Međugorski Fenomen
12. January 2012.
Foto:
nepoznato

U povodu 12. obljetnice smrti mostarsko-duvanjskoga biskupa i trebinjskoga apostolskog upravitelja, msgr. Pavla Žanića, njegov nasljednik biskup Ratko Perić slavio je u mostarskoj katedrali Marije Majke Crkve večernju sv. Misu za dušu pokojnoga biskupa. U koncelebraciji su sudjelovali nekadašnji suradnici biskupa Pavla: današnji katedralni župnik msgr. Luka Pavlović, kancelar Ordinarijata don Ante Luburić, te voditelj katedralnoga zbora Dragan Filipović. Okupljenim vjernicima biskup je Ratko govorio o herojskom stavu biskupa Žanića u odnosu na komunističku ideologiju, opovrgavajući današnje napade na njegovu časnu biskupsku osobu, svjestan da treba reći o biskupu istinu, da se ne šire klevete i laži!
***
     Dvanaest je godina minulo, upravo na današnji dan, 11. siječnja, kako je u splitskoj bolnici na Firulama preminuo mostarski biskup Pavao Žanić. Pokopan je, dva dana kasnije, u obiteljskoj grobnici u Kaštel Novom, kako je osobno oporučno zaželio.
     „Suradnik“? U prošlom polugodištu, više nego inače, biskupa su Žanića neki optuživali da je navodno bio „suradnik“ Udbe; štoviše da je podlegao udbaškim pritiscima i prijetnjama te tako promijenio svoj stav u vezi s navodnim početnim priznavanjem međugorskih „ukazanja“. Kao da je „ukazanja“ najprije priznao istinitima, pa im onda, pod komunističkim prijetnjama, zanijekao istinitost. Znakovito je da to dolazi od onih koji na takav način brane „misterij“ Međugorja. Na žalost, toj se tužnoj povorci pridružila i „vidjelica“ Marija Pavlović - Lunetti u knjizi „Viaggio a Medjugorje“ [Putovanje u Međugorje], koju je Paolo Brosio objavio prošle godine u Italiji. Na str. 133. te knjige čita se ovaj upit i odgovor:
     Brosio: „Policija je od njega [oca Zovke] tražila da zaniječe ukazanja i marijansku vjeru, ali otac je Jozo uvijek odbijao.“
     Marija: „Komunistička je policija pozvala tadašnjega biskupa, monsignora Pavla Žanića, na mostarski komesarijat i naredila mu: 'Vi morate sve zanijekati i ne će Vam se ništa dogoditi' i tako je Žanić sve zanijekao“.[1]
     Dokaze na vidjelo! Čudno je kako to „vidjelica“ smiono tvrdi i svjedoči kao da je s biskupom Žanićem osobno išla na „komesarijat“! I to izjavljuje bez ikakva podatka o nadnevku, bez ikakva navoda i dokaza? Posjeduje li gospođa „vidjelica“ ikakvo svjedočanstvo, pogotovo pisano, pa i ono komunističko, udbaško, da bi tu „tvrdnju“ dokazala? Nije jasno kako Marija, koja se više puta susrela s biskupom Žanićem, od 1981. do 1987. godine, i u Mostaru i u Međugorju, nije to rekla biskupu osobno, pogotovo kada su „vidioci“ prenosili „Gospinu poruku“ da biskup mora priznati Međugorje! „Vidjelica“ nema dokaza o toj svojoj proizvoljnoj izjavi, ali se sigurno sjeća da su se upravo ona, Marija Pavlović, Vicka Ivanković i Jakov Čolo, 14. siječnja 1982. pojavili na Ordinarijatu da prenesu „Gospinu poruku“ biskupu Žaniću kako se „prenaglio“ u rješavanju stoljetnoga „hercegovačkog slučaja“. Tu je biskup došao do jasne spoznaje da su „vidioci“ i „vidjelice“ u službi krivih crkvenih „savjetnika“ u bolnom „slučaju“ oko predaje nekih župa. Bi li „vidjelica“ Marija bila spremna prisegnuti na Evanđelje da govori istinu o svome tadašnjem biskupu?
     Uvid u dokumentaciju. Prošloga studenoga mjesni biskup Ratko Perić zamolio je poštovanoga gospodina Almira Džuvu, direktora Obavještajno sigurnosne agencije BiH u Sarajevu, da mu omogući uvid u Udbina izvješća u vezi s biskupom Pavlom Žanićem i Međugorjem. Direktor je uljudno izišao u susret i stavio na raspolaganje, u presliku, preko 30 dokumenata od 1981. do 1988. godine. Ni u jednom dokumentu nema nigdje nikakva spomena ni o kakvoj komunističkoj prisili ili prijetnji pod kojom bi biskup Žanić „zanijekao“ kako mu se ne bi ništa „dogodilo“, o čemu gospođa „vidjelica“ „obavješćuje“ javnost na talijanskom jeziku. Štoviše u nekoliko izvješća koja su tih godina poslana iz Službe sigurnosti iz Mostara na višu adresu u Sarajevo biskup Žanić ne želi susret s predsjednikom Komisije za vjerska pitanja 14. srpnja 1981. A kao ustrajan protivnik komunističkoga sustava, spominje se izričito kao „nosilac neprijateljske djelatnosti“ pod brojem 1 u dokumentima s nadnevcima: 31. siječnja 1983.; 7. studenoga 1983.; 8. prosinca 1983.; 4. siječnja 1984.; 7. ožujka 1984.; 24. travnja 1986. Takav je ideološki načelni protivnik komunizma bio cijelo vrijeme u Mostaru, od 1971. do 1993. godine.
     Istina oslobađa. U zborniku biskupa Pavla Žanića pod naslovom „Istina oslobađa“, Mostar, 1992., u opširnu razgovoru prireditelj te monografije don Tomo Vukšić, danas biskup vojni ordinarij, postavlja biskupu Pavlu upit: „Brojne Vaše propovijedi bile su posvećene kritici komunističke vlasti i ideologije. I sȃm sam, naime često imao priliku slušati te Vaše kritike. Na čemu ste gradili to svoje uvjerenje i hrabrost?“ Don Tomo je bio katedralni kapelan 1980.-1982.
     Biskup odgovara: „Kako sam bio principijelni protivnik komunizma - svjetske laži - često sam tu laž uzimao na nišan. Komunisti su imali u rukama sva sredstva utjecaja na ljude, posebno na mlade. Vjernici su posvuda bili 'disciplinirani'. Komunizam je cijeli svijet kupao u krvi ali je, unatoč tomu, nalazio sljedbenike. A, eto, razorio se jer je predugo sve vukao pomoću laži, sile i praznih parola. U zatvor ipak nisam dospio ali su mi zadnjem u Splitu dali putnicu.
     Stalno sam bio prisluškivan. To mi je otkrio jedan profesor engleskog jezika. Kad smo se upoznali, rekao mi je da bi htio sa mnom nasamo razgovarati. Zamolio me je da uđem u njegov auto pa smo se otisnuli izvan grada. Tada mi je povjerio da je zadužen da me prisluškuje. Pitao sam ga na koji način to izvodi. Rekao mi je: 'Ja Vam ne znam kako. Imam svoje satove prisluškivanja na tri utičnice: engleski konzul, Franić, Žanić. Ja to pratim, napišem, dobijem honorar jer mi je profesorska plaća mala'. Potom mi je ispričao što sam samo dva dana prije toga razgovarao s dr. R. To me je uvjerilo da mi ne laže. Iza toga sam zvao jednog stručnjaka da mi pregleda telefon, ali nije našao ništa sumnjivo.
     U pripremanju pučkih misija 1962./63. bio sam zadužen za propagandu i pripremanje potrebnih materijala. U vrijeme kada nisam bio kod kuće ušli su mi u stan i pokupili sve što je bilo pisanog materijala, bilo rukom bilo strojem, uglavnom propovijedi. Nakon nekog vremena počeli su me komunisti povremeno pozivati i pitati što sam mislio kada sam ovo ili ono rekao. Pomalo su mi vraćali to gradivo, ali najveći dio je ostao zaplijenjen. Rekoše da će im trebati. Zaplijenili su mi bili i nekoliko kolutova magnetofonskih vrpci koje sam dobio natrag nakon mnogo muka“ (str. 15-16).
     Takav je bio msgr. Pavao Žanić, i kao svećenik u Splitu i kao biskup u Mostaru. A navedena svjedočanstva i dokumenti dostatno govore da su spomenute tvrdnje gospođe „vidjelice“ neistinite. A samo nas istina oslobađa!
 
[1]P. Brosio, Viaggio a Medjugorje, Milano, 2011, p. 133:
 Brosio: “La polizia gli chiedeva di rinnegare le apparizioni e la fede mariana, ma padre Jozo ha sempre rifiutato.“
Marija: „La polizia comunista convocò il vescovo dell'epoca, monsignor Pavao Zanic, al commissariato di Mostar e gli intimarono: 'Voi dovete negare tutto e non vi succederà nulla“ e così Zanic negò tutto.“

POVEZANI ČLANCI