Misno slavlje Nedjelje Muke Gospodnje, 5. travnja 2020. u 11.00 sati u katedrali Marije Majke Crkve predvodio je mjesni biskup Ratko Perić, asistirao mu don Ante Jukić, đakon i praktikant, uza sudjelovanje nekoliko vjernika u katedrali i ispred nje, prema odredbama Stožera HNŽ. Prijenos omogućila RTVHB. Biskup je na početku rekao da prikazuje sv. Misu za Božji puk dviju biskupija da bude oslobođen ne samo od zla virusa i svake bakterije, nego osobito od svake napasti i grijeha. I neka primi naše iskreno kajanje. Potom je blagoslovio maslinove grančice, simbol mira, Božje providnosti i brige za ljude. Đakon je čitao Muku Gospodnju po sv. Mateju (27,11-54), a Isusove je riječi izgovarao biskup.
Prenosimo biskupovu propovijed:
Kako bismo željeli da nas Bog zateče?
Danas, na Cvjetnicu, slavimo kraljevski Isusov ulazak u Jeruzalem kada mu je mnoštvo klicalo: Blagoslovljen koji dolazi u Ime Gospodnje! Slava na visinama! To će isto mnoštvo do pet dana, na Veliki petak, vikati: Raspni ga! Raspni!
Ne kažemo nikakvu novost ako ustvrdimo da smo svi, uglavnom svi, ostali zatečeni, tj. nepripravljeni s obzirom na pandemijski pohod corona-virusa u veljači i ožujku ove godine, s početkom u Kini prošle godine.
A Gospodin Isus u svojim božanskim porukama, osobito u onima koje se odnose na „posljednja vremena“, ne prestaje pozivati na budnost, uporno moli-kumi da budemo spremni, „opasanih bokova“ s „upaljenim svjetiljkama“ (Lk 12,35), stalno napominjući: „Bdijte dakle jer ne znate dana ni časa!" (Mt 25,13). Samo je on znao svoj dan i svoj čas, kako reče u današnjoj Muci (r. 45).
Ta je opomena ustrajan Isusov zov nama, slugama vječnoga Gospodara: „Bdijte, dakle, jer ne znate kad će se domaćin vratiti - da li uvečer ili o ponoći, da li za prvih pijetlova ili ujutro - da vas ne bi našao pozaspale ako iznenada dođe" (Mk 13,35).
To je Isusovo ozbiljno upozorenje našlo mjesta u svakoga evanđelista i pisca Novoga Zavjeta, u raznim oblicima, a možda nam je najpoznatije ono iz Isusove molitve u Getsemaniju: „Bdijte i molite da ne padnete u napast! Duh je, istina, voljan, no tijelo je slabo" (Mt 26,41; Mk 14,38).
Vjerojatno je najdramatičnija ona Isusova o bogatašu-budalašu kojemu je sva godina mimo svake mjere ponijela, rodilo i prerodilo, pa sam sebe uljuljava u zemaljskim slastima: „dušo, evo imaš u zalihi mnogo dobara za godine mnoge. Počivaj, jedi, pij, uživaj!' Ali Bog mu reče: 'Bezumniče! Već noćas duša će se tvoja zaiskati od tebe! A što si pripravio, čije će biti?'“ (Lk 12,19-20). „Stoga - zaključuje Isus - budni budite i u svako doba molite da uzmognete umaći svemu tomu što se ima zbiti i stati pred Sina Čovječjega" (Lk 21,36).
Nijedan, dakle, čovjek na ovome svijetu ne zna ni dana ni časa kada će vječni Sudac, pravedan i milosrdan, sići po svakoga pojedinoga od nas i kada će stići Božja naplata za naše ljudske misli, riječi, djela i propuste dobra. Isus uzima sliku „kradljivca“ koji se iznenada prišulja i ljude zatekne nespremne. Matej to napominje (24,43), Luka ponavlja (12,39), Pavao potvrđuje dva puta navodeći „Dan Gospodnji“ (1 Sol 5,2.4). Gospodin, razumije se, nije nikakav kradljivac, nego Božja je metoda njegov nenadan dolazak da sami odlučimo hoćemo li biti spremni ili nespremni. I nitko od nas ne može reći da na to nije stotinu puta opomenut, potaknut, pozvan i upozoren.
Volimo li uopće razmišljati kako bismo željeli da nas Gospodar nađe u tom posljednjem trenutku?
Prvo: s izvršenom zadaćom. - Željeli bismo da nas Bog nađe s dovršenim djelom, ispunjenim zadatkom. Da smo svaki dan učinili što smo bili dužni učiniti u danim okolnostima.
Voljeli bismo da na kraju svoga života, već prema osobi i službi, možemo izreći ovakvu ili sličnu rečenicu:
Bijasmo očevi ili majke i izvršismo roditeljsku dužnost. Savjesno i odgovorno. Uzdamo se u Boga. Spremni poći u svaka doba na sudište Božje.
Bijasmo svećenici, redovnici, biskupi i ispunismo svaki crkveni zadatak. Vjerni i u malome, ozbiljno i odlučno, uvijek svjesni Gospodinove riječi: „Kome je god mnogo dano, od njega će se mnogo iskati. Kome je mnogo povjereno, više će se od njega iskati" (Lk 12,48). S vjerom se predajemo u ruke Očeve.
Bijasmo članovi Kriznoga stožera i sve poduzesmo da pomognemo, zdravstveno i gospodarstveno, za dobrobit svih ljudi za koje smo zaduženi.
Blago takvim slugama i službenicima, koji tako nešto mogu reći i u svojoj 35. ili u svojoj 75. godini života. A teško onomu zlom sluzi kada gospodar dođe „u dan u koji mu se ne nada i u čas u koji i ne sluti“ (Lk 12,46).
Drugo: u miru sa svima. - Željeli bismo da nas Bog zatekne pomirene sa svima oko nas, s našom braćom i sestrama, s našim bližnjima, suradnicima, neprijateljima; „ako je moguće, koliko je do vas, u miru budite sa svim ljudima“, poručuje sv. Pavao Rimljanima (12,18) i svima nama.
Neka sunce ne zađe nad vašom srdžbom, poručuje isti Apostol Efežanima (4,26). A pogotovo sunce života. I nikada ne znamo koje će nam to biti posljednje sunce, i posljednji zalazak. Zato pomirenje sa svima još za vida!
Treće: u miru s Bogom. - Željeli bismo da nas posljednji dan zatekne pomirene s Ocem, Sinom i Duhom Svetim. Bitna je razlika osjećamo li se kao da idemo nekomu nepoznatu strancu ili čak neprijatelju, ili idemo u naručaj Oca nebeskoga kojega smo uvijek voljeli i bogobojazno poštovali. Željeli bismo da nas Bog nađe pomirene sa Sobom, u stanju našega iskrena kajanja i skrušena očekivanja Očeva milosrđa. U takvu uvjerenju ne treba se bojati smrti!
Mi vjerujemo da Bog stalno drži u svojoj ruci i svemirska prostranstva i srca ljudi, on ravna i ovim nevidljivim virusom i iznenadnim potresom, a pogotovo svakom vlasi na čovjekovoj glavi! Jedna je stvar potpuno sigurna: smrt! I jedna je stvar potpuno nesigurna: trenutak smrti! Zato - spremni!
