Srdačan pozdrav i poštovanje svim uvaženim gostima na večerašnjoj svečanoj akademiji!
Preuzvišeni oče Biskupe!
Čast mi je i zadovoljstvo pridružiti se večerašnjim govornicima i uputiti Vam čestitku u ime vjernika-laika dviju hercegovačkih biskupija.
Vaš prethodnik, msgr. Pavao Žanić, pisao je početkom devedesetih o “jeku velikih društvenih previranja što rađaju napetošću, zebnjom i strahom u svijetu i u našoj Domovini”.[1] U Mostar i Hercegovinu, obuhvaćene ne samo previranjima, nego i otvorenim ratnim sukobom, stigli ste 1992. godine. Zatekavši izgorjelu zgradu Ordinarijata, jednu Katedralu teško demoliranu, a drugu nepristupačnu, podijelili ste sudbinu velika broja vjernika prognanih iz svojih okupiranih ili devastiranih domova. Svjedok je tomu i činjenica da se biskupsko ređenje, čiji Srebreni jubilej obilježavamo, moralo održati u Neumu. Danas, četvrt stoljeća poslije, sutrašnja obljetnica pruža priliku kratko se osvrnuti na Vaše dosadašnje djelovanje i istaknuti barem neke tragove i svijetle točke za koje ste zaslužni.
U prvom redu, Vaše redovito biskupsko i pastoralno djelovanje naučavanja, posvećivanja i upravljanja. Dvadeset pet godina pastirski obilazite povjerene Vam krajeve i vjernike, župe i pastoralne centre, od Šuice do Trebinja, od Buškoga jezera do Drine, navješćujući Božju Riječ i polog vjere i dijeleći sakramente. U ratnim ste godinama, zajedno sa suradnicima, zauzeto radili na osiguravanju humanitarne pomoći. Svećenicima, uz ono obvezno obrazovanje, nastojite osigurati i poslijediplomski studij, redovito na rimskim sveučilištima. (Ekonomisti bi rekli da ste svjesni da školarina nije jednokratan trošak, nego ulaganje za budućnost.) Obnavljate i jačate ekumenske kontakte. Nadalje, izlazak iz prošloga režima omogućio je Crkvi bavljenje ne isključivo kultom nego i kulturom, ne samo župnim vjeronaukom nego i visokoškolskim teološkim obrazovanjem, ne tek spontanim župnim Caritasom, nego strukturiranom organizacijom široka i razgranata djelovanja. Prilika je to koju ste prepoznali, proveli u djelo, i iz koje su izrasle današnje prepoznatljive crkvene institucije, koje daju svoj znatan prinos životu grada i Biskupije.
Drugo, Vaša pisana riječ. Dok su prethodno spomenute aktivnosti rezultat Vašega službenog biskupskog poslanja, više desetaka knjiga i više stotina članaka koje ste objavili nastali su uglavnom ex privata diligentia. Dva ciklusa predavanja za studente i mlade, koje ste održali pred punom ovom dvoranom, i potom objavili, doživjela su i ponovljeno izdanje, a prošlogodišnja knjiga o glagoljašima kapitalno je znanstvenoistraživačko i povijesno djelo o gotovo zaboravljenoj glagoljaškoj prisutnosti u BiH.
Treće, Vaše zalaganje za pravdu i mir. Svjesni stvarnosti i okolnosti u kojima živimo, niste se ustručavali opetovano i uvijek dosljedno progovoriti o društvenim nedosljednostima i političkim nepravdama. I 1996. nakon Daytona, i 2001. pred američkim Kongresom, i 2004. kada se nametao nepravedan mostarski statut, i 2012. kada ste hrvatskom predsjedniku u Promemoriji iznijeli ključne bosansko-hercegovačke anomalije.
I četvrto, Vaša privrženost istini. U svijetu u kojem dominiraju relativizam i pozitivizam, ustrajno se držite objavljene istine i neumorno tražite autentičnu istinu kao temelj i počelo cjelokupna svog djelovanja. Riječima pape Benedikta: Usred meteža vremenâ, u kojem se ništa ne čini trajnim, potrebno je truditi se naći ono što vrijedi i postoji zauvijek, ići od nebitnoga prema bitnomu, tražiti konačno iza privremenoga.[2] Vi ste se pokazali, ne jednom, spremnim staviti istinu na prvo mjesto, boriti se za nju, braniti njezin sjaj i trpjeti za istinu.
Zahvalni smo Providnosti što nam je po izboru sv. Ivana Pavla II. u Vama poslala ne samo teologa i biskupa, nego i pisca i govornika, povjesničara i rodoljuba, znanstvenika i erudita, čovjeka nazbilj i suradnika istine. Neka Vas ista Providnost prati i dalje u služenju ovom narodu i kraju.
Oče biskupe, ad multos et faustos annos!
Mario Glibić, savjetnik ministrice
u Federalnom ministarstvu financija
