U četvrtak, 17. rujna 2015., na blagdan Ranâ sv. Franje Asiškoga, biskup je Ratko predvodio svečano misno slavlje u samostanskoj kapelici Školskih sestara franjevki, u Miletini, župa Međugorje, u Čitlučkom dekanatu. U samostanu živi oko 30 sestara. Pod sv. Misom biskup je posvetio oltar u kojem su prethodno bile ugrađene moći sv. Franje, donesene iz Rima. U koncelebraciji su sudjelovala trojica svećenika: fra Tomislav Pervan, duhovnik u spomenutom samostanu, fra Mladen Herceg, bivši duhovnik u Miletini i fra Marinko Šakota, župnik u Međugorju. Na liturgijskoj svečanosti okupio se veći broj sestara, što kućnih, što iz drugih provincijskih samostana sa sestrom M. Frankom Bagarić, provincijalnom predstojnicom. Ceremonije posvete oltara vodio je don Marin s bogoslovom Branimirom.
Na početku Misnoga slavlja duhovnik fra Tomislav, uz pozdrave i izraze dobrodošlice biskupu i vjernicima, iznio je kratku povijest izgradnje oltara i zahvalio svima koji su to omogućili i darovali.
Žrtva Kaina i Abela. Biskup je u propovijedi govorio najprije o Kainovoj i Abelovoj žrtvi. Kain, poljoprivrednik, prinio je Gospodinu kao žrtvu trulo voće i buđavo povrće, gnjilež koja nikomu ne treba. A brat mu Abel, stočar, izgradio je kameni oltar da na njemu prikaže Gospodinu žrtvu. Na oltar je stavio ono najbolje što je imao, od prvine svoje stoke, sve po izbor pretilinu, tovna ovna i najboljeg vola. Kada su potpalili žrtve, u Kainove „žrtve“ smrdljivi se dim okrenuo prema zemlji, a iz Abelove se žrtve dim poput mirisa izvio Bogu u visine. Zato je Bog milostivo pogledao na Abelovu žrtvu, a na Kaina i njegovu žrtvu ni pogleda ne svrati (Post 4,2-5). Bog prihvaća Abelovu žrtvu jer je ona izraz i želja njegova plemenita srca. Abel je svjestan da mu je sve što posjeduje, darovano po Božjoj providnosti. Kain nije bio samo ohol i škrt, nego je pokazao i zavist i ubio svoga brata! Biskup postavlja pitanje: Što činimo s Božjim darovima, zahvaljujemo li Bogu na dostojan način na njima?
Najuzvišenije žrtva na svijetu jest kalvarijska kojom je Isus, smrću na križu i uskrsnućem od mrtvih, otkupio ljudski rod.
Biljezi sv. Pavla. Velikan kršćanstva sv. Pavao, drugi je lik kojega je propovjednik stavio za uzor žrtve iz prvoga misnoga čitanja. Gorljivi apostol Božji, progonjen, osuđivan, bičevan, kamenovan, zatvaran, doživio brodolom, neshvaćen od svih, proglašen ludim… A sve zato što je Krista ljubio, o njemu propovijedao i za život vječni živio. Ubuduće neka mi nitko ne dodijava jer ja na svom tijelu nosim biljege Isusove, piše Apostol (Gal 6,17)! Biljezi - stigmata. Vjerojatno se nije radilo o klasičnim stigmama, nego o pravim ranama po cijelom tijelu od raznih bičevanja i kamenovanja, a sve poradi Krista!
Rane sv. Frane. Plod istinske i prave žrtve, Bogu mio, a vjerojatno je toga bio svjestan i sv. Franjo, tako da je svoj život i rad potpuno suobličio Kirstovu životu, patnji i smrti. O njemu je biskup govorio u trećem dijelu svoje propovijedi. Ovaj svetac koji je u jednom trenutku na planini La Verni, 1224. godine doživio vrhunac svoga mističnog iskustva za vrijeme molitve i četrdesetdnevna posta, pojavile su mu se stigme na pet mjesta. To je zapravo prvi slučaj u povijesti u takvoj formi. Sv. Franjo je umro dvije godine poslije toga. U svijetu je od tada do sada zabilježeno oko 400 takvih slučajeva, i to sedam puta više kod žena nego kod muškaraca! Crkva je priznala samo rane sv. Frane, dala im i liturgijski blagan u Franjevačkom redu, iako ih nije stavila u bulu kanonizacije 1228. godine, i rane sv. Katarine Sijenske. Biskup je pozvao sve nazočne na ispunjenje prve molbenice Očenaša: da Božje ime bude sveto u nama.
Na kraju sv. Mise, prije blagoslova, nazočnima se obratila provincijalka s. M. Franka izričući svima, osobito dobrotvorima, zahvalu. Nakon Mise kućna je predstojnica, s. Felicita, pozvala biskupa, svećenike i sve misare na čašćenje u samostanskoj blagovaonici.
