Razjedinjenje i ujedinjenje
Babilonska pomutnja. Biblija nam na prvim stranicama opisuje mračnu namjeru i udruženi pothvat ljudi: „Hajde da sebi podignemo grad i toranj s vrhom do neba! Pribavimo sebi ime, da se ne raspršimo po svoj zemlji“ (Post11, 4). Ljudi, po iskonskom padu udaljeni od Boga, stali graditi toranj do neba. U svojoj osiljenoj bezbožnosti i naglašenoj sebičnosti (sebi podignuti grad, sebi pribaviti ime) nisu mogli smisliti nerazumniju zadaću i bedastoću. I otpočela gradnja: kopaju se temelji u dubinu i u širinu, slažu se opeke, napreduju zidovi, surađuje se naveliko. Kako je sve bilo bez blagoslova kamena temeljca, u neka se doba u radu stotine slobodnih majstora zidara ne razumiju više s desetcima tisuća nadničara. Pobrkalo im se značenje riječi. Umjesto tražena čekića dodaje se kanta, a umjesto grede mistrija ili voda… Ne zna se ni tko pije ni tko plaća. Prava zbrka, smutnja, luda kuća. Babel ili Babilon i znači pomutnja, zbrka, kaos i nesporazum. Netko se upleo u ljudske naume i radove. Bog, naime, nije mogao podnositi ljudsku bahatost pa se „spustio da vidi grad i toranj što su ga gradili sinovi čovječji“, te im isprevrtao smisao riječi „da jedan dugome govora ne razumije“ (Post 11, 5.7).
Sinovi istoga naroda i jezika, istih nakana i zanata, do jučer ko jedan, danas se više ne mogu dogovoriti ni riječima ni znacima, jer su se napuhali ispraznom ohološću. Možda ćeš reći da to nije historijska činjenica: kako će se graditi toranj do neba? Čuj! Učio si da nam Biblija daje mnogo više spasonosne pouke negoli suhoparne povijesne podatke. I isto tako znaš da se može graditi kula grijeha u ljudskim srcima ne do neba nego do pakla. I štogod ljudi više misle živjeti bez Božjega zakona, izbaciti njegovo sveto ime iz svoga životnoga i društvenoga ustava, pribavljati sebi medijsko ime na ovome svijetu, sa željom da se sklopi unija bez poštovanja Božjih vrednota, to im se bolje pomrse ekonomski računi pravde i trgovački govor istine. Ako Gospodin kuće ne gradi, ako Gospodin grada ne gradi, graditeljima je sav trud uzalud!
Nužno je ovdje zapitati se: kako mi vjernici gradimo zajednički dom jedinstva po Božjem Dekalogu, po Deset Božjih zapovijedi? Već stoljećima kao da pojedine vjerske zajednice upinju svoje ljudske sposobnosti i snage da svojim govorom i tvorom sagrade kulu po kojoj će se ljudi uspinjati u nebo. A možda previše zaboravljamo na djelovanje Božje energije, Treće Božanske Osobe, kojoj je iskonska zadaća sve ljude sjedinjavati u ljubav sporazumijevanja. Ne događa li se i u ovoj našoj mjesnoj Crkvi, da neki njezini članovi, bilo svećenici bilo vjernici, grade svoj grad izvan ugaonoga kamena Petrova, na temelju svoje pomutnje u glavi i praznoće u srcu, pa se upuštaju u lažno dijeljenje Duha Istine, u nevaljanu podjelu i primanje Božjih otajstava, u priređivanje babilonske zbunjenosti i meteža?
Jeruzalemsko sporazumijevanje. U početku kršćanstva objavio se Duh Sveti. Gdje je bio prije toga? možemo se pitati. Bio je gdje i sada. Od početka stvaranja do danas Duh Božji neprestano „lebdi“ nad nama, vodi i čuva čovječanstvo. Ljudi tisućama godinama nisu upoznali Duha kao živu Osobnost! - eto to je baš otajstvo Duha! - nego su ga iskusili samo kao nevidljivu moć, snagu odozgor, kao dah, lahor sa silnim posljedicama u svome duhovnom životu. Slikovito rečeno: kao što nismo mi izmislili električnu struju ili pojedine kemijske elemente, nego su bili i prije nego što su ih ljudi slučajno otkrili, tako je i Duh Božji postojao i prije, ali ga ljudi nisu ni slučajno otkrili kao Osobu prije nego ga je Krist od Oca poslao, tj. prije nego se objavio na dan Pedesetnice, pedeseti dan po Uskrsu. To je Očev i Sinov Dar vjerničkomu svijetu. Kao što nam je Duh Sveti po Mariji dao Krista, utjelovljenoga Sina Božjega, tako nam je uskrsli i proslavljeni Krist od Oca darovao Duha Svetoga po molitvama iste Marije u jeruzalemskoj apostolskoj zajednici. Taj je Duh: Branitelj, Tješitelj, Zagovaratelj, Uvoditelj u svu Istinu.
Povijesno „utjelovljenje“ Duha bijaše u „šum“ („huku“) čujnu za uši, i u „vatrene jezike“ vidljive za oči. A posljedica te pojave bijaše savršeno sporazumijevanje u ljudskom duhu, unatoč raznolikosti naroda i jezika. Upravo na Duhove čitamo: „Kad je napokon došao dan Pedesetnice, svi su bili zajedno na istome mjestu. I eto iznenada šuma s neba, kao kad se digne silan vjetar. Ispuni svu kuću u kojoj su bili. I pokažu im se kao neki ognjeni razdijeljeni jezici te siđe po jedan na svakoga od njih. Svi se napuniše Duha Svetoga i počeše govoriti drugim jezicima, kako im već Duh davaše zboriti. A u Jeruzalemu su boravili Židovi, ljudi pobožni iz svakog naroda pod nebom. Pa kad nasta ona huka, strča se mnoštvo i smete jer ih je svatko čuo govoriti svojim jezikom“ (Dj 2, 2-6). Eto to je rezultat Duhove nazočnosti. U Babilonu je plod ljudskoga duha: neshvaćanje govora, razbijanje jedinstva, gubljenje imena, raspadanje grada, rušenje tornja, prah i pepeo. Nesporazum i metež! Zbrka i pomutnja! U Jeruzalemu je plod Božjega Duha: ujedinjenje raznolikih ljudskih duhova, poštovanje svakoga jezika, naroda i dara. Zadivljenost i radost. Red i sporazum! Sva nastojanja i služenja slijevaju se u jedan organizam. Zameće se Crkva kao vidljivo otajstveno Tijelo Kristovo. Tri tisuće ljudi toga se istog dana vodom krstilo i primilo potvrdu Duha. Stoga su Duhovi vrhunska Božja senzacija na zemlji, očitovanje Božje snage među nama ljudima. Samo snagom toga osobnog Duha ljudi su moćni sagraditi „toranj s vrhom do neba“, koji se neće srušiti, te „pribaviti sebi ime“, koje se neće nikada uništiti.
Najteži udarac koji može pogoditi Crkvu jest nejedinstvo vjernika, pogotovo razjedinjenost njezinih službenika. Bog od nas zahtijeva da svatko snosi svoju odgovornost i obavlja svoju zadaću. Tko se tomu izmiče i radi na svoju ruku, taj podiže babilonsku kulu od prašine, pa kako god ti govorio da to nije Babilon nesklada nego Jeruzalem sklada. I to je glavna zapreka Duhu Svetomu da ujedini Crkvu Božju u nerazdvojivo jedinstvo svih onih koji Krista priznaju Gospodinom i Bogom. Nije čudo da je Drugi Vatikanski koncil na poseban način preko 200 puta naglasio osobnu snagu Duha Svetoga, koji nas rasvjetljuje, posvećuje, oživljuje, sjedinjuje, pomlađuje, obnavlja, poučava i čisti.
Duše Sveti Bože,koji svojim dahom pročišćuješ pameti i srca ljudska,obogaćujući ih darovima svojim, tješeći ih kad su ožalošćena, ispravljajući ih kad su zavedena, grijući ih kad su ohlađena, braneći ih kad su napastovana,budi svjetlo u ovim krizmanicima našim, da s Božjega puta nikada ne svrću i da na tom putu nikada ne posrću, i kojega s Ocem i sa Sinomskupa častimo i zajedno slavimo u vjekovječne vjekove. Amen.
