Uoči Nedjelje Dobroga Pastira
Svjetskoga dana molitve za svećenička i redovnička zvanja
Posljednjih godina naslušali smo se nerazmjernih napada na svećenike općenito, pa i na Katoličku Crkvu u cjelini. Među ljudima je običaj: kada se o dobru govori, onda se dobro individualizira: taj je i taj dobar! A kada se o zlu govori, zlo se generalizira: svi su u kući, u selu, u prezimenu, u narodu takvi!
Pa jesu li i Isusa progonili dok ga nisu izveli na Kalvariju da ga razapnu? Zašto bi njegova Crkva bila pošteđena sa svojim zaređenim službenicima? Samo što svijet Crkvu ne može toliko klevetati i ocrnjivati koliko ona može podnijeti! I konačno: nije svako zlo za zlo. Ovo je medijsko zlo pomoglo Crkvi da pročisti sebe, i moralno i fizički, i da još više čuva svoje redove.
- Prvo, mi kršćani vjerujemo da Bog dopušta zlo da na kraju izvede neko dobro. Jedno dobro od ove medijske hajke jest ponovna pouka za Crkvu da mora biti dosljedna, čista, Isusova; ne prividno ni prijetvorno, nego po svetim svećenicima; ne popustljivima, malo zauzetima u Crkvi, nego stopostotno predanima Bogu i narodu. Samo takvo zvanje svjedoči, oduševljava i privlači.
- Drugo dobro iz raznih slučajeva jest poruka svim kršćanima, pa i svećenicima, cijeloj Crkvi, da se, kao navjestitelji i svjedoci ćudoređa, moramo zalagati za iskorjenjivanje svaovrsnih zloporaba djece. Dijete nije ničija igračka, ni roditeljska, nego ljudsko biće. U njegovim očima treba gledati anđela! Ne poticati ga da psuje! Biti uvijek čedan pred djetetom! Ne dati mu da svašta gleda i sluša! Odgajati u njemu čovjeka, a u sebi suzbijati pohlepu i sebičnost! Usađivati mu smisao za vrijednosti, požrtvovnost; odgajati ga da bude uspravan čovjek, pa svjetski moćnici ne će moći kupovati njegovu savjest, vjeru i narodnost jer to ne će biti na prodaju. Djetetova bezazlenost odražava iskonsku čovjekovu nevinost koju je nagrizao istočni grijeh.
Ne znamo koliko se orkestrirana kampanja na Crkvu odražava na umanjenje duhovnih zvanja. Kraj školske godine jest i vrijeme opredjeljenja za daljnje školovanje: osmaši i osmašice misle na srednje školovanje, a maturanti na više. Između 2.000 osmaša i 2.000 maturanata u Hercegovini koliko ih misli u duhovni stalež? Svećenički i redovnički? Bog zove, ali koliko će se pozvanih odazvati?
Na biblijskim stranicama proroka Izaije (49,1), proroka Jeremije (31,33), apostola Pavla (Gal 1,15) nalaze se izreke da je Bog pozvao i jednoga i drugoga i trećega još „od materina krila“. Božji je poziv u ovakvu duhovnu službu - učiteljsku, pastirsku, proročku, voditeljsku - vezan uza sam život, uz izravno Božje stvaranje duše koju Gospodin udahnjuje u tijelo od roditelja začeto. Nije to zvanje naknadan dar i čin, nego istodoban, zajedno s darom života. Ali to je samo poziv, povlašteni poziv, osobi da se u uvjetima jasne slobodne moći opredijeli za služenje Bogu potpuno, neposredno i nepodijeljena srca.
Nije u tome sva tajna. Tajna je i u tome što Isus kaže da nijedno zvanje nije ostvareno a da nije od Boga isprošeno: „Molite dakle Gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju“ (Mt 9,38). Ne da bi bila inicijativa ljudska, tj. da bi naša majka ili baka nama isprosila duhovno - svećeničko ili redovničko - zvanje, nego Bog gleda na raspoloživost ljudskih srdaca, na njihove molitve upućene Božanskomu veličanstvu. Svemogući raspoređuje svoje pozive komu hoće, kada hoće i kako hoće prema svome vječnom planu.
Zato je molitva, klanjanje, svojevoljna žrtva, pokora, progonstvo u strpljivosti, križ u predanju - glavno sredstvo kojim Bog privlači ljude k sebi. „A ja kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi“ (Iv 12,32), govori Gospodin. To je Božja logika i pedagogija. I u njega ne će nikada ponestati zvanja. Može ih ponestati u jednome kraju pa i u jednome narodu, a uvijek će ih biti gdje se Božje zapovijedi opslužuju, Boga moli i pokora čini. Koliko mi, svećenici, redovnici, svojim životom i primjerom omogućujemo ili onemogućujemo čitanje i očitovanje takvih zvanja?
