s Uskrsom kroz prvih 25 godina svoje službe, jer je jedno bez drugoga nezamislivo. Drugi dio donosi biskupove propovijedi izgovorene na svetkovinu Uzvišenja svetoga Križa, upravo na obljetnicu posvećenja katedrale, redovito s podsjećanjem i zahvalnošću za vlastito ređenje. Treći dio monografije sadrži poruke od 2000. godine na Humu s Križnoga puta, koji je s vremenom prerastao u redovito godišnje molitveno-pokorničko masovno hodočašće Hrvata katolika Mostara i okolice. U Dodatku čitamo još nekoliko prigodnih nagovora o križu, jednu prezentaciju knjige i više razgovora u različitim povodima u okviru i izvan biskupije na svečanim obljetnicima poput spomen Mise za sve žrtve rata i poraća na Bleiburškom polju 2009. godine.
Knjiga je sadržajno i duhovno bogata. U svakom tekstu ima dionicâ o križu koji po uskrsnuću vodi k spasenju i vječnomu životu! Naslovi privlače pozornost, a još više raznovrstan sadržaj. Tekstovi su popraćeni vrijednim sakralnim slikama iz biskupijske Galerije, koje obogaćuju djelo i svaka je slika izraz duboke meditacije o životu i djelu Isusa Krista, našega Otkupitelja i Spasitelja potičući na razmišljanje o vjeri Crkve u Kristovo božanstvo, o povijesti katoličke vjere na hercegovačkome tlu, i o nadi budućega života u vječnosti s Bogom.
Biskup se ne odvaja od Evanđelja i drugih knjiga Staroga i Novoga Zavjeta. I kada na svoj način prepričava biblijski tekst, ostaje privržen izvorniku. A pisano je tako da bûdi zanimanje i primjenjuje se na današnje stanje. U vlastitu stilu biskup poziva čitatelja na dublje razmišljanje o vjeri u Boga, o preispitivanju savjesti na temelju Objave i Crkvene predaje, ponekad s efektnim biblijskim uzrečicama poput one „vjeruješ li ovo?“. Autor redovito razumski i vjernički dolazi do zaključka da je vjerovati Bogu i Bibliji posve razumno, kako nas je učio papa Benedikt XVI., a posve spasonosno slijediti Gospodina Isusa po njegovoj muci k slavi uskrsnuća.
Biskup ističe Božju svetost, pravednost, dobrotu, ljubav i milosrđe prema čovjeku, a s druge strane toliku grješnost, nestalnost, nezahvalnost, okrutnost i ravnodušnost čovjeka i čovječanstva prema Bogu. Logična i teška pitanja koja kao oštricu ubaci u svoja promišljanja, potresu savješću da čitatelj ne može ostati ravnodušan, napose kada se radi o krivim postupcima drugih, poput Poncija Pilata, Heroda, Kajfe. Govoreći rimskomu gubernatoru koji je Isusa osudio, biskup piše: Bio si duboko osvjedočen da je Nazarećanin pravedan i nevin kao Bog i da je On živa živcata Istina. A pitaš se: "što je Istina?" (Iv 18,38) u gomili laži? (Ibis ad crucem, str. 31). I dodaje: Grlati narod hoće upravo Barabu: "Smakni Ovoga, a pusti nam Barabu" (Lk 23,18). Kada nisi dosljedan ti sam, zašto bi bio dosljedan narod, kojim upravljaš! Sve se vraća, sve se plaća (Ibis ad crucem, str. 32).
Politika. Na mjestima gdje ubacuje pokoji komentar na političko stanje u zemlji tijekom i nakon Domovinskoga rata, autor ističe kako je pogažena pravda, neistine se šire protiv Istine, a povijest se Isusova Križnoga puta ponavlja do danas i u stradanju nevinih u hrvatskom narodu i u drugim narodima. Svaki je tekst pisan sa željom da se poštuje život pojedinca i naroda, da se i svjetovno društvo može izgrađivati na temelju istine i pravde, što je ujedno jamstvo pravoga i trajnoga mira.
Hrvatska stilistika. Svaki je tekst napisan tečnim i njegovanim jezikom, s melodičnim izrazima, te igrom riječi i kovanicâ, prožet ljepotom hrvatskoga izraza. Sjećam se iz svojih studentskih dana u Rimu: pater Ivan Fuček, S.J., vrhunski teolog i pisac, kada sam od njega tražio neke adekvatne hrvatske teološke izričaje, jednom mi je preporučio da razgovaram s rektorom Perićem u Zavodu sv. Jeronima. Rektor je rado, pa i preko telefona, odgovarao na moja pitanja!
Tekstovi su pisani u vremenu nevolja, koje trajno govore o neprolaznosti Božje Mudrosti i Istine, i koje su obilježene znakom Križa, simbola požrtvovne ljubavi. Ljepota Istine i Mudrosti Križa ostaje vječno zanimljiva i privlačna, raduje čovjekovo srce i daje mu životni smisao. Zato i sam naslov knjige: „Sjeti me se kada u raj dođeš!“ izražava molitveni vapaj ne samo onoga desnoga razbojnika koji je raskajano molio Isusa na Kalvariji da ga se samo sjeti u svome kraljevstvu, nego i naše ispaćene Crkve u Hercegovini, koja je razapeta zbog mnogih nevolja i vlastitih propusta ili prijestupa svojih sinova i kćeri, ali koja u Kristu gleda svoga Spasitelja i Izbavitelja! O, Bože, smiluj se svima nama i udijeli nam svoje milosrđe, da bismo mogli nastaviti svjedočiti i trpjeti za tebe, koji si Put, Istina i Život, i da bismo mogli jednoga dana od tebe čuti riječi: „Još večeras sa mnom si u raju!“
Prigodna čestitka. Biskupe, čestitamo Vam 25. obljetnicu biskupstva i 48. svećeništva, ponajprije za svjedočanstvo vjere u Trojednoga Boga, za ispravno tumačenje vjere kao prezbiter, profesor, pisac i pastir, za odanost pravomu nauku Crkve i za obranu Istine i Pravde u trenutcima kada je to bilo nepopularno i izazivalo oporbu kod drugih, kao i za ispravan nauk o štovanju Blažene Djevice Marije i svetaca! Zahvaljujemo na vjernosti u povjerenoj Vam službi i dosljednosti u posvećenu životu. Hvala Vam što ste izdržali kao „znak protivljenja“ u našoj mjesnoj Crkvi, koja mora mnogo trpjeti da Božja istina bude očita svima, da pravi crkveni nauk postane razumljiv svima, a istinska se pobožnost trajno sačuva.
Hvala Vam što u svojim pisanim tekstovima, propovijedima i nagovorima, tražite sve veću slavu Božju, istinsko dobro Crkve i svih vjernika. Neka Vam Bog udijeli milost dobra zdravlja i potrebne mudrosti kao i darove Duha svoga da i dalje dobar boj bijete, da vjeru čuvate i - unatoč "mnogim nevoljama" - hrabro vodite ovu mjesnu Crkvu k Bogu i Kraljevstvu Božjemu!
