KRV NJEGOVA ZA NAS I ZA DJECU NAŠU
Svetkovina Predragocjene Krvi Isusove podsjeća nas na našu ljudsku krv koja nam tijelom kruži, i na božansku Krv Kristovu koja Tijelom Crkve njegove struji; podsjeća nas svećenike i sav narod na vjeru u presvetu Euharistiju.
Ljudska krv. Zahvaljujemo ti, Bože, koji si nam ulio čudesnu krv u ovo smrtno tijelo, udahnuvši nam svoj besmrtni duh. Hvala ti što si mudro uredio da s pomoću srca ona bezbrojna zrnca krvi tijelom raznose kisik i hranu, a odstranjuju oksidirane tvari. Hvala ti i za ona bijela zrnca koja se bore protiv zaraznih bakterija i virusa. I za one krvne pločice koje pomažu da nam se krv zgruša kad nam se pokidaju krvni sudovi. Ta nam krv čuva temperaturu, prenosi čudesne čestice koje nam reguliraju rast i druge tjelesne funkcije. Premudri Oče nebeski, ono si dijete od 4 kilograma opremio četvrtinom litre krvi. Onoga dječaka od 40 kg s dvije i pol litre, a čovjeka si od 80 kg opskrbio s oko 5 litara krvi. Ne možemo niti razumjeti, kamoli stvoriti ono što je tvoja božanska ruka izvela!
Hvala i svim darovateljima krvi! I svim liječnicima na operacijama! I svim bolničarkama na laboratorijskim nalazima, injekcijama i infuzijama!
Božanska Krv. Kao što je krv nužna za naše ljudsko tijelo, tako je božanska krv nenadomjestiva u Tijelu Kristovu - Crkvi koju oživljava Duh Sveti. Ova nam svetkovina Krvi Isusove doziva u svijest pravo i puno Kristovo čovještvo. Vraća nas u otajstvo i čudo utjelovljenja Sina Božjega iz Djevice Marije Očevom voljom i snagom Duha Svetoga. Apostol Ivan ističe da nikada ne smijemo smetnuti s uma da je Gospodin Isus krv naše ljudske krvi, tijelo našega tijela. Postavši takav, preuzeo je sav ljudski život na sebe: ušao u naše probleme, sučelio se i odolio svim napastima. Sve i u svemu kao mi, osim u grijehu. I upravo zato što je uzeo našu ljudsku narav i sjedinio je s božanskom naravi u svojoj Božanskoj osobi Jedinorođenoga Sina Očeva, moćan nam je, i hoćan, pomoći da i mi postanemo potpuno Božji po planu Božjem.
Dvije su temeljne poruke iz ove svetkovine i njegova značenja.
1) - Upozorenje biskupima i prezbiterima. Koliko god čudesno očitovanje Krvi Isusove prije 600 godina (1411.) svećeniku ovdje u Ludbregu, ili ono znamenje 150 godina prije toga (1263.) praškomu svećeniku Petru, romaru, u Bolseni kod Rima, moglo zvučati legendarnima, to bismo ipak mi, svećenici, u ključu svoga profesionalnog odnosa prema Euharistiji, morali shvatiti kao ozbiljno upozorenje za našu vjeru u to Kristovo otajstvo našega spasa. Pavao nas apostol poziva: „Pazite na sebe i na sve stado u kojem vas Duh Sveti postavi nadglednicima, da pasete Crkvu Božju koju steče krvlju svojom“ (Dj 20,28). Nije ta Crkva vlasništvo naše, nego Onoga koji je krv svoju za nju prolio! Nismo gospodari nego ponizni poslužitelji otajstava Božjih, napose presvete Euharistije u kojoj je Isus osobno nazočan.
Najava i ustanova Euharistije. Na ovo nas podsjeća sam Gospodin u svome govoru u Kafarnaumu gdje je puno prije svoje Posljednje večere učenicima najavio sakrament Tijela i Krvi svoje. Ne dva, nego četiri puta uzastopce ponavlja to otajstvo Pretvorbe da je vjerom prihvatimo kako to on doslovno naučava; da ne unosimo svoga figurativnog značenja. On uči i traži:
1 - „Zaista, zaista, kažem vam: ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi!
2 - Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan.
3 - Tijelo je moje jelo istinsko, krv je moja piće istinsko.
4 - Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu“ (Iv 6,53-56).
Kao što se u našem organizmu dnevna svježa hrana čudesno pretvara u naše živo tijelo, tako se Isusovo istinsko tijelo i krv, postavši bitno takvima iz kruha i vina rosom Duha Svetoga po svećeničkim riječima, pretvaraju u našu duhovnu hranu, koja daje život vječni i vodi nas u uskrsnuće. Vjera nas uči da po tome Isus ostaje u nama i mi u njemu! Svećeniče, vjerniče, vjeruješ li ovo? Ta nas vjera vodi k vjernosti, a nevjera k nevjernosti Bogu!
Ovo je Isus govorio onim tisućama koje je čudesno nahranio kruhom i ribom. A oni mu, kad im nije popustio da ga zemaljski zakralje, okrenuli leđa! Onda se obratio svojim učenicima: „Da možda i vi ne kanite otići?“ (Iv 6, 67). I kad mu je Petar odgovorio da nemaju kamo, jer samo on, Krist, ima riječi vječnoga života, Gospodin je ozbiljnim upozorio tonom da ima među Dvanaestoricom poneki koji ne vjeruje Isusovim riječima. I nije bez duboke poruke činjenica da se Juda od Isusova apostola pretvorio u apostatu upravo prigodom najave toga Euharistijskog misterija u Kafarnaumu i kasnije uspostave na Posljednjoj večeri, koju je napustio i otišao neprijateljima da im Isusa sramotno izda! Otišao u svoju crnu noć i smrt!
2) - Opomena narodu. Sv. Matej donosi bolni prizor s Isusova suđenja, kako je upravitelj Pilat sve poduzeo da ne osudi Isusa na smrt, jer
- bio je uzdrman osjećajem pravde: ne može se Pravednika raspinjati!
- bio je pozvan glasom svoje istrage: „A što je zlo učinio?“ (Mt 27, 23);
- bio je opomenut snom svoje uznemirene žene: Okani se ti toga Pravednika, jer sam u snu mnogo pretrpjela od njega! (Mt 27,19),
pa ipak Pilat je ušutkao sve te poruke, unutarnje i vanjske, i priklonio se glasu razjarene mase, poduzimajući teatralnu i tragičnu gestu. Uzeo je lavor vode i simbolično oprao ruke govoreći: „Nevin sam od krvi ove! Vi se pazite!“ (Mt 27, 24).
- Poncije Pilate prokuratore, ne možeš se ti osloboditi Krvi ove! Krv je ova jača i jače viče od krvi Abelove! Pazi se ti! Na tebi je sva odgovornost, ona povijesna! Pilate, carski zete, u ime rimskoga cara Tiberija i rimskoga carstva, moraš stati na stranu Isusovu ili Barabinu! Nema trećeg izlaza!
- Kajfa, pred tobom je Isus, Mesija! Opredijeli se! Ili ga ljubi ili ga ubij!
- Herode, Isus ti je doveden na dvor: ili ga osudi ga ili oslobodi!
- Baš je to sudbina naša: Nije moguće, ni Pilatu ni Pilatovici, ni Herodu ni Herodijadi, niti ijednomu mužu i ženi na ovomu svijetu, osloboditi se vlastite savjesti i bračne odgovornosti. Nema te vode i deterdženta koji mogu saprati odgovornost nad krvlju nevino prolivenom pred Bogom!
- Ti se pazi, poslaniče! Ne možeš ti danas prebacivati odgovornost na svoje prethodnike od prije 30-ak godina kada je ondašnji Sabor uveo antihumani zakon pobačaja, po kojem se daje pravo ubijanja nevine nerođene djece, a da u ovim novim društvenim promjenama nije nikada ni pokušan kamoli izglasan zakon u skladu s Božjom zapovijeđu: Ne ubij!
- Ti se pazi, javni radniče i uredniče! Ti snosi svoju odgovornost. Svaki nas dan mediji obasiplju svakom izvanrednom smrću na cestama, u planinama, a onim desetcima tisuća začete djece u domovini ili desetcima milijuna u svijetu, koja su nevino pobijena, ne posvećuje se ni sekunda riječi, a to je škandalozna senzacija u očima Božjim!
- Ti se pazi koji nosiš moćni glas u ruci, izvrši građansku dužnost po svojoj katoličkoj savjesti i ne prebacuj svoju odgovornost na europarlamentarce! Ne mogu se izglasavati zakoni koji su protiv Božjega reda: ni protiv 3. Božje zapovijedi o neradnoj nedjelji, ni protiv 6. Božje zapovijedi o poštovanju dostojanstva ljudskih osoba, ni protiv dostojanstva naravnoga braka, naravnoga rađanja i naravnog umiranja!
- Ti se pazi, poslodavče, ako držiš radnike i bez papira i pravedne plaće!
U Božjim očima zlo je zlo, makar ga sav svijet svojim bučnim zvučnicima proglašavao dobrom! A dobro je dobro, makar ga sav svijet po svojim medijima proglašavao zlom! Svi smo odgovorni!
„Krv njegova na nas…“ Kad se Pilat onako oprao i „opravdao“ da on nema veze s Krvlju Kristovom, koju je nepravedno na smrt osudio, sav je narod nato bezumno stao skandirati: „Krv njegova na nas i na djecu našu!“ (Mt 27, 24-25). A ne tako, narode moj izabrani! Kako se Boga ne bojiš? Narod je sav, u evanđeoskoj definiciji „svjetine“, zazvao Boga da krv Isusovu prolije na nj i na potomke njegove. I nije trebalo čekati ni 40 godina da potoci krvi poteku jeruzalemskim ulicama. U travnju 70. godine rimski vojskovođa Tit Flavije Vespazijan sa svojim legijama dojezdi pred grad Jeruzalem. Bio je upravo blagdan Pashe, kao kad je ono pala Isusova krv. U gradu, gdje se slilo mnoštvo hodočasnika, toga rimskog Tita nitko nije ni očekivao ni želio. Na taj se glas narodu sledi krv. Tit je vidio da ne može osvojiti grad i hram koji stoji na gori, Sionu, pa je počeo metodom iscrpljivanja više mjeseci, a onda ga je u tri dana stegnuo obručom u duljini od 8 kilometara. Bez ulaza i izlaza! Osim na križ i na vješala! Kad je Isus najavljivao „grozotu pustoši“ u Hramu, govorio je da tih dana ljudi bježe u gore, a ne u grad (Mt 24,15). Ali ovdje se sve živo zbilo u grad!
Opkoljeni je grad zahvatila strašna glad. Koji bi izlazili iz grada u potrazi za hranom, Rimljani bi ih uhitili i razapeli. Ta jesu li proglasili „policijski sat“?! Za opsjedanja grada dnevno je razapinjano do 500 ljudi, tako da se ubrzo nije više moglo naći mjesta za nove križeve ni križeva za nove osuđenike. Najednom se pronese glas da Židovi na brijegu gutaju zlatni novac kako bi ga sakrili. Rimljani su im stali otvarati trbuhe, tako da je samo jedne noći, kako piše Josip Flavije, ta nečuvena okrutnost bila izvršena na oko 2.000 osoba.
Unatoč otporu, Jeruzalem pade, ugušen u krvi, prije nego je itko slutio. U gradu nasta neopisiva pomutnja. Branitelji pobjegli s položaja. Revnitelji stali ubijati i one što bježe i one što se predati žele. Titovi vandali sravnili sa zemljom i hram, slavu Izraelovu! Grad uništi ne samo glad, nego i nesloga. „Jadan grad! Jadan hram! Jadan narod!“ vikaše kroz 7 godina neki seljak, imenom Isus Ananija, ali ga nitko ne slušaše, nego ga bičevali do krvi, kao što su radili i s Isusom, Božjim Sinom, vodeći ga od Ane do Kajfe, od Iruda di Pilata, od ruganja do bičevanja! Krvavi rezultat rimsko-židovskoga rata (67.-73.): poginulo je 1.100.000, a u ropstvo odvučeno oko 100.000 Židova.
Kako se ovdje ne sjetiti one samoosude koja se čula na suđenju Isusu: „Krv njegova na nas i na djecu našu!“ To je značilo: da narod sam sebe proglašava nevinim, a pravednoga Isusa zločincem koji zaslužuje raspeće. Oni vikahu iz svega grla: „Krv njegova na nas i na djecu našu“, umjesto da mole: Krv njegova za nas i za djecu našu! Krv nas njegova otkupila od grijeha naših, znanih i neznanih!
Pošteno govoreći, nisu toliki ratovi ni u našoj davnoj i nedavnoj prošlosti prouzročeni samo pohlepom susjednih Sabejaca i Kaldejaca. Jesmo li i mi „Jeruzalemci uz hram“ tomu krivi? Jesmo li i mi svojim prolijevanjem nevine krvi, nerođenih i rođenih, izazivali Božju opomenu?
Izazivamo li i danas u mirna doba? Božji hrastovi: Boga poštuj a ne psuj! Ne ubij! Ne čini preljuba! Ne kradi! Ne laži! padaju, a šipražja ljudskih strasti bujaju i „pravima“ proglašuju! Gdje se prema slabomu traži milosrdna ruka, tu se nemilosrdno izglasava eutanazijska ubojita ruka! Gdje se hoće brak mladića i djevojke, izglasava se mračni zakon uništenja ljudske naravi i krvi. Ali znamo da i sva priroda, kao i svaka osoba, ima u sebi ugrađene sankcije!
Zaključak. Kristova je naravna krv na Golgoti prolivena do zadnje kaplje. Nije spašena nijedna kap. Kako nije spašena? Spašena je svaka kap! Svih 5 litara! Ona preobražena, uskrsla! Ovjekovječuje se i ponazočuje u Pretvorbi u svakoj sv. Misi. U otajstvu: Ovo je Krv moja, koja se prolijeva za mnoge, za sve. Ne možemo za Evanđelje pružati svjedočanstvo do krvi, niti možemo ozdraviti od svojih grješnih rana i mana bez transfuzije Krvi Kristove koja život daje! Život vječni! Isus je naš veličanstveni Darovatelj svoje božanske Krvi! Krv nam njegova izliječila boli naše, i boli djece naše, duševne i tjelesne! Krv nam njegova dala životnu svježinu! Amen.
