Na Veliki petak, kada je žrtvovan Krist - naša Pasha/Prijelaz iz smrti u život, Crkva ne slavi nekrvnu Kristovu Žrtvu, Presvetu Euharistiju. Vjernici se ipak i toga dana u veliku broju okupljaju u župne crkve da zajednički prožive Muku Sina Božjega, Krista Gospodina. Stoga je u svetim obredima ovoga Velikoga dana, koji se sastoje od tri dijela: Bogoslužja riječi, Klanjanja svetomu Križu i Svete Pričesti, središnji dio izvješće o Muci Isusovoj kako je to vidio - osobno doživio - i zapisao sv. Ivan, apostol i evanđelist.
Obrede u mostarskoj stolnici, koji su zbog pobožnosti Križnoga puta na brdo Hum, započeli u 19.00 sati, predvodio je biskup Ratko Perić. U prepunoj katedrali na poseban se način proživljavao duhovan vjernički osjećaj i susret u ljubavi i punini zahvalnosti Kristu za podnesenu Žrtvu. Posebno kada je čitač-evanđelist izgovorio onu potresnu riječ: „I izdahnu“. I svi na koljena! Duboki mir i tišina zahvatiše svako vjerničko srce pa i ono najmanje dječje.
Uz potresnu pjesmu: „Klekni, klekni pod raspelom!" vjernici su pristupali pojedinačno Kristovu križu i iskazivali mu čast poklonom i poljupcem. Nakon blagovanja s Kristova žrtvenika – oltara u miru su se razišli svojim kućama u blagoslovljenu iščekivanju obećanja da će treći dati uskrsnuti na novi život.
Evo propovijedi msgr. Luke Pavlovića, katedralnoga župnika i mostarskoga dekana.
DIČIMO SE SAMO KRIŽEM!
Braćo i sestre, osobito vi patnici, stradalnici i nevoljnici, pogledajte ovo Raspelo, simbol našega Otkupljenja.
Na zemlji nisu postojale ruke koje su više dobra učinile ljudima, a sada su, od nas ljudi kojima je On činio samo dobro, prikovane na križ.
Nisu nikada postojale oči koje su ljude gledale s više topline i ljubavi, a sada ih je smrt zatvorila.
Pod tim križem plače tužna Majka, plaču malobrojni prijatelji gledajući tragediju i bolan svršetak.
Suze teku tužnoj Majci još od noćas, gledajući kako ga izdaju, zatajuju, bičuju, pljuju, trnjem krune, viču: Raspni ga, raspni! A zatim proklinju vičući: “Krv njegova na nas i na djecu našu!“ Sada stojimo i mi u podnožju našega križa u ovoj katedrali posvećenoj Mariji Majci Crkve i slušamo Isusove riječi s križa: „Sinko, evo ti Majke!“ Ovo Isus govori i meni i tebi, svakomu od nas. Zar smo mi zavrijedili da nam Isus daruje svoju Majku za našu Majku? Moramo se truditi živjeti krjeposnije i svetije, više poštovati i voljeti svoje majke i poput Marije vršiti volju Božju i ustrajati na Isusovu putu života, noseći strpljivo svoj križ.
Jednom sam bio u bavarskom selu u Alpama, u Njemačkoj. Posjetili smo seosku crkvu u kojoj je na pobočnom oltaru bila umjetnička slika koja je predstavljala ono što slavimo danas na Veliki sveti Petak. Na sredini slike vidi se nebeski Otac, iznad njega Duh Sveti u obliku goluba, a u podnožju Sin Božji koji u svojoj lijevoj ruci drži križ, na kojemu nas je otkupio, a desnom pokazuje na globus, na našu zemlju. Ispod slike napisan je tekst: „Vidiš, Oče, na ovaj si me planet poslao. Toliko si ljubio svijet. Za njega si mene predao, da svaki koji u Tebe vjeruje, ne bude izgubljen nego da ima život vječni. Kada sam za sve umro na križu, zemlja je popila moju krv. Zbog toga ona nikada više ne može ispasti iz Tvojih ruku. Ti znaš ono što sam ja jednom učinio na Veliki četvrtak i na Veliki petak, to se od tada na svim oltarima svijeta uvijek iznova uprisutnjuje. Tako ljudi ne mogu zaboraviti od čije i kakve ljubavi smiju živjeti.“ I čime se trebamo ponositi.
Sv. Pavao piše Galaćanima: „A ja sam daleko od toga da bih se ičim ponosio, osim križem Gospodina našega Isusa Krista, po kome je meni razapet svijet i ja svijetu“ (Gal 6,14). Govorimo i mi tako kao apostol Pavao koji je nam je to preporučio. On je imao puno toga čime se mogao dičiti. Mogao se dičiti Kristom po kome je svijet stvoren, njegovim riječima i djelima (čudima), time što mu se priroda pokoravala, time što je mrtve uskrisivao. Sve je to Pavao znao, ali je napisao: „Ne dolikuje da se ičim drugim dičim osim križem Gospodina našega Isusa Krista.“ Zato i mi iskreno recimo: „Križu se Tvomu, Gospodine, klanjamo, Tvoje se slavne muke spominjemo.“
Bog jedva čeka da nam se smiluje. Kako se Gospodin smilovao desnom razbojniku koji je pravedno bio kažnjen za svoja nedjela. Na njegov vapaj i molbu; „Isuse, sjeti me se kada dođeš u kraljevstvo svoje“, Isus mu je odmah odgovorio: „Zaista ti kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju!“ (Lk 23, 42-43). Postao je prvi službeno proglašeni svetac koji je isti dan ušao u nebo. Ovaj je desni razbojnik Isusov "odvjetnik". On viče i kori svoga kolegu s lijeve strane: „Zar se ne bojiš Boga ni ti, koji si pod istom osudom? Ali mi po pravdi jer primamo što smo djelima zaslužili, a on – on ništa opako ne učini“(Lk 23, 40-42).
Poljubimo Isusove rane puni pouzdanja, puni vjere, puni ljubavi i zahvalnosti za sve što nam je naš Spasitelj učinio. Pogledajte na križ svi vi nemoćnici, stari, bolesni, siromašni, patnici, svi vi čiji je život ispunjen bolima i žrtvama. Sjedinite svoje muke i patnje s mukom Isusovom pa ćete biti spašeni.
Htjeli ili ne htjeli, moramo trpjeti. Neki ljudi trpe poput raspetoga raskajanog razbojnika s desne strane i spašavaju se, dok drugi umiru kao onaj s lijeve strane. Oba su trpjela iste muke, ali jedan se pokajao, a drugi nije. Dva su načina trpljenja: iz ljubavi i bez ljubavi. Bog nas neizmjerno ljubi, poljubimo i mi rane Isusove i ostanimo u ljubavi njegovoj.
Veliki petak nije svršetak, nego početak novoga vječnoga života. U znak duboke zahvalnosti, poklonimo se Križu Kristovu!
