Visokoškolska katolička ustanova Teološko-katehetski Institut u Mostaru svake godine svečano slavi svoga nebeskog zaštitnika, sv. Alberta Velikoga, 15. studenoga. Toga je dana, ove 2019. godine, u mostarskoj katedralnoj kripti sv. Josipa slavljena sv. Misa koju je predvodio biskup Ratko, moderator Instituta, a koncelebrirali su dekan Katoličkoga bogoslovnog fakulteta iz Sarajeva dr. Darko Tomašević, predstojnik Instituta dr. Marko Šutalo i nekoliko profesora. Na Misi su sudjelovali polaznici Institutu, oko 50 studenata, njihovi roditelji, rodbina i prijatelji. Drugi dio svečanosti odvijao se, uz glazbu i pozdrave, u katedralnoj dvorani, gdje su podijeljene diplome religijske pedagogije i katehetike. Bilo je dvoje prvostupnika i jedanaestero drugostupnika.
Biskup je u svojoj homiliji komentirao prvu rečenicu iz dnevnoga biblijskog čitanja Knjige Mudrosti 13,1-7: „Po naravi su glupi svi ljudi koji ne upoznaše Boga, oni koji iz vidljivih ljepota ne mogu spoznati onoga koji jest - nisu kadri prepoznati umjetnika po djelima njegovim“. Biskup je naveo primjer vrhunskoga kipara-umjetnika Michelangela i njegovu umjetninu Pietà - Gospu s mrtvim Isusom.
Michelangelova Pietà
Godina 1499. Već 520 godina čovječanstvo se divi talijanskom kiparu Michelangelu Buonarrotiju koji je u svojoj 24. godini života, po narudžbi jednoga francuskoga kardinala u Rimu, od carrarskoga bijeloga mramora izradio veličanstven kip Pietà - Ucviljena. To je jedino djelo na koje je kipar stavio svoj potpis. Na 400 drugih kipova nije stavljao ni početnih ni punih slova svoga imena i prezimena. Možda ni ovdje ne bi dao svoga potpisa, u skladu s tadašnjim mentalitetom, da mu neki nisu počeli nijekati auktorstvo, kao da on nije isklesao taj kip. Da svima dokaže da jest, potpisao se punim imenom i prezimenom, i to preko čitave trake koja prelazi preko Gospinih ramena i prsiju. Nek se vidi, nek se zna. Pa neka ga sada tuže sudu što se potpisuje na djelo nekih rimskih lažaca i lopova!
Godine 1965. taj je kip bio zatražen i poslan na svjetsku izložbu u New York, gdje su ga vidjeli desetci milijuna posjetitelja. Uvjet je iz Vatikana bio da se kip, nakon 6-mjesečne izložbe, neoštećen vrati na svoje mjesto. Prigodom prijenosa iz Rima u New York i obratno, stručnjaci su kip tako osigurali na brodu, hermetički zatvorili, da mu se ne bi ništa dogodilo sve i kada bi brod bio raznesen kakvom eksplozijom ili potonuo u dubine oceana. Kip bi ostao očuvan, bez obzira kada bi bio pronađen odnosno iz oceana izvučen.
Godine 1972. svi smo ostali zaprepašteni kada je jedan suludi turist nasrnuo na taj kip u bazilici sv. Petra i čekićem oštetio dijelove lica, nosa, lijeve ruke. Da ga čuvari nisu odstranili, sav bi kip uništio. Srećom, sve se moglo savršeno restaurirati.
A ipak to je samo kip, samo bijeli mramor, koliko god bilo savršeno izrađeno lice, bore, oči, čelo, trepavice, obrve, koprena, haljina, mrtvo tijelo Isusovo itd. Sva ljepota kipa očituje se isključivo izvana. U nutrini kipa postoji gromada bijeloga mramora. Ništa više. I mi se ne prestajemo diviti geniju umjetnika kojega do sada još nitko nije ni stigao, kamoli prestigao.
A Bog drugačije, savršenije, radi. On ne izrađuje mrtvi kip, nego živu osobu. On zna i prolaznu vanjštinu učiniti nenadmašivo lijepom. A koliko li će tek više i bolje izraditi neprolaznu nutrinu, dušu i srce! Gospodin je izradio Gospin kip, hoću reći Marijin LIK iznutra da ga ništa ne može ni oružiti, ni raznijeti niti ikakav udarac dohvatiti. Stani pa gledaj! Divi se i - moli se!
Nema čovjeka na ovome svijetu, pa makar ne imao ni zrnca vjere, da će zanijekati da to kiparsko Michelangelovo djelo ima svoga auktora. Kako se može naći – pita se biblijski mudrac - ljudi koji će zanijekati da je Bog stvorio ovaj čudesan svijet, ove čudesne ljude s pameću i slobodnom voljom?
Michelangelova Pietà mora imati svoga tvorca! A živa Gospa? – slučaj!
