Na blagdan Prikazanja Gospodinova u Hramu – Svijećnice, 2. veljače 2018. godine, kada se već od 1999. slavi Dan Bogu posvećenih osoba, u mostarskoj stolnici Marije Majke Crkve sabrali su se redovnici i redovnice te pripravnici i pripravnice na redovništvo različitih kongregacija koje imaju sjedište, samostane ili pastoralno djeluju u crkvenim ustanovama ili po župama u Mostarsko-duvanjskoj i Trebinjsko-mrkanskoj biskupiji. Među 80-tak redovnica i redovnika u molitvenom- duhovnom i euharistijskom zajedništvu sudjelovao je i provincijal Hercegovačke franjevačke provincije fra Miljenko Šteko kao i provincijalka hercegovačkih franjevaka s. Zdenka Kozina. Sv. Misu, u koncelebraciji s 12 svećenika, predvodio je i prigodnu propovijed održao mjesni biskup msgr. Ratko Perić. Misna čitanja pročitale su redovnice, Evanđelje je navijestio provincijal o. Šteko, a molitvene zazive uputili franjevački postulanti. Liturgijsko pjevanje predvodile su sestre franjevke.
Prije Misnoga slavlja upriličeno je pokorničko bogoslužje koje je predvodio generalni vikar don Željko Majić. Za vrijeme osobne ispovijedi moljena je Gospina krunica. Nakon sv. Mise zajedništvo je nastavljeno u velikoj katedralnoj dvorani uz okrjepu.
Prenosimo biskupovu propovijed:
TROSTRUKI SAVJET/ZAVJET
DA SE SVLADA TROSTRUKA KUŠNJA
Braćo i sestre, Bogu posvećene osobe!
Čestitam svima vama, i ovdje nazočnima i onima po samostanima i redovničkim kućama u našim biskupijama, blagdan Prikazanja Gospodinova u Hramu, Dan vašega posvećenog života! Nekoliko riječi o Isusovoj pouci i praksi s obzirom na evanđeoske savjete i o konkretnu proživljavanju zavjeta i prevladavanju kušnji koje se nerijetko pretvaraju u prave napasti kojima se trebamo suprotstaviti.
Isusov nauk. Na više evanđeoskih mjesta nalazimo riječi kojima Isus potiče svoje sljedbenike na potpuno obdržavanje čistoće, siromaštva i posluha. Tako u Govoru na gori čestita i obećaje: „Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko!“ - eto savjeta siromaštva. Blago krotkima, oni će baštini zemlju!“ - eto savjeta posluha. „Blago čistima srcem: oni će Boga gledati!“ - eto savjeta čistoće „(Mt 5,3-12).
Isusova praksa. Odmah u početku javnoga djelovanja Isus čovjek provodi svoju korizmu ili četrdesetnicu u judejskoj pustinji gdje ga Duh Božji prokušava. A zloduh ga zavodnički napastuje (Mt 4,1-11) da od kamenja napeče kruha - protiv samonadzora tijela; da se paradnim skokom s Hrama pokaže pred radoznalom svjetinom - protiv poniznosti; da se polakomi za kraljevstvima ovoga svijeta - protiv samosvladavanja.
Trostruka formula. Sv. Ivan apostol i evanđelist, učenik kojega je Isus osobno izabrao i osobito volio, kako nam njegovo Evanđelje barem pet puta prenosi (Iv 13,23; 19,24.35; 20,3; 21,7), u svojoj Prvoj poslanici, po nadahnuću Duha Božjega, piše: "što je god svjetsko – požuda tijela, i požuda očiju, i oholost života – nije od Oca, nego od svijeta" (1 Iv 2,16). Suprot toj trostrukoj svjetskoj težnji utjelovljeni je Sin Božji pokazao trostruku vjernost Ocu: čistoćom ponašanja, siromaštvom života i posluhom do smrti, smrti na križu. Tom se vjernošću i Crkva, snagom i primjerom svoga Utemeljitelja i Učitelja, nastoji odupirati trovrsnoj žudnji ovoga svijeta već dvije tisuće godina, napose u onim svojim sinovima i kćerima koji svjesno i zrelo pretvaraju Isusove savjete u svoje osobne zavjete evanđeoske čistoće, siromaštva i potpune poslušnosti prikazujući ih Bogu kao ugodno uzdarje na njegov dar. Brojni su sinovi i kćeri Katoličke Crkve po tim ljestvama tročlanih zavjeta doprli do glasa svetosti, a neki i proglašeni svecima i sveticama da nam budu uzorima i zagovornicima na putu vječnoga spasenja. Pođimo u prouku po nekom redu, kako nam samo Sveto Pismo i Crkva, osobito koncilska (PC, 12-14), preporučuje.
1) ČISTOĆOM odgovoriti na žudnju tijela. Kada se spomene taj pojam tjelesne požude, možda se odmah pomisli na 6. i 9. Božju zapovijedi Ne sagriješi bludno, odnosno: Ne poželi ženidbenog druga bližnjega svoga. Istina, ta urođena pohota i to obuhvaća, ali ona nadilazi takav predbračni i bračni nered. Žudan je sličan kao žedan odnosno gladan. Požuda ili pohota - to su svjetovne ambicije i sebične težnje koje izviru iz tijela kao zemaljskoga sastojka čovjekova bića i slijepo teže za ispunjenjem, bez obzira na moralni red i odgovornost. Onaj koji se ravna po tjelesnom porivu, sve mjeri i sudi po normama zemaljske i svjetske pojavnosti. Tako, koji se ponaša po tjelesnoj sjetilnosti, može biti neumjeren u jelu i piću, bestidan u ćudoređu, razvratan u zadovoljavanju materijalnim stvarima. Kao da nikada nije čuo za zakon duha, kao da u sebi nema nečega trajno vrijedna i vječna što nadilazi osjetnu požudljivost. Požuda tijela nema obzira prema Božjim zapovijedima, prkosi im nemilice; kao ni prema Božjemu sudu i Božjoj egzistenciji koju konkretno i praktično niječe. Postupa kao da Boga nema. Ima samo nje, te neuredne pohotljivosti, lakomosti. Požuda se ruga svakoj ozbiljnosti duha. Načelo joj je: ti meni udovolji ovdje i sada, pa makar tvoja savjest ostala na cjedilu svega života tvoga! Stoga i svakovrsna kultura duha ima služiti takvoj pohoti i praksi. Strasti se bore za trenutačna, a savjest za trajna rješenja. Požuda je tijela prirodan most preko kojega se lako dospijeva u svjetski vrt svakakva nemorala. Ne treba pomišljati na neke teške odmetnike koji se odriču Boga da bi mogli griješiti u tijelu. Ne, svaki od nas koji iskorišćuje bližnjega svoga u svoje sebične svrhe, koji zlorabi bližnjega, ponižavajući mu ljudsku osobu i zdravu slobodu, taj popušta požudi tijela i griješi protiv duha.
Suprot toj nagonskoj žudnji kršćanstvo je u svojoj izvornosti unijelo novost: čistoću srca i tijela, otpor naravnu nagonu, nadzor nad osjećajima, maštom, mislima, rječnikom i stilom života. Klasičan je primjer Krist Gospodin, koji nam svojim ponašanjem i propovijedanjem kazuje da je vrhunac čovjekove ljepote u cjelovitoj tjelesnoj čistoći prema sebi, drugom biću i prema Bogu. Ta je čistoća dar što višnji nam Bog je dao, ali i plod čovjekova nastojanja i suradnje s milošću Božjom. Isus je pokazao da dominira svojim tijelom i kroz onih 40 dana u pustinji, tjelesne gladi i žeđi, i kroz sve vrijeme svoga javnoga naučavanja bez stalna kruha i krova. Dokazao je i činom i načinom da tijelo doista ne koristi ništa, ako mu duh ne ulije smisao i život. On tijelu daje vječnu vrijednost po svom uskrsnuću i uzašašću u nebo!
Tisuće i stotine tisuća pustinjaka, kontemplativnih redovnika i redovnica, aktivne časne braće i sestara doslovno su slijedili i Isusov nauk i praksu u svome životu, prikazujući misli, riječi i djela Bogu. Evo ideala i suvremenim oduševljenicima uzorne čistoće! Kada su mogli tako ini i ine, zašto ne bi i ti, Augustine?
2) SIROMAŠTVOM odgovoriti na žudnju očiju - Riječ je o pohoti kojom je netko u svome pogledu zarobljen vanjskim izgledom stvarnosti. To je poriv kojim netko žudi da što više stekne i ima, a kada se domogne da se time raskošno razmeće. Čovjek požudnih očiju smatra da se u zemaljskom bogatstvu nalazi životna sreća, koja se može novcem kupiti samo ako se može okom dokopati. Kako su često oči premalene, a kako li su požude očiju pogoleme!
Suprot toj lakomosti pogleda kršćanstvo je unijelo kategoriju svjesno izabrana siromaštva. Najprije Krist sam, siromašan od početka do svršetka: od štalice do grobnice. Posudio je i utrobu Djevice Marije da se rodi. Posudio je i grob zemaljski da se ukopa. A za života govoraše: Lisice imaju jazbine i ptice nebeske gnijezda, a Sin čovječji nema gdje bi glavu naslonio (Mt 8,20). Crkva u svojoj pozvanoj i izabranoj djeci taj nauk i praksu nastoji provoditi od početka. I Bog je samu drži u tom djelu: čim njezini sinovi i kćeri, svećenici, redovnici i redovnice, prijeđu granice zdrava siromaštva, nerijetko se dogode progoni, elementarne nepogode, da nas podsjete na razliku između požude očiju i blaženstva duha? Pozvan si da dadneš svjedočanstvo a ne opovrgnuće Isusova siromaštva. Nemoj čeznuti za zemaljštinom! Ti si, sestro, duhovna zvijezda, a ne tjelesna požuda!
Brojni ini i ine slijedili su doslovno u stopu Isusov primjer i nauk. A mnogi su postigli i svjetlokrug svetosti po Božjoj milosti. Doista Bogu posvećene osobe.
3) POSLUHOM odgovoriti na oholost života. Oholost je ono isprazno samonapuhivanje. Reklama za proizvod koji puno košta, a ništa ne vrijedi! Oholica se domogne društvene službe i ponaša se kao da će vjekovati, zaboravljajući da će i o njemu drugi objelodanjivati njegove tajne kao što on ponižava druge. Što se u podrumima kuje s krovova se razglašuje! Oholica je umišljen u kvalitete koje ne posjeduje, ili posjeduje u daleko nižem stupnju nego što se njima nadima. Ili tvrdi da mu pripadaju stvari koje nisu njegove. Njegove prazne i ohole riječi istisnu savjete koje je čuo od dobrih roditelja i od Duha Božjega. Oholice su lažni učitelji koji se hvale da poučavaju istinu, a ne znaju je ni sami. Nude rješenja za tvoje probleme, a nisu kadri riješiti ni svoje. Ti učitelji naučavaju zemaljsko znanje mjesto nebeske mudrosti. Pletu duge i lijepe riječi, a nigdje istinskih akcija i rezultata. Oholnici života obećaju nešto što ne mogu ispuniti, ili obećaju da prevare i otmu.
Suprot toj oholosti života Krist dolazi sa savršenim posluhom i sviješću da objavi Boga Oca od kojega sve imamo. Nije Gospodin pohađao jeruzalemsko sveučilište, ali je posjedovao svu božansku i ljudsku mudrost. Nije se natjecao ni s Herodom ni s Pilatom, vlastohlepcima i oholicama, a držao je narod oko svojih razumnih riječi i primjera, kao što se i danas više od dvije milijarde ljudi naziva njegovim svetim imenom: kršćani! A najviše ih je privukao kada je bio uzdignut od zemlje, tj. na križ. On nam je, uzašavši na nebo, zajedno s Ocem, poslao Duha Svetoga da nas u svemu pročišćuje i prosvjetljuje. To je smisao i našega života.
Zaključimo. Govorili smo o ove tri velike požudne „zmije“: o oholosti života, o bludnoj žudnji srca, o požudnoj zavisti oka, a ima još četiri: lakomost ruku, neumjerenost u jelu i pilu, srditost čela i lijenost svega tijela. I te nam „zmije“ svega života nude sa zabranjena stabla onu Adamovu i Evinu crvljivu „jabuku“ strasti, za oči zamamljivu (Post 3,6), koju radoznalo grickamo, a ne slušamo Boga koji nam daje cio rajski vrt svoga božanskoga voća naše odgojene savjesti! I nad tom se činjenicom ne čudimo!
