Otkako je sveti Ivan Pavao II., papa, 1997. godine, odredio da se 2. veljače, kada se u Crkvi slavi blagdan Prikazanja Gospodinova u Hramu, obilježava i Dan Bogu posvećenih osoba, svake godine, od 2. II. 1998. do danas, redovnici i redovnice koji pastoralno djeluju na području hercegovačkih biskupija u poslijepodnevnim satima sabiru se na molitvu, redovito u katedrali Marije Majke Crkve u Mostaru, a sv. Misu predvodi i prigodnu riječ uputi mjesni biskup Ratko Perić. Tako je bilo i ove godine.
Nešto više od 100 redovnica i redovnika zajedno s redovničkim pripravnicima, kandidaticama, postulantima i postulanticama, novacima i novakinjama došlo je u Gospinu katedralu kako bi molili za milost još većega posvećenja i za snagu redovničkoga poslanja te za redovnički pomladak u domaćoj i općoj Crkvi. Prije sv. Mise, u 15.00 sati, sve je pristigle uveo u slavlje sakramenta pomirenja pokorničkim bogoslužjem don Željko Majić, generalni vikar. Za vrijeme ispovijedanja krunicu su predmolile postulantice i kandidatice.
Sv. Misu, uza suslavlje desetorice svećenika, predslavio je mjesni biskup, koji je u početku pozdravio franjevce i karmelićane, te članice ženskih zajednica: franjevke, franjevke od Bezgrješne, klanjateljice Krvi Kristove, karmelićanke Božanskoga Srca Isusova, milosrdnice sv. Vinka Paulskoga i služavke Maloga Isusa. Biblijska su čitanja čitale redovnice, Evanđelje navijestio fra Miljenko Šteko, provincijal fercegovačkih franjevaca, a molitvu vjernika izrekli su postulant i novak. Za vrijeme pokorničkoga bogoslužja i sv. Mise pjevale su sestre juniorke Školskih sestara franjevaka, Mostarske provincije Svete Obitelji.
Nakon sv. Mise zajedništvo je, uz okrjepu, nastavljeno u katedralnoj dvorani. Prenosimo propovijed biskupa Ratka.
ISUSOV SUSRET SA SESTRAMA
Ne ćemo danas ni o starom Šimunu, ni o još starijoj baki Ani, ni o malom Isusu kojega majka Marija drži na rukama u Hramu, nego ćemo progovoriti nekoliko riječi o odraslom Isusu i njegovu prikazanju u životu, napose na Kalvariji. Vidjet ćemo ga u susretu s dvjema sestrama, pravim časnim sestrama, Martom i Marijom, kako se one posvećuju Gospodinu.
Isusov posjet. Dok su oni tako putovali, uđe on u jedno selo. Žena neka, imenom Marta, primi ga u kuću. Imala je sestru koja se zvala Marija. Ona sjede do nogu Gospodinovih i slušaše riječ njegovu (Lk 10,38-39).
Putovali u Jeruzalem Isus i njegovi učenici - Trinaestorica na broju. Isus je na putu u Grad koji će ga, domalo, izbaciti izvan svojih zidina, na Kalvariju, i sramotno razapeti. Gospodin se uživio u tu završnu fazu svoga zemaljskog hoda i žrtvena prikazanja. Treba umrijeti, u 33. godini života. I to na najstrahovitiji i nasramotniji način. Na križu. Nije mu ni do čega drugoga stalo doli da se posve posveti Bogu Ocu i potpuno izvrši njegovu svetu volju. A narav se ljudska buni protiv nevolje, križa, smrti. Isus ima i narav ljudsku s ljudskom sposobnošću volje, i narav božansku s božanskom voljom. Božanska pristaje uz Oca. A ljudska se otima. Ali on, tj. njegov božanski “Ja“, Božanska Osoba, dominira i ljudskim činom volje i ljudskom naravi. Prihvaća što Bog Otac želi. Eto prikazanja.
Na tome putu Isus se s učenicima svratio u selo Betaniju, ni tri kilometra od Jeruzalema. U selu jedna zdrava i pobožna obitelj, koju je Isus - kako se čini - i prije posjećivao, čak je znao i prenoćiti (Mt 21,17). Pretpostavljamo da se i tada radilo o obitelji mladića Lazara i rođenih mu sestara Marte i Marije, iako se oni izričito i imenito tada ne spominju. Ne spominju se u toj kući ni otac ni mati. Vjerojatno umrli, a djeca ostala siročad. Kada je poodrastao, Lazar je trebao postati glava kuće, a dvije sestre, starije od njega, tražile načina da se skuće i osnuju svoje obitelji. Ta tročlana obitelj uvijek je Isusa rado očekivala i primala, jer ga je istinski voljela, svi redom. Pa eto kako je Isus volio Lazara, da ga je - kad je mlad umro - 4. dan od mrtvih oživio.
Isus je, dakle, ovaj put očekivao da će u toj kući naći malo odmora i mira, i s prijateljima porazgovoriti. Nije bio ni toliko gladan ni žedan, osim lijepe ljudske riječi, odnosno još bolje njihova slušanja. On ima nešto njima reći i dati, a ne toliko od njih čuti i primiti. On će danas častiti. On ima riječi vječnoga života, kada je i sam Riječ - Vječna Mudrost i Vječni Govor.
Iako je Lazar kao muškarac bio „glava“ kuće, ipak se u kući pitala sestra Marta, vjerojatno najstarija od njih troje. Narod je govorio: „Hajdemo u Marte!“ A ne: „Hajdemo u Lazara!“ Evanđelist Luka posve jednostavno za Martu: „Primi ga u kuću“. Dočeka ga sva radosna iskrenom dobrodošlicom. Razletjela se po kući od uzbuđenja i preplavljena osjećajem zahvalnosti. Usplahirena, sva zauzeta, čime sve ponuditi goste. „U mene se svratio! Bože, koje radosti i časti!“ Ne zna za što bi prihvatila. Zahvalna Bogu da se Isus htio svratiti, i to po drugi put. Počašćena preko svake mjere.
Blago kući u koju se Isus svraća. I koja ga ovako prima raširena srca i raširenih ruku: da kuću blagoslovi, a kućne članove Bogu preporuči, prikaže i posveti.
Bože, kako uvijek ima obitelji koje te kao redovnicu / redovnika / svećenika rado prime i počaste kao anđela Božjega. I čovjek se ugodno osjeća, pogotovo što nitko od ukućana ne nameće svoje volje, prepušta gostu da se osjeća kao u svojoj kući.
Ima i onih drugih obitelji, ne zadržavamo se kod njih, jer te ionako ne će primiti.
A Marija, sjedeći „do nogu Gospodinovih“, sva uživljena i na svoj način „usplahirena“ Isusovom riječju, sluša što on priča i pohranjuje u svom srcu. Ne upada mu u riječ. Mislila je da će tako Isusa najbolje počastiti. Da njemu posveti svoje oči, svoje uši, svoje srce! To je redovnička posveta: Isusu pokloniti svoj um i svoju volju, svoje oči i uši, svoje ruke i svoj govor. A Marta?
Kriva rečenica. A Marta bijaše sva zauzeta posluživanjem pa pristupi i reče: "Gospodine, zar ne mariš što me sestra samu ostavila posluživati? Reci joj dakle da mi pomogne" (Lk 10,40). Marta se uzvrpoljila po kući, ne zna čega bi se prije dotaknula. Ona bi željela počastiti na najbolji mogući način Isusa i njegovu družinu. Najteže joj je što je Marija sjela i gleda u Isusa kao da ga nikada prije nije ni čula ni vidjela. U ekstazi, ni da očima trepne. Naiđe Marta jednom pokraj Marije i dade joj znak da se digne i da joj pomogne. Marta svoju sestru prekorava koja se Isusu pokorava. Marta želi da u kući svi prate što ona radi. Ona na prvo mjesto stavlja aktivnost, rad, užurbanost, usplahirenost, živčanost. Sve je tomu podredila: i molitvu, i meditaciju, i adoraciju Presvetomu koji je tu, u kući, izložen, sjedi uza zid. Rad i rad, i samo rad. A što ostane za molitvu, za razgovor s Isusom. Namolit će se kada ostari i kada ne bude mogla raditi! Namolit će se kada bude u nebu. I rad je molitva, tumači ona sama sebi.
U ovoj današnjoj krizi zvanja, osobito ženskih, ipak ima još uvijek, razmjerno, više kontemplativnih Marija negoli aktivnih Marta. A ni kontemplativne nisu nimalo neaktivne, štoviše. Statistike vele da je danas u Katoličkoj Crkvi svećenika: 415.000, zavjetovane ili posvećene braće: 52.000; zavjetovanih sestara: 660.000. I braća i sestre u opadanju. Postoji 3500 samostana kontemplativnih redova.
Marta ne opominje samo svoju sestru, ona ide i dalje: živcima, a ne razborom.
Marta prelazi na opomenu i Isusu. Kada je vidjela da je Marija ne sluša, da joj ne će nimalo pomoći, okrene se Isusu i zamoli ga posve uljudno a duboko pogrješno: neka on rekne Mariji da najprije njoj pomogne, pa će onda valjda obje sjesti i slušati što on priča. Najprije ručati, pa onda uz kavu svi ćemo pričati i svi ćemo slušati! Tu je Marta dobro preletjela granicu dobra odgoja i ukusa, porezala se po srcu, po licu i po ruci. Kroz čitavo vrijeme više se na Mariju srdila, nego ručak spremala. Marta traži da Isus vrši njezinu volju. On je već na početku dao naslutiti da nije od jela. Malo vode i koru kruha, i ništa drugo. Ali Marta ne želi razumjeti da je Isusu puno više stalo do toga da on njima dadne Božje utjehe, negoli da one njemu dadnu plodova kućne radinosti. „Ne će on u mojoj kući gladovati, ni postiti!“
Isusova opomena. Odgovori joj Gospodin: "Marta, Marta! Brineš se i uznemiruješ za mnogo, a jedno je potrebno. Marija je uistinu izabrala bolji dio, koji joj se neće oduzeti" (Lk 10,41-42). Biblija „Stvarnosti“ prevodi: „najbolji dio“ koji joj se ne će oduzeti! Eto to je Isusov odgovor. Uljudan, a odlučan. Isus sigurno ne bi reagirao da Marta nije njega prozvala, upozorila, opomenula. Zamijenila teme i vrijeme. „Marta, Marta“. Kada Gospodin nečije ime ponovi dva puta, onda čuvaj se! To znači: Pamti! Pamti što Isus kaže. A on kaže:
Marta, Marta, brineš se za mnogo, a samo se jedno od tebe očekuje: vjernost! Posvećenje!
Marta, Marta, uznemiruješ se za puno toga, a samo je u životu jedno potrebno – Bogu se posvetiti i spasiti dušu svoju!
Marta, Marta, tjeskoba te uhvatila zbog raznih problema: kako postaviti stol, stolnjak, tanjure, kako goste rasporediti; koji je prvi, drugi, treći…? Tebi je stalo što staviti na stol prvo, što drugo?
Marta, Marta, iznesvijestila si se od brige: pa zato puno toga propustila i zaboravila. Zamijenila si dragi susret i najdražu Osobu s frkom po dvorištu i po kući.
A samo je jedno potrebno. Jedan tanjur, jedno jelo. Malo kruha, malo vode. Sve će ti ostalo ostati na stolu. Samo ćeš ostaviti loš dojam. Pa i u Svetom Pismu.
Samo jednu dušu imam – nju mi dade vječni Bog
Propadne li ona ludo - Nema većeg od zla tog.
Marija je izabrala pravi trenutak, pravi način, pravu Osobu! "Najbolji dio!"
