Vijesti
29. December 2018.
Foto:
nepoznato

Na godišnjem susretu svećeničkih kandidata u Mostaru u subotu, 29. prosinca 2018. okupilo ih se dvadeset i sedam: devet sjemeništaraca i dvostruko više bogoslova. Dolaze iz raznih hercegovačkih župa ali i iz raznih škola: gimnazijalci iz Travnika i Zadra, a bogoslovi iz Sarajeva, Zagreba, Rima i Eichstätta. Biskup je Ratko najprije s učenicima i studentima proveo sat vremena u velikoj biskupijskoj dvorani potičući ih da, bez pripreme i pomoći, napišu slobodan sastav o blaženom Alojziju Stepincu: što su čuli, čitali, razmišljali i zapamtili u vrijeme svoga školovanja, a sve u povodu 120. obljetnice njegova rođenja i 20. obljetnice njegove beatifikacije. Svima jednak naslov „školske zadaće“: Blaženi Alojzije Stepinac – život i djelo. Možeš zamisliti kakve će biti razlike u sastavima, ako poneki bogoslov radi diplomsku radnju o Stepincu, a poneki sjemeništarac prije tri mjeseca došao iz osmogodišnje škole u kojoj nije ni čuo za Stepinca, osim ako mu se osnovna škola naziva Blaženikovim imenom. Od njih se traži da napišu ono što su zapamtili nakon što su sve - zaboravili! Svi su se marljivo dali na posao. Neki su napisali jednu stranicu, neki tri. Na kraju ovoga izvješća bit će objavljena dva sastava, a neke bi valjalo poslati uredništvu Crkve na kamenu pa neka ono izabere i objavi što želi.

Nakon toga zajedničkoga i raznovrsna uradka, svi su prešli u kapelicu Hrvatskih mučenika u Svećeničkom domu, gdje su u 11.00 sati započeli i pratili sv. Misu Božićnim pjesmama, a desetorica su od njih liturgijski obilježena stupnjevitim znacima i koracima prema đakonatu i prezbiteratu.

Dvojica su trećotečajaca pripuštena među kandidate za đakonat i prezbiterat, i to

Nikša Pavlović iz župe Gradac za Trebinjsko-mrkansku biskupiju i

Sven Skender iz katedralne župe za Mostarsko-duvanjsku.

Petorica četvrtotečajaca primila su liturgijsku službu lektora ili čitača, i to svi Mostarsko-duvanjske biskupije:

Ivan Aničić iz župe mostarske Katedrale Marije Majke Crkve,

Branimir Bevanda iz Sv. Mateja iz Mostara,

Vinko Nenadić iz župe Posušje,

Tomislav Rajič iz župe Jablanica,

Goran Žabčić iz župe Čapljina.

Trojica su petotečajaca primila liturgijske službe akolita ili svjećonoša, odnosno izvanrednih djelitelja sv. Pričesti, i to:

Ante Jukić iz župe Posušje i

Mate Pehar iz mostarske katedrale te

Antonio Krešić iz Hrasna, Trebinjska biskupija.

Sve ih je prozivao da pristupe k oltaru don Pero Miličević, tajnik. Biskup je prigodom obreda pružio lekcionar lektorima, a posudice s hostijom i vinom akolitima uz blagoslovne molitve.

U homiliji biskup je govorio o Kristovu pozivu apostolima: od svih zvanja i profesija Isus je izabrao samo apostole da budu s njim i da ih šalje propovijedati o Kraljevstvu Božjem. Gospodin daje zvanje, koje se vrjednuje kroz život u odgovornoj slobodi i u odgovornoj pameti. Ako uz molitvu i duhovne razgovore ustanoviš da te Bog zove, odluči se na vrijeme, potpuno i neopozivo. I sam ćeš biti sretan i druge ćeš usrećivati, potaknuo ih je biskup.

Poslije sv. Mise svi su se našli u blagovaonici. Za vrijeme objeda neki su predstavnici svojih odgojnih ustanova i škola imali priliku reći koju riječ svima o svojim sredinama. Tako je N. Pavlović govorio o zajednici na Jordanovcu u Isusovačkom kolegiju. Tomislav Rajič, kao duktor, govorio je o sarajevskoj bogosloviji i fakultetu. Zvonimir Rezo o rimskom Lateranu i Mato Puljić o Eichstättu u Njemačkoj. Mate Galić maturant, kao duktor, predstavio je travničko sjemenište i gimnaziju, a Ivan Martić, također duktor, i brat mu Luka, maturanti, govorili su o sjemeništu u Zadru. Svima je na kraju podijeljena In memoriam - Spomenica o biskupu Pavlu Žaniću kojemu je ove 2018. godine obilježena stoljetnica rođenja.

Dva teksta o Blaženom Alojziju Stepincu. Izabrana su dva sastava o Alojziju kao idealnu bogoslovu, svećeniku, nadbiskupu, blaženiku i mučeniku. Ostale su neispravljene neke netočne sitnice koje su ispale iz kandidatove memorije.

Daniel Rajič, sjemeništarac, III. godina:

Blaženi Alojzije Stepinac rođen je 1898. u malom selu blizu glavnoga hrvatskog grada Zagreba. Majka mu je bila osobito pobožna te je puno molila. U osnovnoj školi pokazao se kao dobar učenik, no srednju školu, tj. gimnaziju koju je pohađao kao sjemeništarac završio je samo za godinu i pol dana [3. i 4.]. To je bila odluka tadašnjega cara Franje Josipa I. Po završetku škole odlazi u vojsku te na kraju dolazi kući sretno i zdravo, ali s bitnom promjenom: Ne želi u bogosloviju. I ima djevojku. Non nakon nekoga vremena ipak odluči ići, ostavlja djevojku, obitelj i dom i polazi na fakultet. Na studiju je proveo sedam godina, gdje je polagao filozofiju i teologiju kao vrstan student i kandidat za svećeništvo. Zaređen je i samo što je primio sveti sakrament svećeništva, brzo je zaređen za biskupa, i to ne bilo kojega, već postaje nadbiskup zagrebački, postaje kardinal. Teška su vremena utjecala na njegovo djelovanje, sigurnost i život. Ono što se općenito zna, jesu brojni podatci koje ću navesti kasnije, no sada bih izdvojio njegovu pobožnost. Jednom je prilikom Blaženik izjavio jednu vrlo snažnu misao: „Kada vam sve uzmu, ostaju vam dvije ruke, sklopite ih na molitvu!“ Bio je velik dobrotvor. Za vrijeme okrutne komunističke vlasti spasio je više tisuća srbijanske djece (točan broj sam zaboravio, nalazi se u knjizi mons. Jurja Batelje), uzdržavao je domove i druge nezbrinute ljude. Rekao bih da su njegova volja za odricanjem i požrtvovnost ono što ga je kroz život odlikovalo najviše. Najznačajnije pak, to ne mogu baš izdvojiti, ali kad bih morao, to bi bilo - a s tim vjerojatno i čitav katolički puk u Hrvatskoj - da ostane povezan s Vatikanom i Svetim Ocem. Na kraju je preminuo u Krašiću od trovanja arsenom.

Postao je blaženik po svojoj mučeničkoj smrti, a blaženim ga je proglasio papa Ivan Pavao II. 1998. u Mariji Bistrici. Naravno nije ono [trovanje] jedini faktor u igri, tu je dugi niz godina zabilježenog i potpuno istinitih neopovrgnutih činjenica o požrtvovnom radu, krjeposti, poniznosti, ljubavi i odricanju. Sve što znam o tome čitao sam u člancima…. Najviše sam doznao iz knjiga mons. Jurja Batelje. Nisam siguran u neke podatke koje sam naveo, odnosno oko godine rođenja, jer nisam baš upamtio to, no to nije ni bitno. Osobno sam pročitao „Katehetske propovijedi blaženog Alojzija Stepinca, svezak 1. i 2.“, te još dvije knjige čijeg se naslova ne sjećam točno. Brojni članci s interneta i časopisa poslužili su mi da se informiram.

Ovaj bih sastav volio završiti molitvom njemu jer smatram da je snažan zaštitnik:

- Blaženi Alojzije, dragi naš zaštitniče u nevolji, Ti si imao veliku ljubav prema ljudima oko sebe, a samim time i ljubav prema Kristu. Spremno si se žrtvovao čitav svoj život ponizno za druge i pomagao im na svaki način, a na koncu mučenički si trovanjem umro za Gospodina. Daj da i mi vjerujemo tako i ljubimo jedni druge da spremno ostavljamo svoje zadovoljstvo i služimo braći i sestrama. Daj da po Tvom zagovoru svetom svaki naš dan bude Bogu na slavu, a nama na spasenje!

Vinko Nenadić, bogoslov, IV. godina:

Blaženi Alojzije rodio se 1898. u Krašiću. Rođen i odgojen u katoličkoj obitelji. Nakon razmišljanja, stupio je u malo sjemenište, gdje je boravio godinu i dva mjeseca kada odlazi u rat. U ratu se pokazao dobrim vojnikom te je dobio i pohvale.

Do 1924. bilo je burno razdoblje njegova života, gdje mu je svećeničko zvanje bilo potisnuto i uopće nije razmišljao o njemu. Upisao je i agronomski fakultet, ali nije ni godinu uspio završiti. Imao je djevojku, ali u odnosima prema njoj te u pismima koja su razmjenjivali lako su uvidjeli kuda će krenuti i kako će završiti njegov život. Npr. u mladenačkoj zaljubljenosti, kada mu djevojka šalje „kušlece“ pismom, on bi ostajao hladan.

Javlja se u bogosloviju i odlazi u Rim na studij filozofije i teologije u Zavod Germanicum et Hungaricum, gdje je ostao do svećeničkog ređenja. Nedugo nakon svećeničkog ređenja, 1934. zaređen je za zagrebačkog nadbiskupa.

Dolazi drugi svjetski rat. Sada Alojzije ulazi u rat kao Kristov vojnik, pastir zagrebačke nadbiskupije i cijeloga hrvatskog naroda. U rat ne ulazi s oružjem olova i baruta, nego oružjem ljubavi, vjernosti Crkvi, suosjećanja s progonjenima i malenima, u nepokolebljivosti u odlukama i crkvenom nauku. Ulazi u koštac s režimima. Radio je za čovjeka, za narode, a ne za režim. Postoje brojna svjedočanstva progonjenih Židova, Srba, koje je obranio od ustaša. Osjećao je bilo hrvatskog naroda i bio za Nezavisnu Hrvatsku, ali ne za Hrvatsku kao tvorevinu fašizma i njemačkog nacizma.

Nakon završetka rata, trebao je u miru vršiti svoju pastirsku službu, ali tu tek počinje prava kalvarija. Nastojanje predsjednika SFRJ-a Tita da Stepinac osnuje nacionalnu Crkvu i time se odvoji od Vatikana vremenom je postajalo intenzivnije i mukotrpnije. Više puta bio je pritvoren i boravio u zatvoru, da bi na montiranom procesu dobio 16 godina zatvora koji je izdržao u Lepoglavi i Krašiću, gdje je i umro. Za to vrijeme bio je sustavno trovan. Stepinac je umro pod palmom mučeništva, nakon mukotrpnog trovanja, ali njegova pastirska ljubav, briga za progonjene i vjernost Crkvi nadvisuju patnje i u tome se očituje njegova svetost.

Raspadom Jugoslavije i dolaskom Republike Hrvatske presuđeno je kako je Stepinac bio žrtva montirana procesa.

Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim, 1998.

Umjesto odvojenja od Svete Stolice, kako je Tito želio, kardinal je postao stup katoličanstva u hrvatskom narodu. Njegovo pouzdanje u Boga bilo mu je najjače oruđe u progonima. Kakav mu je bio život, takav je bio i proces beatifikacije. Njegovo je ime toliko puta oblaćeno, oklevetano, ali ima dovoljno prostora da se takvi klevetnici izjasne pa da u svojoj laži vide istinu.

Stepinac nam svima, ne samo katolicima Hrvatima, može biti istinski primjer u vjernosti Crkvi Katoličkoj, u služenju i pouzdanju u Boga, u susretljivosti sa svim ljudima i u ljubavi prema Bogu. Stepinac je bio i bit će svetac! Kada će biti kanoniziran, neka bude Božja volja pa da progonitelji posvjedoče njegovu svetost.

Blaženi Alojzije, moli za nas!

In Te, Domine, speravi!

POVEZANI ČLANCI

NAJČITANIJE