Ova je poruka poslana kao orkužnica od tri stranice župnicima hercegovačkih biskupija, prot. nr. 1213/82., od 16. prosinca 1982., dodatak Službenom vjesniku, br. 2/1982.
Dodatak je zapravo "Informacijama" (str. 1-24) za koje odgovara: Župni ured Međugorje, koje je daktilografirao o. T. Vlašić u kolovozu 1982., prema protokolu njihova primitka na Biskupskom ordinarijatu, br. 821/82., od 23. kolovoza 1982. U početku “Informacija” ova uvodna bilješka: “Na sljedećim stranicama želimo vam ukratko prikazati i saopćiti ono što se među nama događa evo već punih četrnaest mjeseci. Osim čistog kronološkog pregleda događaja i poruke kroz ove događaje, donosimo i razmišljanje fra Tomislava Vlašića, koji izbliza prati djecu, vodi liturgiju i usmjerava sve prema iskustvima i nauci Crkve, kada se radi o ovakvim izvanrednim događajima.
------------------------------------------
U zadnje vrijeme dosta se pisalo o Međugorju. Nisam naišao ni na jedan napis koji bi bio nepristran i objektivan ili čak kritički. Sve je pisano u obranu već zauzetog stava, u obranu vrhunaravnosti i istinitosti Gospinih ”ukazanja" u Međugorju. Tako su informacije samom šutnjom postale dezinformacije. Jer, svi oni koji su pisali o Međugorju znali su i za činjenice koje dovode u pitanje autentičnost ukazanija i nisu ih htjeli ni spomenuti. Ovdje se ne radi o nekoj teoretskoj raspravi koja se vodi u zatvorenom teološkom krugu. Piše se za javnost. A svi znamo da događaji u Međugorju imaju velikog odjeka, velikih komentara i posljedica za našu Crkvu, za vjeru u dušama. Nerijetko se čuje od ljudi prijetnja:”Ali ako ovo ne bude istina, onda..”. Zato je i sami govor o tome veoma odgovoran, a kamo li javno pisanje. Nezaobilazno je tu pitanje naše savjesti, poštenja i odgovornosti pred Bogom, pred dušama i pred poviješću. Oni kojima su dostupne samo informacije i slični spisi i članci u domaćoj i svjetskoj štampi, veoma će lako stvari uzeti kao sigurne i konačne, a neka eventualna opaska da se autor napisa podlaže sudu Crkve jest ponajčešće skrivena isprika da bi se tobože smjelo braniti svoj stav, makar jednostrano.
Kada bi pisac iznio ono što mu se čini da je u prilog autentičnosti ukazanja, i isto tako nepristrano i objektivno ono što nije u prilog tome, onda bi sasvim na mjestu bio zaključak: a svoj sud podlažem sudu Crkve.
Naprotiv, pisati samo u prilog svog stanovišta, a to je do sada bilo redovito u prilog autentičnosti ukazanja, pa one koji ne vjeruju u ukazanja čak osumnjičiti i postaviti pitanja njihove vjere uopće, doista nije u skladu s naukom naše vjere, nije u skladu s ljudskim i kršćanskim poštenjem. Svi koji katolički osjećamo moramo ići zajedno prema istini, tražiti istinu i ne bježati od činjenica protivnih našim željama, našim simpatijama ili već zauzetom stavu.
Zašto skrivati neke činjenice? Zašto se ljutiti na one koji ne vjeruju u ukazanja? Zar da se narod. zavara?
Jedno su činjenice, a drugo je njihovo tumačenje. U tumačenju mogu se stanovišta mnogo razlikovati, ali činjenice, posebno na magnetofonu nenamješteno, spontano ispričane, ne mogu se zaobići, ne može se raspravljati jesu li ili nisu. Treba ih uzeti u obzir i pošteno iznijeti pred javnost. Onda bi informacije i drugi napisi sasvim drukčije izgledali. .
Moram priznati da za mnoge činjenice nemam adekvatan odgovor. Ne sviđa mi se kada netko za sve ima odgovor da mahne rukom. Drago mi je kada se stvari nastoje trijezno objasniti. Ja ću za one kojima šaljemo naš Službeni vjesnik biskupije navesti neke činjenice koje razne "informacije” zaobilaze, da tako ovo bude dodatak onome što je već napisano. Kada sam čuo vijest o ukazanjima u Međugorju, odmah sam pomislio: ako je ovo Gospa, onda je došla da riješi hercegovački slučaj, da pomiri jedan i drugi kler, narod...
O tome sam 20.VII.1981. pitao djecu i odgovorila su mi na magnetofon: „Gospa je rekla da će se to brzo samo od sebe riješiti... da zato nije potrebna ni posebna molitva ni pokora". Kasnije su govorili o istim odgovorima, da treba molitva, da se jedna i druga strana sastanu i razgovaraju…
Dana 30. VI. 1981. bilo je ukazanje u Cernu. Gospa je rekla da će se ukazivati još samo tri dana (snimljeno). Poslije ukazanja 3. VII. djeca su kazala - da je Gospa rekla da je to zadnje ukazanje.
Dana 14. 1. 1982, došla su djeca k meni, rekoše da ih je Gospa poslala (V. I., M. P., J. Č) . ”Prvi put kad smo Gospu pitali o hercegovačkom slučaju, ona kaže da treba strpljenja, sačekat, da će doći sve s vremenom. Drugi put smo je pitali, ona je rekla da treba molit i postiti. Bez molitve i posta nema ništa. Od neki dan smo pitali, ona je rekla da se obe grupe sastanu i razgovaraju kao prava braća među se, da među njima ne treba biti nikakve svađe, jer i ostali fratri žele imati... raditi u Crkvi... da molimo i postimo. Gospa je rekla da ste vi u nekim stvarima prenaglili. To je samo rekla.
- Je li još bilo štogod u viđenjima što bi mene moglo interesirati.
- V.: Sad bi morali pričat, a kad pođemo reći ćemo, trebali smo reći ovo, ono...
- Netko mi je rekao da ste imali neku poruku o mostarskim kapelanima.
- Nismo...
- Niste?
- Kojim kapelanima?
- Mostarskim.
- Nije ništa.
- To valjda meni krivo reknu,
- To netko krivo prenese i vi krivo čujete.
U toku razgovora još nekoliko puta sam djeci postavio pitanje: Ima li još nešto za Biskupa?... Sjetite se još štogod što se mene tiče... Odgovor je bio negativan.
Dana 3. IV. 1982. došli su k meni V. I. i J. Č, poslani od Gospe.
- Gospa nas je ukorila da vam zadnji put nismo sve kazali... Govorila je o novom slučaju i zasmijala se i rekla da će ona sve ovo sama smiriti... Ja ti nemam pojma o čemu se to radi... i zasmija se. Onda i ja i J, iza svega glasa se smijali, a narod nam kaže, što se smijete. Mi kažemo moramo se smijati kad je tako rekla da se smijemo…
Što niste rekli imena za one fratre što hoće da ih izbace… Ona rekla o tim fratrima da je drago i njima raditi u Crkvi ko svima ostalima, misu govoriti, svećenici nisu ništa krivi, ona im je i imena dala, a ja ih nisam znala, kasnije sam ih vidjela... Prusina i Vego. Kaže da oni nisu ništa krivi, dva puta ponovila. I J. je to čuo, bila je i M.
Je li ti to o njima rekla prije nego si ti kod mene zadnji put bila (14. 1. 1982.), pa te prekorila, zašto mi to nisi rekla?
- Je! Zato me tri puta prekorila što ja nisam došla, što nisam rekla…
- Opet se nismo razumjeli. (Inzistiram, da se jače utvrdi protuslovlje s govorom od 14. 1. 1982.).
- Zadnji put kad si ti kod mene bila, je li ti još prije toga Gospa rekle da mi to kažeš?...
- Je! Ali ja to nisam rekla, pa me ona prekorila što nisam izvršila dužnost, a ja sam puno pričala, ali se nisam mogla sjetiti... Onda reče, ja mislim da je to velika sramota koja se ne pamti svađa između fratara i popova.
Narod se miri ali njima džaba...
- J.: Rekla je da je to veliki udarac za Crkvu...
- V.: Svaki dan nam nešto govori... i o vama da niste pravo postupili.
- V.: Da ste i vi ovo sagriješili što ste učinili.
- V.: Da ima nekih grešaka, šta ja znam...
- U čemu?
- V.: U ovom franjevačkom slučaju.
- Pa šta ti računaš da sam učinio pa sagriješio?
- J.: A ona kaže nešta u franjevačkom slučaju između fratara i popova.
- A je li ti to znaš o čemu se radi?
- J.: Ne znam.
- Ja bih htio popraviti kad bih znao u čemu sam pogriješio, ali ja slušam Papu i što Papa naredi ja učinim.
- V.: I vi morate nekoga slušati, ali ja bih više poslušala Gospu nego majku... sigurno da bih ja volila više slušati Gospu nego Papu, sigurno!
- Ne može Gospa govoriti protiv Pape... Isto tako moraš sebe dobro staviti u oprez i sumnju ako rekne nešto protiv biskupa.
- V.: Nema tu nikakve sumnje. Ja to čujem isto kao vas sada. (snimljeno).
Kad sam ovo saopćio fra Tomislavu Vlašiću, koji pastoralno djeluje u Međugorju, rekao mi je da je V. temperamentna, da se zaleti... „Tako mi je negdje između Božića i Nove Godine rekla da joj je Gospa rekla da je za sve u Hercegovini kriv biskup. Rekao sam joj da to ne može biti...“ Rekao sam mu: "Nisi joj smio ništa govoriti, nego je opremiti biskupu. To je manipuliranje s djecom...“
Crvena marama. Neki taksista se vraćao iz Međugorja i na putu ga zaustavi neki mladi okrvavljeni čovjek i dade mu krvavu maramu (rubac) uz riječi: To baci u vodu. On ode dalje i zaustavi ga jedna žena u crnu i zatraži od njega maramu. On joj dade svoju čistu, ali ona rekne: „Ne tu nego onu krvavu. Da si je bacio u vodu bio bi ovaj čas sudnji dan“. (M.: Bio bi odmah smak svijeta). Djeca: Pitali smo Gospu, tko je bio onaj okrvavljeni čovjek. Rekla je da je to bio njezin Sin. - Tko je bila žena u crnu? - To sam bila ja. (Ovo je snimljeno nekoliko puta.).
Na pitanje tko vam je rekao da molite 7 Očenaša i Vjerovanje neki su odgovorili da im je to rekla Gospa, drugi da im je rekla baka, treći da se tako oduvijek molilo u Hercegovini.
Ima još činjenica koje opterećuju autentičnost ukazanja, ali ne iznosim jer su dosta lične. Smatram da ovo treba uzeti u obzir kad se govori ili piše o Međugorju.
Tražimo istinu!
Mons. Pavao Žanić, biskup
-----------------------------
(Na posljednjoj stranici arhivski podatci: Broj: 1213/82 - Dne 16 /XII. 1982.
a/a Mostar – Ordinarij, Dodatak „Informacijama“
