Dragi krizmanici! Pripremajući se za sakrament sv. krizme susreli ste s katekizamskim pitanjem i odgovorom o ljudskoj savjesti kao Božjem glasu u čovjeku. Mnogi su od vas stjecanju toga spasonosna znanja pristupili savjesno, sustavno, mudro i pod vodstvom odgovornih vjeroučitelja.
1) Savjest - stablo života. I svi ste barem toliko naučili da je Bog, nakon što je stvorio čovjeku tijelo, udahnuo mu svoj besmrtni duh i u nj se potpisao svojim imenom i pečatom. Utisnuo mu je sliku svoga uma i priliku svoje božanske slobode. Usadio mu je dar savjesti kao neslomivo drvo po kojem će raspoznavati dobro od zla, i razlikovati Božji zakon od vraške zavodljivosti. Tu je savjest Sveto Pismo nazvalo "stablom dobra i zla" zasađeno u sredini zemaljskoga raja, tj. u središtu ljudskoga bića. Bog je na kraju stvaranja mogao reći: Ovo mi je kruna svega stvaranja na zemlji!
2) Savjest - pogažena. Prvi ljudi, naši praroditelji, nisu, nažalost, ostali uspravni, vjerni tom Božjem glasu i svome stablu savjesti, zraci Duha Svetoga, nego su svoju pamet i slobodu u kušnji prepustili nečastivom napasniku, misleći pomoću njegovih lažnih obećanja domoći se besmrtnosti sreće. Smrtno su se prevarili, sagriješili, ogolili se od već primljene milosti Božje, izvrnuli se na glavu, i tako tragično naškodili i sebi i svima onima koji su od njih po tijelu potekli, tj. svima nama, izuzevši, razumije se, utjelovljenoga Božjega Sina Isusa Krista i njegovu Majku Blaženu Djevicu Mariju.
3) Savjest - cesta. Bog je ipak čovjeka izvukao iz njegove ogoljenosti i skrivenosti, opet ga postavio na noge i pomogao mu da se osvijesti.
Što Bog hoće dajući nam glas savjesti?
- Savjest je cesta da po njoj hodimo prema Božjem cilju, da hodočastimo prema vječnoj svrsi, a ne da se veremo po neprohodnim gudurama zla i po močvarama sedam glavnih grijeha.
- Bog nam je dao savjest da nam bude usmjerenje. Kao što na kompasu igla pokazuje smjer sjevera, te se ljudi mogu snaći u moru života, orijentirati se, tako i savjest čovjeku pokazuje koliko je čovjek ako se drži Božjega glasa, i koliko se spustio na razinu nečovjeka, a ako ne opslužuje toga zakona u sebi.
- Bog nam je dao savjest da ispunimo svoju dužnost prema njemu, roditeljima i drugima, i da spoznamo da je čovjek velebno djelo Duha Božjega.
Nemoj ispunjavati svoje vjerske i građanske obveze, vidjet ćeš koliko si nečovjek. I drugi će ti kazivati.
Ako želiš biti pitom i plemenit, onda pazi na Božji potpis u sebi, na svoju savjest, a ne slijedi svojih slijepih mladenačkih strasti, koje te udaljuju od Boga.
Ako budeš činio glupe i sramotne stvari protiv savjesti, nemoj misliti da ćeš to moći sakriti. Hajde i da sakriješ od drugih, nećeš sakriti od svoje savjesti, koja će te češće goniti nego sve policije, sudovi i zatvori svijeta.
4) Lijek - pokajanje. Postoji lijek za svaki grijeh, a to je priznati ga. Zastidjeti ga se. Pokajati se za nj pred Bogom i Crkvom Kristovom. Samo se tako savjest može ispraviti i očistiti.
- Kad se čovjek počinje stidjeti, pokazuje prave znakove savjesti, plemenitosti. Kad nema stida, nema ni ljudskosti, ni istine, ni slobode.
- Pravda u nama ima svoj oltar na kojem se nalazi savjest kao Božji glas, i kojem se sve klanja, počevši od nas samih.
- Kad izgubiš savjest i poštenje, nemaš više što izgubiti! Gotovo je!
Tko pošteno živi, kad i umre, grob mu nadaleko miriše!
5) Stepinčeva svjedočka savjest. Od 1960. godine gotovo svaki katolik pa i drugi znatiželjnik koji bi zašao u Zagrebačku katedralu, gledao je otići i na grob kardinala Stepinca iza glavnog oltara. Taj je grob stalno mirisao ne samo zbog cvijeća koje je na njemu uvijek svježe bilo, nego te mirisom opajao zato što je Nadbiskup bezbroj puta na komunističkom nepravednom procesu 1946. svjedočio: Savjest mi je čista! Savjest mi je čista! Kad je to govorio, svjedočio je za Boga koji mu je dao glas savjesti, po kojoj je on djelovao, biskupovao i trpio!
Savjest mu je čista pred Bogom jer je opsluživao njegove zapovijedi!
Savjest mu je čista pred Papom, jer ga je besprijekorno poštovao i očuvao jedinstvo s njime unatoč zavodničkim zovima da se odvoji od Svete Stolice!
Savjest mu je čista pred hrvatskim narodom jer ga je istinski ljubio i za nj se žrtvovao!
Savjest mu je čista pred svakim narodom, jer je svakome nastojao pomoći koliko je bilo do njega.
- Sudite me vi po svojoj pripremljenoj osudi, pa će vidjeti da će Bog i njegova pravda pokazati tko je bio na pravome putu. I Bog je na najuvjerljiviji način, preko svoje svete Crkve, najavio da je Nadbiskup imao pravo, najavio time što će nam sljedećega listopada poslati Papu, Kristova namjesnika na zemlji, da u Gospinu svetištu Mariji Bistrici pred cijelim svijetom u ime Božje proglasi Nadbiskupa blaženim i da svima kaže da je ta savjest bila kristalno čista i 1941. u početku rata, i 1945. na svršetku rata i 1946. na nepravednom suđenju, i 1960. kad je umirao! Tko je god čiste savjesti, taj je blažen pred Bogom. Stepincu je bila važnija njegova savjest nego sve priče, sve novine i politike, sva mišljenja, pokude i laske njegovih suvremenika! A gdje su sada one nečiste i neljudske savjesti koje su ga kao nahuškana svjetina ismijavale u sudnici, koje su ga sudile na robiju, zatvarale, mučile, trovale, progonile, koje su se protiv njega borile i za njegova života i nakon smrti? Onaj tko je u Božje ime pretrpio nepravdu i zlo, kadar je u Božje ime i oprostiti i zaboraviti! To je učinio Stepinac. Papa će ga i zato proglasiti blaženim! A onaj tko je drugome počinio nepravdu i zlo, neće mu savjest dati da to ikada zaboravi, nego će ga progoniti svega vijeka njegova. Takvoga se ne proglašava blaženim! Bog čudesno uzvisuje prijatelja svoga, koji je čiste savjesti!
Dragi krizmanici, poslušajte Božji glas i zakon u sebi, jer sigurno želite biti na Božjoj strani, na liniji Crkve Božje i Svetog Oca. Neka se o vama može reći: Ovo su mladići i djevojke čiste savjesti, jer se Bogu pokoravaju. Čovjek čestit, s ispravnom savješću, najljepše je djelo Duha Svetoga!