Dragi vjernici!
Danas katolici svetkovinski slave Tijelovo, Korosante - Corpus Sanctum - Brašančevo, Sakrament ili Tajnu presvete Euharistije, koja ne stoji samo u središtu života Kristove Katoličke Crkve, nego i u jezgri njezina učenja. Evo ti najnovijih dokaza i primjera:
Prošle godine papa Ivan Pavao II., vrhovni učitelj i sveopći pastir, izdao je svoju 14. encikliku pod naslovom Ecclesia de Eucharistia - «Crkva o Euharistiji». A enciklika je jedan od uzvišenijih oblika priopćenja papinske nauke čitavoj Crkvi: biskupima, svećenicima, redovništvu i vjerništvu. Ovoga smo proljeća svim svećenicima u našim biskupijama predložili da ovu encikliku proučavaju na svojim koronskim sastancima.
Ove godine od 10. do 17. listopada, misijskoga mjeseca, održava se 48. Euharistijski kongres u Guadalajari, u Meksiku, na temu: «Euharistija - svjetlo i život za novo tisućljeće». Osim zahvaljivanja, eto i drugih bitnih značenja Euharistije: svjetlo i život!
Dogodine će u listopadu XI. Biskupska sinoda biti u Vatikanu, gdje će oko trista biskupa pod Papinim vodstvom produbljivati misijsku temu «Euharistija: izvor i vrhunac života i poslanja Crkve».
Zašto Crkva, vođena Duhom Svetim, tako postupa i toliko proučava Euharistiju? Zato što nikada ne možemo posve iscrpsti i dokučiti ovu božansku istinu, koja ulazi u red najtemeljnijih i najdubljih otajstava naše svete vjere, kao što su Presveto Trojstvo, Stvaranje i uzdržavanje svijeta, Utjelovljenje Sina Božjega, Milost Božja i, upravo, presveta Euharistija kao Pashalni misterij. Tajna vjere!
I Isus je svoje učenike i sljedbenike postupno pripremao na vjeru u to otajstvo.
Najprije je učinio veličanstveno vidljivo čudo, kako pročitasmo u današnjem evanđelju sv. Luke. Apostoli se vratili iz misija, kamo ih je Isus bio poslao, i trebali su dobra odmora. Isus ih poveo u Betsaidu, na sjevernoj strani Genezaretskoga jezera. Nagrnuo narod za njima. Isus, iako i sam umoran, primi ih i poče poučavati o Kraljevstvu Božjem dokazujući svoje riječi čudesnim ozdravljenjima svih onih koji su od njega tražili pomoć. Kad je više bilo sunce k brdu, apostoli rekoše Isusu da otpusti svijet, umoran i gladan, a i noć je na domaku.
Kaže im Isus neka oni daju narodu jesti.
Odakle će mu dati kad ni oni nemaju. Imaju nešto u novčarki, mogli bi otići kupiti, ali što je to za tolike, samo «oko pet tisuća muškaraca», a žena i djece malo Galilejsko more.
Ipak se našlo pet kruhova i dvije ribe, i to u onoga maloga (Iv 6, 9), koji nije žalio pred Isusa iznijeti što je imao. Je li moguće da je samo jedna obitelj od njih nekoliko tisuća imala takav svežnjić, a sve druge bile bez uobičajene hrane? Možda su i druge brojne obitelji ponijele u torbi, pa kad su vidjele da drugi nemaju, onda nisu ni same htjele otvarati, da ne bi morale dijeliti s drugima. O sebičnosti ljudska! Ali dječak je dao svoje Isusu, neka se barem Isus - nahrani! Dao je svih pet kruhova i obje ribice. Plemenita li dječaka, Bogu moj!
Bi li ti, krizmaniče, htio biti taj vrli dječak? Sada si negdje u osmom osnovne ili možda prešao u srednju. Imaš pet kruhova - pet talenata i dvije ribice - dvije mne. A možda bi Isus rado uzeo tih tvojih pet tjelesnih darova: vid, sluh, govor, hod i kret, i tvoje dvije duhovne sposobnosti koje su od Boga - pamet i slobodnu volju - samo kad bi ti to htio. Pa bi on sutra s pomoću tebe dijelio pettisućnom mnoštvu svoj Kruh, Kruh života, i propovijedao svoju spasonosnu poruku stotinama i tisućama ljudi koji su željni i hranjive riječi i hranjiva kruha?
Časna, da se ne vrzu slučajno oko tebe kakve nesebične djevojčice? Ne znaju što bi s kruhovima i s ribicama. Zašto ih ne bi ti predvela k Isusu: neka Isus učini čudo od tih talentića. Možda ćeš reći kao što su i apostoli rekli: «Što je to za tolike?» (Iv 6, 9). Što može jedan dječarac ili jedan djevojčuljak? Siromašni, slabašni, osrednjih sposobnosti, nisu dostatno ni razbuđeni. Imaš pravo: oni sami ne mogu ništa, ali s Isusom mogu sve - nahraniti cio svijet! Blažena majka Terezija, misionarka, hranila je Bengaliju! Otac Gabrić, misionar, isto tako! To su bili dječak i djevojčica koji nisu imali više od pet ječmenica i dvije ribice. Ali kad su to stavili u Isusove ruke, Isus je to božanski blagoslovio i stao hraniti ogladnjelo mnoštvo po Indiji. Isus uvijek može reći: Neka ljudi posjedaju po zelenoj travi! Nahranit ćemo ih ja i dječak! I Isus pogleda na nebo i blagoslovi dječaka i dječakove kruhove i ribe! A dječak cvate! A i Isus cvate!
Koliko si ti, velečasni, od Boga izmolio i poslao dječaka u sjemenište? Koliko curica u samostan? Nemoj razbijati Božje planove! Bog zna što se može od dječaka i od djevojčica razviti. Prepusti ih Bogu u molitvi. Neka ih on primi k sebi i opremi za ovaj svijet da budu u službi Crkve i Presvete Euharistije. Ti mu ih dovedi: na koljenima, u misi, u časoslovu, u klanjanju. Pogledaj u nebo, zazovi Božji blagoslov na njih. Bog zna kako će ih dalje voditi kroz život.
Zatim Isus prelazi na govor o vječnom kruhu.
Jeste li vidjeli kako se onih dječakovih pet kruhova i dvije ribice onako umnožiše?
Jesmo! - odgovaraju apostoli.
Tako će se, i još bolje, rosom Duha Svetoga, pretvoriti kruh u moje Tijelo, i vino u moju Krv. Ne samo pretvoriti nego i umnožiti za hranu vama i svima koji vole život vječni.
Tu se, eto, stvara novi svijet,
koji se s materijalnoga uzdiže na onaj duhovni,
koji s vida očinjega prelazi na očinji vid vjere,
s kruha zemaljskoga na kruh nebeski.
Napokon, tu nije samo onaj gozbeni vid, gdje se Isus daje za hranu svima koji ga žele, nego je tu i žrtveni značaj, jer se Isus dao svima na način krajnje žrtve, samopredanja, ispražnjenja sebe samoga, putem vrhunske poslušnosti Ocu nebeskomu. Poslušan do smrti, smrti na križu. Tajna vjere! Tvoju smrt Gospodine naviještamo… Eto žrtve! Za tu je svoju vjernost i poslušnost primio vrhunsku nagradu od Oca da sjedi s desne njegove i sudi žive i mrtve.
2 - Crkva je uvijek smatrala da se s Euharistijom odnosno s euharistijskim Isusom mora postupati s najvećim vanjskim i unutarnjim poštovanjem, čašćenjem i klanjanjem. Jer tu je nazočan živi Bog, Krist Gospodin, ne u prenesenom, slikovitom, pjesničkom smislu, nego bitno, istinito, pravo i stvarno.
Presvetoj Euharistiji pristupamo ozbiljno, sabrano, pobožno, sa strahopočitanjem. Tko tako ne pristupa, taj postupa nepristojno i nedostojno.
Sakramentu Euharistije pristupamo skrušena i čista srca. Tko pristupa u teškom grijehu, navlači na sebe kaznu Božju.
Sakramentu Euharistije pristupaju oni koji su u redu i miru s Crkvom Božjom. Stoga ako netko pristupa, na primjer, razveden pa civilno ponovno vjenčan, pristupa nedostojno i svetogrdno.
Ovomu se sakramentu pristupa ispovjeđeni i pokajani. Tko pristupa nevaljano ispovjeđen, nevaljano krizman, nevaljano vjenčan, ne razlikujući Euharistiju od obične hrane, pristupa svojoj osudi, i on i onaj koji ga tomu uči i kao takva pripušta Svetinji nad Svetinjama.
3 - Ova župna crkva sv. Jakova apostola u Međugorju treba biti mjesto izvrsna štovanja Euharistije i ostalih Kristovih sakramenata. I iz crkve i crkvene prakse treba ukloniti sve one slike, kipove i riječi koje vežu neprovjerene privatne priče sa svetinjama Božjim; ili koje podsjećaju na nepriznata i nedokazana ukazanja, na privatna uvjeravanja kojima se već 23 godine sustavno poigrava i manipulira «Kraljicom mira».
Blažena Djevica Marija najveća je službenica Božja. I u službi je Isusa Krista od njegova začeća do njegova uzašašća. O njoj Crkva Katolička ima svoje vjerske dogme, teološke istine, ima svoju nauku izraženu na sveopćim koncilima i u redovitom crkvenom učiteljstvu. I pobudnica Pavla VI. iz 1974. -Marialis cultus - «Štovanje Blažene Djevice Marije», i enciklika Ivana Pavla II. iz 1987. - Redemptoris Mater - «Majka Otkupiteljeva», donose svu i pravu katoličku nauku o Gospi, koju Crkva slavi i pred oči nam stavlja, sa svim njezinim dostojanstvom i čašću! Nijedan propovjednik ne može narodu iznositi, ni primjerom i sadržajem, takozvane poruke i priče uzete iz neprovjerenih privatnih priviđenja.
Nije dopušteno s ovoga oltara, kao uostalom ni s jednoga oltara u katoličkom svijetu, umjesto sigurne katoličke nauke pozivati se na navodne poruke i ukazanja, koja ni nakon kanonskih komisijskih ispitivanja nisu ni dokazana ni od Crkve prihvaćena.
Vjernici su pozvani da katoličkom vjerom prianjaju uz provjerenu službenu crkvenu nauku, a nitko ih ne obvezuje da prihvaćaju neprovjerene privatne priče koje svakodnevno dolaze od navodnih vidjelaca, koji svijetom reklamiraju svoja priviđenja.
Ne može se odgovorna Crkva povoditi za neodgovornim vijestima kojima se zbunjuje i plaši narod Božji, kojima se senzacionalno prikazuju navodna ukazanja s njihovim vidiocima i porukama, i nekompetentno naziva ovo mjesto svetištem. Imamo pravo na ozbiljnost i dostojanstvo svoje svete katoličke vjere i dužni smo se kao autentični Kristovi vjernici držati autentične nauke, ne privatizirajući ni Crkvu jednu, svetu, katoličku i apostolsku, ni Majku Crkve, Blaženu Djevicu Mariju!
Tijelovo je najveći dar Gospodnji vjernicima. Kod pričešćivanja svećenik kaže: Tijelo Kristovo, a pričesnik potvrdi: Amen, ispovijedajući vjeru u najveće Isusovo čudo. Pokraj tako jasne nauke, poruke i božanskoga čuda, zar je doista potrebno skakati po hercegovačkom kršu za desecima tisuća upitnih «ukazanja» kroz ovih 8.400 dana? Kakva je to ozbiljnost naše svete katoličke vjere!?
Temeljna poruka Isusova jest: Ovo je Tijelo moje! Uzmite i jedite; Ovo je Krv moja! Uzmite i pijte! Ovo činite meni na spomen! Tajna vjere! Zar može biti veće poruke od ove koju Crkva uprisutnjuje u svakoj svetoj misi na svakom dijelu svijeta već dvije tisuće godina? Iz ponašanja pojedinih vjernika i svećenika stječe se dojam da presveta Euharistija i sakramenti stoje u službi bezbrojnih «ukazanja» od kojih nijedno Crkva nije potvrdila. I kao da netko tko se ovdje ispovjedi i pričesti, time dokazuje autentičnost privatnih priviđenja. Pravi vjernik, svećenik i biskup ne smije smetnuti s uma Apostolovu opomenu da će doći vrijeme kada će ljudi sebi «nagomilavati učitelje kako im godi ušima; od istine će uho odvraćati, a bajkama se priklanjati» (2 Tim 4, 3-4).
Mariju je, kao i njezina Sina, najviše odlikovala poslušnost Bogu. Kako se i tko smije ovako neozbiljno poigravati s Najblagoslovljenijom među ženama, Majkom Božjom? Kako se ljudi Boga ne boje? A svećenici koji, mimo Crkve, prihvaćaju kao autentična takva «ukazanja» i unose ih ne samo u pobožnost Gospine krunice, nego i u homilije, i u liturgijske obrede, ili organiziraju «hodočašća» pretpostavljajući njihovu vjerodostojnost, dokazuju ne samo da ih ne resi dužna crkvena ozbiljnost, nego se pokazuju neposlušnim sinovima Crkve. Sveci su Božji postali sveci jer su slušali konkretnu Crkvu Kristovu, a nisu radili po svojoj umišljenoj glavi i samovolji.
Krizmanici, pozivam vas na pravo štovanje prave Blažene Djevice Marije, kakvu Crkva prikazuje i časti; na dostojno i poklonstveno pričešćivanje Presvetom Euharistijom i na iskreno prijateljevanje s Duhom Svetim i njegovim darovima, od mudrosti do straha Božjega, koje ćete sada primiti. Bilo vam svima s obilnim blagoslovom Oca našega na nebesima!
