Biskupije Mostar-Duvno i Trebinje-Mrkan

Mostarski biskup, msgr. Ratko Perić, 11. siječnja 2018. godine, u prigodi 18. obljetnice smrti svoga predšasnika, msgr. Pavla Žanića (Split, 11. siječnja 2000.), slavio je sv. Misu u mostarskoj katedrali Marije Majke Crkve i tom prigodom održao propovijed koju prenosimo u cijelosti: 

Stožerna krjepost jakosti

Kada  Sveta Stolica o nekom katoliku – vjerniku laiku, redovniku, svećeniku, biskupu ili Papi – prihvati i povede kanonski proces beatifikacije i kanonizacije, osnovna je zadaća da se u životu dotične osobe ispitaju stožerne krjeposti: razboritost, pravednost, jakost i umjerenost. Nije dosta ustanoviti da takav kandidat ili kandidatkinja za čast oltara ima svijetlih trenutaka tih kardinalnih krjeposti u svome životnom nastupu i djelovanju, nego da su te krjeposti stalno prakticirane i da su prakticirane u herojskom stupnju. Stalno i junački nadprosječno. To je svetost.

Mi bismo večeras, prigodom 18. obljetnice smrti, stavili naglasak na krjepost jakosti u životu i djelu biskupa Pavla Žanića, kojemu ove godine u svibnju obilježujemo 100. obljetnicu rođenja. Sve četiri su krjeposti bitno i uzajamno povezane, kao na primjer četiri fizička sustava u čovjekovu organizmu, recimo: živčani, krvni, dišni i probavni. Svaki sustav mora ravnomjerno funkcionirati, u okviru zadanih parametara, da bi ljudi mogli normalno živjeti i djelovati. Ništa se ne može postići s nekim, ako mu živčani sustav nije u redu. Pa da mu je živčani i u redu, a krv otrovana, opet pada. Da mu je i živčani i krvni tečan, ako ne može disati, gotov je u hipu. Da mu je i živčani i krvni i dišni uredan, ako mu ne radi probava, opet je na granici života i smrti.

Tako i u moralnom životu: ako čovjek nije razuman, razborit, uzalud je što se bori da bude pravedan, jak i umjeren. Ne može biti osobito jak, osim u pravednu govoru i tvoru, u razboritu vladanju i savjetovanju, u umjerenu snu, prehrani i radu. Nije jak ili hrabar onaj koji vozi 120 km na sat kroz napučeno selo pa pobije troje-četvero djece koja mu nisu mogla uteći. Tu se ne radi o natprosječnoj jakosti, nego o mahnitluku u najvećem stupnju.

Pogledajmo samo dva područja u kojima je biskup Žanić prakticirao krjepost jakosti.

Jakost u duhovnom zvanju? – Pavao je Žanić od dječačke dobi pokazao ljubav prema svećeničkom zvanju. Pošao je u splitsko sjemenište nakon četiri osnovne. Kroz svih osam godina male i velike gimnazije u sjemeništu, od 1929. do 1937., uvijek je bio natprosječan učenik, uvijek odlična vladanja. Na ispitu zrelosti oslobođen je usmenoga ispita, jer je izvrsno izradio školske maturalne zadaće. Nije to pitanje samo naravna talenta nego i učenikova sustavna žara i mara.   

U  splitskoj bogosloviji na filozofsko-teološkom studiju bio je pet godina, od 1937. do 1942. Prema Absolutoriumu (popisu svih predmeta i ocjena), od 14. svibnja 1944. godine imao je ovakve ocjene: marljivost - vrlo marljiv bez iznimke, najviša ocjena u svim predmetima kroza sve godine; uspjeh u školi od 30 ocjena - 22 odlične; napredak također od 30 ocjena školskih predmeta - 22 ocjene odličan.

Zaređen je za svećenika u Splitu, 1. lipnja 1941.

Po svojoj marljivosti i talentiranosti bio je određen za daljnji studij u Rimu, ali kako je Italija pala 8. rujna 1943., nije se moglo putovati preko granice. Uto partizani izišli iz šume i zauzeli vlast 1945. i tako mu je taj poslijediplomski studij propao. Ali on nije prestao pratiti katoličku i teološku literaturu.

Kroza sve vrijeme školovanja pokazao je pohvalnu ustrajnost u studiju, savršenu vjernost i točnost u opsluživanju crkvenih pravila u zavodima, stalan napredak krjeposna života. Nije dopuštao da ga oči, misao, želja udalje od zacrtana svećeničkog cilja, a imao je prigode pasti i ne ustati - na svakom koraku.

Jak je onaj svećenik koji ne popušta pred uličnom vriskom njezinu prohtjevu, nego se hrabro drži evanđeoskih načela i crkvenih propisa u svome govorenju i držanju. Takav je bio don Pavao Žanić i kao župnik na Šolti i u Rogotinu i u Splitu.

Navodimo samo jedan primjer iz pera jednoga dalmatinskoga fratra:

Prijepis letka, što je 24. VI. 1955., osvanuo na vratima don Pavine župne kuće u Rogotinu!

“Gospodine, Dana 23.VI, saznali smo da ste se spremili kod nas u Plinu Zap. za 24. VI. Pošto je vreme za nas kratko tako da Vas nemožemo na drugi način obavestiti. Mi narod Pline već više od 10 /deset/ godina da smo napustili praznovjerje i njegovo naturanje mi nitkome ne dozvoljavamo. Pa ni Vama i ako pokušat doć onda će Vam suditi 'KOSOVCI' i i lično mi narod ovog kraja. Razmislit o Vašoj sudbini. Na Vašu sreću

23/VI. 55.                                                                                                                                               Narod.

Ni njega kao rogotinskoga župnika, ni svjedoka fra Karla Jurišića nije ništa spriječilo da se pojave u Plini, inače franjevačkoj župi. Hrabro i junački. Upravo je don Pave probio led. Hrabar svećenik. I junački jak!

Jakost u proživljavanju svećeničke čistoće. Nikada se nije čulo da je išla ikakva nemoralna repina za Pavom ni kao sjemeništarcem, ni bogoslovom, ni svećenikom, a pogotovo ne za biskupom, da ugrožava njegovu celibatarsku čistoću upuštanjem u vratolomije ovoga svijeta ili u perverzije s istorodnim osobama. Nego tek sedamnaest godina nakon što je preminuo, 6. srpnja prošle 2017. godine, mogli smo pročitati da su neki klevetnici filmotvorci „Od Fatime do Međugorja“, inozemni ili domaći, svejedno, donijeli ovakva nakazna ozloglašenja iz usta nekoga sovjetskoga umirovljenoga generala: „To je bio izvještaj biskupa Žanića. Nakon toga, 4. 10. 1981. otišao sam u Rim sam i imao sastanak s kardinalom Casarolijem. Na sastanku je bio i Sambi. Odnio sam im dokument koji smo dobili, a odnosio se na biskupa Žanića. To je bio vrlo kompromitirajući dokument. Radilo se o intimnom odnosu s jednim kolegom kada je bio vrlo mlad i o još nekim detaljima koji nikako nisu u skladu s onim što je on trebao predstavljati. Moram reći da sam i ja bio iznenađen tim detaljima koji su bili navedeni u dokumentima koji su sadržavali i potpis biskupa Žanića. Njih dvojica [u Vatikanu] bili su vrlo iznenađeni kada su vidjeli što imam. Ja sam im rekao kako imamo jako dobre kontakte s jugoslavenskim kolegama, a oni su vrlo precizni i imaju mnogo toga. Imali su mnogo katoličkih i pravoslavnih svećenika na vezi, pa su mnogo toga znali. Razgovarali smo o Međugorju. [...]. Sljedeći put imao sam osobni sastanak s Pietrom Sambijem. Našli smo se u hotelu 'Columbus' u Rimu, 8.3.1982. Razgovarali smo o Međugorju i o cijeloj situaciji. [...] Zahvalio mi je na dokumentima koji su pomogli da se na miran način riješi situacija s biskupom Žanićem koji odlazi s toga mjesta“. Najogavnije komunističke, sovjetske i jugoslavneske, klevete i laži, i to u jeku najslobodnije demokracije. Niti je biskup Žanić otišao iz ovoga mjesta, niti mu je iz Vatikana išta o tome itko ikada govorio. I što je bilo više klevete i laži, to je Sveta Stolica biskupa Žanića više promicala i - nagrađivala! Imenovala ga je redovitim članom Papinskoga vijeća za obitelj i sveti mu je papa Ivan Pavao II. godine 1988., osim hercegovačkih, dodao još i dubrovačku biskupiju na upravu do 1990. godine.

Biskup je Žanić bio natprosječno jak i u ispovijedanju vjere i katoličkoga morala, natprosječno jak i u propovijedanju i upravljanju hercegovačkim biskupijama koje su mu bile povjerene, herojski jak odolijevajući i unutarnjim patnjama i vanjskim izrugivanjima.

Sve je ovo vidljivo ne samo iz ona četiri temeljita odgovora generalnoga vikara don Željka Majića,^[1] nego i iz dosadašnjih prouka, objavljenih kao posebni prilozi svaki put od 16 stranica u Crkvi na kamenu.^[2] I još su pred nama velika djela biskupa Žanića kojima su predviđeni prikazi sljedećih mjeseci u istoj Crkvi na kamenu.^[3] 

„U svijetu imate muku, ali hrabri budite - ja sam pobijedio svijet!" - poručuje nam svima Gospodin Isus (Iv 16,33). Biskup je Žanić to osobno i ozbiljno shvatio te obzirno i odgovorno proveo u odličnu stupnju u svome 23-godišnjem kršćanskom životu, u 20-godišnjem svećeničkom djelovanju i 23-godišnjem aktivnom biskupskom svjedočenju: proživljavajući i navješćujući vjeru u Boga, obrazlažući nadu u život vječni i njegujući ljubav prema Bogu i bližnjemu, bogooblične krjeposti koje je stavio u svoj biskupski moto.

Bog mu se smilovao duši!