Međugorski Fenomen
31. May 1995.
Foto:
nepoznato

Prenosimo biskupov članak koji je objavljen pod istim naslovom u njegovoj knjizi Prijestolje Mudrosti, 1995. Ovdje s neznatnim dopunama i preinakama, osobito u bilješkama.

Iako je u prikazu papinske pobudnice "Marijino štovanje" bilo govora o crkvenom stajalištu prema ukazanjima i nazovi-ukazanjima, uputno je o naslovljenoj temi progovoriti još koju riječ, čak i bez obzira na neke domaće fenomene po kojima smo čuveni i u domovini i po svijetu. Već više godina govori se o "ukazanjima" Blažene Djevice Marije u župi Međugorju u Mostarsko-duvanjskoj biskupiji. Crkvena služba dijecezanskoga biskupa msgr. Pavla Žanića obilježena je također komisijama, ispitivanjima, priopćenjima, izjavama, susretima s "vidiocima", uvjeravanjima ili razuvjeravanjima s obzirom na te pojave. Njegovu koadjutoru i nasljedniku, pogotovo nakon preuzimanja biskupske službe u Mostaru (1993.), pristiglo je više pisama različita sadržaja, raznolikih savjeta i sugestija s obzirom na međugorske pojave. Jedni su tražili da se ti fenomeni spriječe, a drugi da se odobre i propagiraju. I sam je, htijući-ne htijući, bio pozvan i u nekim javnim nastupima, intervjuima, progovoriti, izjasniti se. Nije nikada dvoumio stati iza Izjave BK iz 1991. godine. Bilo je o tome riječi i na Biskupskoj sinodi u Rimu, u listopadu 1994., pa je red da se i u ovoj knjizi o Mariji, Prijestolju Mudrosti, ne mimoiđe ta aktualna i suvremena tematika.

Nemoguće je donijeti neki sažetak događaja vezanih uz Međugorje. Tu je opsežna literature,[1] od naive do fanatizma. Ovaj se članak ograničava na iznošenje teoloških kriterija nebeskih "privatnih" ukazanja na zemlji. O tome je napisano više vrijednih članaka i knjiga koje jasno i stručno govore o "privatnim" ukazanjima i objavama.[2] Stoga je cilj ovoga osvrta staviti na jedno mjesto ta mjerila, koja mogu pomoći onima koji znaju određene činjenice da bi ih mogli uspoređivati s tim pravilima i vrjednovati određene zaključke. Zatim iznijeti one službene isprave i izjave crkvenih službenika u vezi s događajima u župi Međugorju i napokon sažeti stajalište Biskupskog ordinarijata u nekoliko točaka imajući u vidu poznatu Izjavu BK iz 1991.

1) Prema nauku II. vatikanskoga koncila Isusova povijesna pojava i objava, riječju i činom, čudesnim znakom, prenesena po njegovim apostolima, jest konačna, kompletna i završna Božja objava, kojoj se ne može više ništa bitno dodati niti oduzeti. Stoga izvan nje ne će biti druge javne objave prije Isusova drugoga Pojavka. Koncil je u tom smislu nedvosmislen: "Stoga, jer tko vidi njega, vidi i Oca (usp. Iv 14,9) - sveukupnom svojom prisutnošću i pojavom, riječima i djelima, znacima i čudesima, a osobito svojom smrću i slavnim uskrsnućem od mrtvih i konačno poslanjem Duha istine - On objavi daje puninu i dovršava je te božanskim svjedočanstvom potvrđuje: Bog je s nama da nas iz tmina grijeha i smrti oslobodi i na vječni život uskrisi".[3]

2) Sveto Pismo: u Starom je zavjetu riječ "slušati" dvostruko češće upotrijebljena negoli "vidjeti" ili "gledati" (1080 : 520). I odnos čovjeka prema Bogu, pa i onoga najponiznijega, Božjega prijatelja, jest odnos riječi, ne oka i gledanja: Ne može se Boga vidjeti i na životu ostati, vrijedi i za Mojsija. Bog mu otkriva svoju slavu, ali ne svoje lice (usp. Izl 33,20-23). Dok je naprotiv "slušanje" Božje riječi redovito stajalište vjernika, proroka, kralja. Nije čudo da židovski Credo-vjerovanje ne počinje riječima "Vjerujem u Boga svemogućega", Stvoritelja, nego: Šema, Israel - Čuj, Izraele (Pnz 5,1), Boga Spasitelja.

     U Novom zavjetu, posebno u Poslanici Hebrejima (1, 1-2), ističe se da je Bog više puta i na više načina govorio ocima u prorocima, ali konačno i potpuno sva objava - i Presvetoga Trojstva i našega spasenja - sadržana je u objavi Jedinorođenoga Sina Božjega, odsjaju Slave i otisku Bića Božjega. Teologija sv. Ivana apostola i evanđelista osobito naglašava ovo Sinovo gledanje i obznanjenje: "Boga nitko nikada ne vidje. Jedinorođenac - Bog - koji je u krilu Očevu, on nam ga obznani" (Iv 1, 18). Isus je objava Očeva, slika-ikona njegova. Stoga, tko vidi Sina, vidi i Oca. Isus će pohvaliti one koji vjeruju, a nisu vidjeli (Iv 20, 29). U Ivana je "vidjeti" i "vjerovati" jedno te isto. Božja Riječ, Druga Božanska Osoba nije se dakle "ukazala" u ljudskom tijelu, nego je postala tijelom i prebivala među nama, u našoj ljudskoj uvjetovanosti, u vremenu i prostoru. Ta je objava okrenuta našoj vjeri, i najveći je izraz objave. Zato je Kristova religija religija Utjelovljenja, koje nadilazi bilo kakva ukazanja. Poslije smrti i uskrsnuća Krist se više puta ukazao: u proslavljenom tijelu koje je identično onom prethodnom. Ta su ukazanja imala dvostruku svrhu: ona su, s jedne strane, dokaz Isusova uskrsnuća i, s druge strane, u tim je ukazanjima Isus dovršio svoje upute učenicima: dao im je vlast ispovijedanja, odredio im je opću misiju da naviještaju Evanđelje svemu stvorenju, da očekuju Duha Svetoga, da pružaju svjedočanstvo svima kako bi se ljudi krstili i povjerovali i spasili. Poslije Isusova uzašašća više ukazanja nisu nužna.[4]

     3) Teološka problematika i razjašnjenje. Teolozi, koji se strukom bave proučavanjem javne Objave, nerado govore o privatnim ukazanjima i porukama. Brojni su vjernici u puku, naprotiv, otvoreni vjerovanju u takve pojave, jer im dobro dolazi nešto vidljivo, opipljivo, osjetljivo i osjećajno. Pogotovo kad je to vidljivo u njihovu životu u obliku kakve emocionalne pomoći, ozdravljenja ili slična doživljaja. Takve pučke pojave i vjerovanja mogu lako skliznuti u prava praznovjerja i magijske forme. Napose ako se očekivana "milost" ili "čudo" ne dogodi kako se dotičnik nadao i "molio". Nisu rijetka u takvim slučajevima čak i - samoubojstva. Međutim treba objektivno priznati da su u posljednjim godinama i desetljećima deseci milijuna ljudi hodočastili u potvrđena marijanska svetišta svijeta, kao što su Lurd, Fatima, Czestonchowa, Loreto, Mariju Bistricu itd. Pa i to je razlog da se o problemu privatnih ukazanja toliko govori i piše. Više od toga, onaj tko se u svojoj crkvenoj službi osjeća odgovornim, bila to teološka, istraživalačka ili učiteljska biskupska zadaća, dužan je braniti vjeru jednostavna puka i ne dopustiti da se pod plaštem nekih izvanjskih religijskih znakova i gesta kriju praznovjerni sadržaji ili da se na temelju lažnih ukazanja oblikuje vjera u ljudima.

     Teološkim očima gledano, privatna ukazanja, da bi se prihvatila kao autentična, moraju se odlikovati nekim bitnim oznakama i biti lišena nekih sumnjivih elemenata ili vidova.

     R. Šilić, profesor teologije u Sarajevu, dušobrižnicima je svojedobno preporučio kratko i jasno: "Neka pripaze voditelji duša da brzo ne povjeruju objavama i da ih ne prevare pobožne žene".[5]

     Drugi hercegovački franjevac, K. Vasilj, donosi tri mjerila:

     1. Marija iz ukazanja treba biti u punom suglasju s Marijom iz Novoga zavjeta;

     2. Osoba koja tvrdi da joj se Marija ukazuje treba biti posve iskrena i istinoljubiva;

     3. Takva osoba treba biti duševno zdrava, nepodložna opsjenama i halucinacijama.[6]

     Ozbiljan teološki članak o ukazanjima napisao je prije desetak godina isusovac, profesor na Papinskom sveučilištu Gregorijani u Rimu, Jean Galot. On postavlja tri problema na koja bi trebalo odgovoriti kad se radi o ispitivanju autentičnosti ukazanja: 1. Je li se pravo ukazanje dogodilo? 2. Je li osoba koja to prenosi dostojna povjerenja? 3. Može li se iznijeti teologija takvih ukazanja i odrediti njihovo mjesto u životu Crkve?[7] Ovaj treći problem stoji zapravo na prvom mjestu, pa mu teolog posvećuje dužnu pozornost. Opisujući razna ukazanja i viđenja kroz Bibliju, iznosi o njima i svoja teološka razmišljanja. U vjeri postoji temeljno svjetlo, ali ipak obavijeno tamom. Stoga neki traže ukazanje da im potvrdi vjeru. Oni bi htjeli nadoknaditi "viđenjem" ono što im nedostaje vjerovanjem. "Upravo ta želja potiče dobar broj današnjih kršćana k osobama koje kažu da imaju ukazanja ili viđenja".[8]

     Prvi kriterij u procjeni autentičnosti jest rijetkost i iznimnost. Ukazanja su u biti veoma iznimne pojave. One ne mogu zamijeniti vjerovanje. "Tako, ukazanja koja bi kroz dosta dugo razdoblje učestala postajući dio svakodnevnoga života vidjelaca, težila bi da pretvore kršćansku egzistenciju u viziju ili gledanje, i da je oslobode od tame vjere. Takva učestalost bila bi motiv da se sumnja u autentičnost ukazanja".[9]

     Drugi kriterij u prosuđivanju autentičnosti jest usklađenost eventualnih poruka i objava s istinama vjerske nauke. Ako bi bilo doktrinalnih zabluda ili tvrdnji nespojivih s Evanđeljem, s kršćanskom ljubavlju, ili sadrže ocrnjivanje, potiču na pobunu, na "neposluh autoritetu Crkve", u takvim slučajevima morala bi se staviti u sumnju njihova vrijednost.[10]

     Treće, "jednako bi bila smetnja da se ustvrdi onostrano porijeklo ukazanja naznaka o nekoj njihovoj ljudskoj manipulaciji: kad sami korisnici ukazanja određuju mjesto, datum, pohađanje ili program. Ne radi se dakle o pojavi koja dolazi Odozgor, nego o više-manje izravnu iskustvu onih koji su akteri na zemlji".[11]

     Četvrto, treba uzeti u obzir i plodove. "Mora se primijetiti da se iz samih duhovnih plodova ne da izvući kriterij za prosuđivanje autentičnosti ukazanja; ima slučajeva u kojima su se ustanovila brojna obraćenja, a potom su bila odbačena od crkvenog autoriteta kao lišena bilo kakva temelja".[12]

     Ž. Puljić, nekada član dijecezanske komisije za ispitivanje događaja u Međugorju, danas biskup u Dubrovniku, naglašava nužnu i ozbiljnu analizu ovih elemenata za rasuđivanje autentičnosti ukazanja:

     - psihičku ravnotežu osobe;

     - predmet ili sadržaj privatnih objava i

     - moralne učinke na samome "vidiocu" i drugima koji to prihvaćaju.[13]

     Drugi navode čak 8 pravila u razaznavanju autentičnih od neautentičnih privatnih ukazanja i objava. Da bi se to moglo prosuditi, trebalo bi odgovoriti na ove upite:

     - Koje su temeljite informacije o "vidiocima" i kakav je sud o njima?

     - Postoji li konkretno ispunjenje vidiočevih najavljenih proroštava?

     - Kakvo je vidiočevo poštenje i korektnost prema njegovim pretpos­tavljenima (duhovniku, župniku, biskupu)?

     - Može li se pribaviti apsolutno autentičan tekst "poruka"?

     - Kakav je sklad između navodnih poruka i objava sa službenom crkvenom naukom?

     - Koja je korist navodnih poruka i vijesti za vječno spasenje ljudi?

     - Jesu li navodna ukazanja položila sve kušnje vremena i upite istrage?

     - Jesu li se dogodili značajni plodovi u svakom pogledu?[14]

      Uvaženi profesor teologije, na Gregorijani u Rimu, R. Fisichella, za ocjenu autentičnosti i istinitosti privatnih ukazanja, nakon svetopisamskih upozorenja, ističe ova mjerila:      

     - ta viđenja ne smiju nikad zasjeniti autentičnu i radikalnu objavu iznesenu u Svetom Pismu;

     - moraju uvijek poštovati otajstvo, tajanstvenost i tajnovitost prave objave; "besmisleno je, da ne kažem bogohulno - ne samo za zapadnjački mentalitet - da se za vrijeme viđenja može fotografirati lice Isusovo ili Djevičino!";

     - poštovat će uzajamnu dopunu karizama; a najveća je među njima ljubav; stoga ništa ne smije biti usmjereno protiv ljubavi kao središta kršćanske objave.[15]

     Osim toga, za teološku raščlambu privatnih navodnih viđenja potrebno je imati u vidu i društveno-kulturne sadržaje gdje se događaju ukazanja, zatim jezičnu provjeru prikaza i opisa takvih viđenja, i napokon oštru analizu samih subjekata ili nositelja ukazanja. Treba imati pred očima da su ukazanja uvijek nešto "izvanredno", iznimno, i to je bitan element u njihovu prosuđivanju. "Ako bi se ukazanja događala u životu jednog vjernika sa svakodnevnom učestalošću ili se produžila godinama, očito je da bi se stvorili ozbiljni problemi za teologiju vjere".[16] Svako ukazanje treba se odnositi odnosno vratiti na Kristovu objavu i pretpostaviti je i voditi k njoj. 

     Osvrćući se na "znanstveno istraživanje" R. Laurentina, francuskog svećenika i publicista, s obzirom na međugorska ukazanja,[17] J. Ćurić, profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, donosi nekoliko značajnih kritičkih točaka koje uvelike doprinose rasvjetljenju spomenute problematike:

     - Ćurić najprije razlikuje razvikani pojam "znanosti" iz 19. i pojam znanosti iz 20. stoljeća. Danas su pravi znanstvenici puno skromniji i oprezniji zbog eventualnih sutrašnjih opovrgnuća i opoziva njihovih današnjih rezultata.[18]

     - Dok francuski znanstvenik niže činjenice i podatke, ostaje na crti svoje povijesne struke. Ali kad prikazuje samo "gledanje" vidjelaca, tu ne uzima u obzir "doživljaj prisutnosti" kao značajan element duhovne spoznaje. A to mu je velik nedostatak, primjećuje hrvatski isusovac.[19]

     - Trodnevni boravak u Međugorju u vrijeme božićne vreve omogućio je Laurentinu da ustanovi kako su vidioci mentalno zdrava, prostodušna i posve iskrena čeljad. Na to Ćurić primjećuje da Bog svoje darove ne rezervira samo za "znanstveno" zdrave duše; ukazuje na Laurentinove prevelike skokove u zaključivanju: "Međutim, kad bi dospio do savršeno sigurnog osvjedočenja da su međugorski vidioci posve iskreni u svojim iskazima, još mu to ne bi pružalo prava - da iz subjektivne iskrenosti njihova govorenja zaključi na objektivnu istinitost njihovih viđenja".[20]

     - Nastavljajući na to Ćurić postavlja općenit i načelan problem: "što znanost uopće može istražiti i ustanoviti kod izvanrednih, čudesnih pojava, bile one božanskog ili demonskog porijekla? Čini se da GK nije najspretnije postupio, kad je opetovano isticao ’znanstvenost’ Laurentinova pristupa Gospinim ’javljanjima’: kao da se problem istinitosti onih ukazanja - nakon naših balkanskih razmirica - konačno počeo rješavati na pravi način, znanstvenim putem". Laurentin priznaje da konačan "pravorijek treba prepustiti Crkvi." Nato Ćurić: "zašto bi taj čovjek znanosti, došavši na kraj znanstvenog istraživanja, susprezao svoje znanstvene zaključke te prigibao šiju pred neznanstvenim auktoritetom Crkve? Ako znanost znanstveno ustanovi da određena vrsta virusa izaziva bolest raka, nijedan joj biskup ne može tog zaključka osporiti! No ako znanost znanstveno utvrdi da se Gospa ’javlja’ u Međugorju, smiju li to biskupi sa svojim komisijama poricati?" Tu se kritičar zaustavlja na promatranju dviju stvari. Prvo: Božja milost ne može biti "predmet" znanstvenog istraživanja; drugo: ipak Bog svojom milošću može tako taknuti čovjeka da se taj dodir manifestira u čudesnu ozdravljenju, u čudesnu znanju itd. Ali tu čudesnost nije kadra ustanoviti znanost![21]

     - Ćurić razlikuje mističke i proročke tipove privatnih objava. Mističari obično ne mogu i ne znaju izraziti ništa od onoga što su doživjeli. Profetičke duše "vladaju se gotovo posve suprotno: one su uvjerene u istinitost svoga doživljaja i svjesno žele nastupati u javnosti, gdje traže da ljudi slušaju i slijede njihovu ’poruku’". Međugorski fenomen ulazi u ovaj profetički tip. A ni mističarski ni profetički tip ne dokazuje se znanošću, nego duhovnim vrednovanjem.[22]

     - Ćurić iznosi razlike u javnoj objavi koja je bezuvjetno nužna za spasenje i koja se proteže na cijelo čovječanstvo i na sve vjekove, i u privatnoj objavi u kojoj nitko nema prava nametati i protezati na bilo koga drugoga. To slijedi iz same privatnosti privatnih objava.[23]

     - Ta privatna objava ne gubi svoga privatnog karaktera ni nakon tzv. "odobrenja" ili "nihil obstat"- a od strane Crkve, koja može to "odobrenje" i opozvati. Ćurićev je zaključak: "Tko god s Laurentinom vjeruje da se Gospa međugorskim vidiocima zaista ukazala - i to ne jedanput ili dvaput, nego preko tisuću puta - morao bi voditi računa o povijesnoj činjenici, da su ponekad i veoma plemenite Božje inicijative tužno skončale, jer su ih onemogućili razni naivci i fanatici svojom neumjesnom propagandom. S druge opet strane, ne bi trebalo zaboraviti da Bog u svom djelovanju nije vezan nikakvom našom zakonitošću ni znanstvenošću: prema Bibliji".[24]

     4) Gledište Crkve. Kardinal Prospero Lambertini, postavši Papa pod imenom Benedikt XIV. (1740-58), naznačio je vrijednost i snagu "odobrenja" koje je podijeljeno s obzirom na ukazanja, viđenja, objave: "Valja znati da to odobrenje nije ništa drugo nego da se (ukazanja) razglase radi odgoja i koristi vjernika, nakon zrela ispita. Ipak, takvim objavama koje su tako odobrene, iako im se ne duguje, niti se može dati, pristanak katoličke vjere, duguje im se ipak pristanak ljudske vjere prema pravilima razboritosti, po kojima su naime takve objave vjerojatne ili pobožno vjerodostojne".[25] To mudro pravilo vrijedi i danas.

     U najsuvremenijem Katekizmu Crkva ima jasan stav prema "privatnim" ukazanjima i objavama: "Tijekom stoljeća bilo je takozvanih ’privatnih’ objava. Neke od njih je priznao crkveni autoritet. One ipak ne pripadaju u polog vjere. Uloga im nije da ’poboljšaju’ ili ’upotpune konačnu Kristovu objavu, nego da pomognu da se od nje u određenom povijesnom razdoblju potpunije živi. Pod vodstvom crkvenog učiteljstva osjećaj vjernika znade razlučiti i prihvatiti ono što je u takvim objavama Crkvi istiniti poziv Krista ili njegovih svetaca."[26]    

     5) Međugorske pojave i crkvene izjave. Od 1982. godine radile su susljedno tri crkvene komisije na proučavanju međugorskog fenomena. Prvu je Komisiju ustanovio mjesni biskup msgr. Pavao Žanić i djelovala je oko dvije godine (1982-84).[27] Druga je djelovala oko dvije i pol godine  (1984-1986). Treća je Komisija djelovala više od tri godine (1987-1990). Nisu se mogle ne voditi gore navedenim načelima i mjerilima u tim ispitivanjima. Bilo same komisije, bilo mjesni biskup, bilo Biskupska konferencija davale su tijekom vremena određena priopćenja, tumačenja i službene izjave, koje su opet nailazile na prihvaćanje ili neprihvaćanje podupiratelja ili osporavatelja "nadnaravnih ukazanja". Evo onih najvažnijih službenih izjava s odgovornim potpisnicima i nadnevcima:

     - Polovicom kolovoza 1981. u izjavi mostarsko-duvanjski biskup msgr. Pavao Žanić, pošteno otvoren tumačenjima, istaknuo je da ipak ostaje "najteže pitanje: da li je to subjektivni doživljaj djece ili nešto nadnaravno?"[28]

     - 14. siječnja 1984. nadbiskup zagrebački Franjo kardinal Kuharić zabranio je nastup međugorskim vidiocima u svim crkvama zagrebačke nadbiskupije do donošenja crkvenog suda o ovim događajima.[29]

     - 24. ožujka 1984. prvo Priopćenje proširene Komisije. Traži se da se javna sredstva priopćavanja uzdrže od svoga suda dok mjerodavna crkvena vlast ne izrekne svoj sud, da se ne mogu odobriti organizirana hodočašća, da "vidioci" i crkveni djelatnici u Međugorju ne daju izjave o sadržaju takozvanih ukazanja: "Kako su događaji u župi Međugorje naišli na znatan odjek u našoj krajevnoj Crkvi i u inozemstvu, biskup ordinarij smatrao je potrebnim proširiti dosadašnju četveročlanu komisiju odabirući nove članove sa svih teoloških učilišta Crkve u Hrvata i Slovenaca iz različitih teoloških struka i predstavnike medicinskih znanosti...komisija ne odobrava što neki svećenici i katolički laici dovode organizirana hodočašća u Međugorje, ili organiziraju javne nastupe vidjelaca prije nego je izrekla svoj sud o autentičnosti ukazanja"[30]

     -  11. listopada 1984. u drugom Priopćenju čitamo između ostaloga: "Komisija se odlučila na daljnje proučavanje cjelovitih doživljaja djece i interpretacije tih doživljaja od strane pastoralnog osoblja u Međugorju, premda već sada uočava neke poteškoće disciplinske i teološke naravi u međugorskim porukama"[31]  

     -  12. listopada 1984. poziv Biskupske konferencije da se ne organiziraju službena hodočašća u Međugorje: "Biskupi upozoravaju da o zbivanjima u Međugorju u Hercegovini treba čekati ocjene nadležnih crkvenih vlasti koje će se donijeti nakon temeljitih i stručnih ispitivanja. Stoga se ne mogu organiz­irati službena hodočašća u Međugorje kao da je Crkva o tim događajima već donijela pozitivan sud".[32]

     - 30. listopada 1984. biskup Žanić iznosi (neslužbeno) stajalište Biskupskog ordinarijata prikazujući u 15 točaka negativne pojave i činjenice koje su vezane uz međugorske fenomene.[33]

     - 8. ožujka 1985. treće Priopćenje spomenute Komisije o rezultatima pojedinih stručnjaka i prouka. Tu se između ostaloga napominje: "Komisija smatra najtežim pitanjem iz tog područja crkveni neposluh dvojice bivših kapelana iz Mostara, koji su odbili premještaj pozivajući se na poruke iz Međugorja".[34]

     - 18. travnja 1985. ponovni poziv Biskupske konferencije da se vjernici suzdrže od službenih hodočašća u Međugorje: "Zbivanja u Međugorju u Hercegovini biskupi i nadalje prate s dužnom pažnjom. Oni su i na ovom saboru potvrdili svoje ranije upute i odluke u vezi s ovim pitanjem".[35]

     - 23. svibnja 1985. upozorenje Kongregacije za nauk vjere - potpisao tajnik nadbiskup msgr. Alberto Bovone - Talijanskoj biskupskoj konferenciji da se ne organiziraju hodočašća u Međugorje. Evo cjelovita teksta koji je Sveta Stolica poslala tajniku TBK, msgr. Egidiju Caporellu:

     "Preuzvišeni, s više se strana, posebno mjerodavni Ordinarij iz Mostara (Jugoslavija), konstatira i žali se na široku propagandu 'događaja', vezanih uz takozvana ukazanja u Međugorju, zbog čega je nastala odgovarajuća organizacija hodočašća i druge inicijative koje pridonose stvaranju zabune među vjernicima i ometaju rad osjetljiva ispitivanja koje obavlja imenovana Komisija za provjeru 'događaja' o kojima je riječ.

     Da bi se izbjeglo isticanje spomenute propagande i špekulacija (speculazione) koja iz toga proizlazi, što se čini u Italiji, unatoč onome što je Biskupska konferencija Jugoslavije izrazila i preporučila, neka to Predsjedn­ištvo promotri prikladnost da savjetuje Talijanskom episkopatu da javno odvraća organiziranje hodočašća od spomenutoga navodnog središta ukazanja kao i svaki drugi oblik objavljivanja, napose izdavačkoga, koji bi se smatrao predrasudan (pregiudizievole) za mirno utvrđivanje 'događaja' od strane Posebne Komisije koja je u tu svrhu kanonski ustanovljena.

     Iskorištavam priliku da se potvrdim s osjećajima osobita poštovanja odani..."[36]

     - 31. svibnja 1985. četvrto Priopćenje spomenute Komisije. Na zasjedanju su saslušani izvještaji pojedinih stručnjaka: "usporedba pojma obraćenja u Evanđelju i međugorskim pojavama, disciplinske poteškoće u vezi s dvojicom  bivših mostarskih kapelana koji se pozivaju na međugorske poruke, teološka problematičnost nekih međugorskih poruka, nedostatna dokumentacija o navodnim čudesnim ozdravljenjima".[37]

     - 27. rujna 1985. peto Priopćenje iste Komisije, gdje je kratko izneseno što su sudionici radili.[38]

     Dijecezanska je Komisija završila svoj posao u svibnju 1986. Članovi su komisije 2. svibnja 1986. glasovali za formulu Non constat de supernaturalitate (11 za, 2 protiv, 1 "in nucleo", 1 suzdržan). Biskup je Žanić obavijestio i Biskupsku konferenciju i pojedine urede Svete Stolice o tim rezultatima. O tome je izvijestio i javnost u propovijedi u Međugorju, 25. srpnja 1987.

     - U siječnju 1987. na sugestiju Kongregacije za nauk vjere i u skladu s njezinim Normama iz 1978. godine, da se ustanovi još jedna daljnja stručna komisija na razini Biskupske konferencije, izašlo je priopćenje kardinala Kuharića i biskupa Žanića: "Očekujući rezultate rada Komisije i sud Crkve, Pastiri i vjernici neka poštuju stav uobičajene razboritosti u takvim okolnostima. Stoga nije dopušteno organiziranje hodočašća ili drugih manifestacija motiviranih svrhunaravnim karakterom koji bi se pridavao međugorskim zbivanjima".[39]

     - 25. srpnja 1987. u prigodnom govoru biskup se Žanić pod Misom u Međugorju osvrnuo na navodna ukazanja. Evo jednog odlomka, koji je tada citiran u brojnim novinama po svijetu: "Gospa se, kažu, počela ukazivati na Podbrdu na brdu Crnici, pa kad je milicija zabranila ići tamo, sišla je u kuće, u ograde, u polja, u vinograde, u duhaništa, ukazivala se u crkvi, na oltaru, u sakristiji, na koru, na krovu, na zvoniku, po putovima, na putu u Cerno, u automobilu, u autobusu, u kolima, u Mostaru na nekoliko mjesta, u Sarajevu na više mjesta, u Zagrebu po samostanima, u Varaždinu, u Švicarskoj, u Italiji, opet na Podbrdu, na Križevcu, u župi, u župnoj kući, itd. Sigurno nije nabrojeno ni pola mjesta navodnih ukazanja pa se trijezan čovjek, koji Gospu časti, pita: Gospe moja, što to od tebe čine?"[40]

     - Godine 1990. dijecezanski biskup Žanić objavio je svoje stajalište prema Međugorju, sažimljući u 28 točaka ono što ga duboko razuvjerava u istinitost nadnaravnih ukazanja, a mnoge vjernike sablažnjava s obzirom na međugorske događaje.[41]

     - 10. travnja 1991. Izjava ondašnje Biskupske konferencije, na temelju rezultata njezine ad hoc ustanovljene Komisije o tome da nije moguće ustvrditi da se u Međugorju radi o nadnaravnim ukazanjima i objavama. Izjava u cijelosti glasi:

     "Na redovnom zasjedanju Biskupske konferencije Jugoslavije u Zadru, 9-11. travnja 1991, usvojena je slijedeća

I Z J A V A

     Na temelju dosadašnjeg istraživanja ne može se ustvrditi da se radi o nadnaravnim ukazanjima i objavama.

     Međutim, brojna okupljanja vjernika s raznih strana koji u Međugorje dolaze potaknuti i vjerskim i nekim drugim motivima zahtijevaju pažnju i pastoralnu skrb prvenstveno dijecezanskog biskupa, a s njime i drugih biskupa, kako bi se u Međugorju, i povezano s njime, promicala zdrava pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji, u skladu s učenjem Crkve.

     U tu svrhu biskupi će izdati i posebne prikladne liturgijsko-pastoralne smjernice. Isto tako preko svojih će Komisija i dalje pratiti i istraživati cjelokupno događanje u Međugorju.

Biskupi Jugoslavije

     Zadar, 10. travnja 1991."[42]

     Potom je uslijedio rat na području Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine. Pristaše međugorskih fenomena i dalje tvrde da se Gospa "ukazuje". Biskupski ordinarijat u više je navrata upozoravao da se ne može ni tvrditi niti javno u crkvama govoriti o nadnaravnim ukazanjima upravo zato jer je nemoguće ustvrditi da se Gospa ukazuje. Stoga nisu dopuštena ni službena hodočašća u Međugorje.[43]

     6) Crkva dosad nije priznala nadnaravni karakter ukazanja" u Međugorju. Imajući u vidu navedena pravila koja su članovi komisija zauzeti u ispitivanju međugorskih fenomena uzimali u obzir, i na temelju toga sugerirali i mjesnom biskupu i Biskupskoj konferenciji da zauzmu stav kako je nemoguće ustvrditi nadnaravnost ukazanja, te imajući u vidu što se u prošlom razdoblju govorilo i pisalo o događajima u župi Međugorju, posebno u posljednje vrijeme, iznosimo s tim u vezi nekoliko osnovnih stavova koje je Biskupski ordinarijat na različite načine u javnosti iskazivao i o tome Svetu Stolicu uobičajeno izvješćivao, i koje i danas drži.

     1. "Hercegovački slučaj" - Međugorje. Mjesni biskup u Mostaru, msgr. Pavao Žanić, u početku navodnih ukazanja, 1981, bio je otvoren prema govoru kako se na području mostarsko-duvanjske biskupije, u župi Međugorju, ukazuje Blažena Djevica Marija. Međutim, kad su takozvani vidioci u svojim "porukama", kao da su Gospine, stali iznositi protucrkvene stavove vezane uz "hercegovački slučaj" o župama, o župnoj jurisdikciji i kanonskoj misiji, braneći neposluh pojedinih pastoralnih radnika u dušobrižništvu, razboritost je naložila da se zauzme strože stajalište. Mjerodavne crkvene vlasti, najprije dijecezanski biskup na temelju istraživanja svojih dviju Komisija, 1982-1986, zatim Biskupska konferencija na temelju svoje Komisije, 1987-1990, donijele su negativan sud o međugorskim ukazanjima kojima bi se pripisivao nadnaravni karakter: "ne može se ustvrditi da se radi o nadnaravnim ukazanjima ili objavama", Gospinim ili bilo kakvim drugim. Stoga je nedopušteno u crkvama i crkvenim zajednicama tvrditi i proglašavati suprotno tome, tj. kao da se Gospa ukazala i ukazuje.

     2. Plodovi. Ni s možebitnim desecima tisuća onih koji dolaze u Međugorje "iz vjerskih i drugih motiva", kako veli Izjava BK, pa bilo među dolaznicima i redovnika, svećenika i biskupa, radoznalih i možda željnih tjelesnih ozdravljenja i duhovnih obraćenja; ni s desecima knjiga i brošura u korist međugorskih tobožnjih ukazanja, sve iz pera uglednih pisaca u svijetu; ni s mogućim desecima i stotinama tisuća obavljenih ispovijedi i primljenih pričesti, što ističu odvjetnici međugorskih pojava: "ne može se ustvrditi da se radi o nadnaravnim ukazanjima ili objavama", ni Gospinim ni bilo kakvim drugim. "Plodovi", o kojima se priča, nisu dokaz "nadnaravnih ukazanja ili objava" Gospinih, nego, ukoliko su autentično kršćanski, shvatljivi su u okviru redovita djelovanja Božje milosti po vjeri i svetim sakramentima u Katoličkoj Crkvi. A da o negativnim plodovima i ne zborimo!

     3. Poruke. Međugorske "poruke" o molitvi, postu, vjeri, obraćenju i miru, svakodnevno ponavljane kao svježe a uvijek jedne te iste, kao da ih je Gospa "vidiocima" izrekla, toliko su naglašene u Svetom Pismu i u redovitu naučavanju Katoličke Crkve da svatko tko želi slušati i živjeti po Božjim i crkvenim zakonima može na svakom mjestu na ovom svijetu moliti, postiti, vjerovati, obratiti se i za mir se zalagati. Toj kršćanskoj potrebi i dužnosti niti oduzima niti dodaje veću vrijednost i snagu ni jedno ni utvrđeno, a kamoli na tisuće neutvrđenih međugorskih nazovi-ukazanja.

     4. Proturječja. U pojedinim iskazima međugorskih takozvanih vidjelaca, objavljivanima kroz 14 godina, ima takvih protuslovlja, neistina i banalnosti, koje se ne mogu uopće pripisati nebeskoj Majci Prijestolju Mudrosti, jer nema ni najmanjeg jamstva vjerodostojnosti. Na temelju tih i takvih izjava kao i događaja vezanih uz izjave: "ne može se ustvrditi da se radi" o nadnaravnosti "ukazanja ili objava", ni Gospinih, ni bilo kakvih drugih. A priča o "velikom znaku", o "deset tajni", koje kao da je Blažena Gospa, navodno, povjerila djeci, sliči brojčanim plašenjima koja su tipična nekim nekatoličkima zajednicama, a ne zdravoj nauci Katoličke Crkve.

     5. Normalna čeljad. Između šestero međugorske nekadašnje djece, koja su tvrdila da im se Gospa "ukazuje", jedno je stupilo u sjemenište, drugo u neku vrstu redovničke mješovite zajednice, te oboje tijekom vremena istupilo. Petero ih je stupilo u brak, među njima i dvoje spomenutih. Ti vjernici, i nakon više tisuća takozvanih ukazanja, toliko su životom "obični" da ničim, osim pričama, ne dokazuju da im se Gospa ukazala, "obični", naime, upravo kao i svi ostali "normalni" vjernici koji nikada Gospu nisu "vidjeli", a u Nju kao katolici čvrsto vjeruju i Njoj se u svojim molitvama žarko utječu. Naša sveta vjera, koja se temelji na slušanju Božje Riječi, a ne na gledanju nebeskih Pojava, istodobno je obsequium rationabile/razumno bogoštovlje (Rim 12, 1), suprotno neumornoj propagandi o svakodnevnim ili veoma čestim ukazanjima. Neki se vladaju tako kao idu izravno protiv blaženstva koje je Isus uputio nevjernom Tomi: "Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju" (Iv 20, 29).

     6. Karitativno djelovanje. Ni sa svom karitativno-humanitarnom potporom, koja se, u vrijeme ovog užasna rata na ovim razdrtim prostorima, skupljala i skuplja po svijetu s pomoću sredstava javnog priopćavanja u službi međugorske propagande, u ime Međugorja, i koja prolazi kroz međugorske kanale, usmjerena potrebnima: "ne može se ustvrditi da se radi o nadnaravnim ukazanjima ili objavama", ni "Kraljice mira" ni o bilo kakvim drugim nadnaravnim ukazanjima.

     7. Razorene i nerazorene crkve. Niti je ikakav dokaz za nadnaravnost "ukazanja" činjenica da crkva sv. Jakova u Međugorju nije pogođena granatama, dok su, na primjer, obje crkve u Mostaru i na brojnim drugim mjestima po Hercegovini, po Bosni i po Hrvatskoj i granatirane i razrušene. 

     8. Nezaustavljivi proces "ukazanja". Oni koji već 14 godina tvrde da se doslovno svaki dan u Međugorju "ukazuje Kraljica mira" (iako je već 30. lipnja 1981. bilo rečeno da će "ukazanja" biti "još samo tri dana"), ne znajući možda kako zaustaviti proces "ukazanja" a da ne zaustave one koji dolaze pozvani takozvanim "viđenjima" i "drugim motivima", ne čine dobre usluge ni časti ni istini o Blaženoj Djevici Mariji, Majci Božjoj i Majci Crkve. Niti Crkvi, duhovnoj Majci svih nas kršćana katolika, koji svoju katoličku vjeru u Boga i odanost Mariji temeljimo, ne na nekim dječjim pričama i priviđenjima, nego na istinitoj objavi Božjoj i na istinitu tumačenju koje osigurava Duh Sveti po živom Crkvenom učiteljstvu.

     9. Turizam. Ponavljana istina da se ničim dosad ne može dokazati ni utvrditi da se Blažena Gospa ijednom nadnaravno ukazala u Međugorju, ne kani umanjiti napore republičkih i informativnih ustanova da se privuče što veći broj turista u naše krajeve. Ali neka takva korisna i potrebna promidžba za obnovom zemlje bude na temelju poznatih prirodnih vrednota i ljepota naše Domovine, koje joj je višnji Bog dao, a ne na temelju nedokazanih i neutvrđenih nadnaravnih "ukazanja", "objava" i "poruka". Hrvatske civilne vlasti i sredstva javnog priopćavanja, ukoliko im je stalo do nemiješanja u crkvene stvari, zadržat će nepristranost ako daju dužnu pozornost službenom stavu crkvenog učiteljstva.

     10. Ni svetište, ni hodočašća. Ni dijecezanski biskup kao poglavar mjesne biskupije i mostarsko-duvanjske Crkve, niti itko drugi mjerodavan, nije dosad službeno proglasio međugorsku župnu crkvu sv. Jakova apostola Marijinim "svetištem", niti odobrio "kult" Gospe na osnovi takozvanih ukazanja. Dapače, zbog sve prijepornosti zabranio je više puta da se o nadnaravnosti "ukazanja i obj­ava" govori s oltara, u crkvi, i da se organiziraju "službena hodočašća" u ime župa, biskupija i uopće u ime Crkve. Ta i slična crkvena upozorenja objavljivala je i naša prijašnja Biskupska konferencija i sama Sveta Stolica. Tko drugačije čini, izričito postupa protiv crkvenih službenih stavova koji su i nakon 14 godina nazovi-ukazanja i sve razgranate poslovne propagande, pravovaljani u Crkvi.

     Zdrava pobožnost prema Majci Božjoj, u skladu s crkvenom naukom, posebno s Papinom pobudnicom "Marijino štovanje", 1974, treba biti njegovana i promicana u svakoj katoličkoj osobi, obitelji, crkvi, župi i biskupiji.

 

[1] I. Sivrić u svojoj dokumentarno pisanoj knjizi La face cachée de Medjugorje, tome I, Ed. Psilog, Saint-Francois-du-Lac, Canada, 1988, prikupio je u prvih sedam godina "ukazanja" preko 200 izvora, str. 381-394.

[2] Navodim samo one kojima sam se služio u ovom članku:

     R. Šilić, "Caveant animarum directores", u: Dobri pastir, 3-4/1950., str. 27-30;

     J. Ćurić, "Znanstvena istraživanja u Međugorju?" u: Obnovljeni život, 3-4/1984., str. 329-339;

     J. Galot, "Le apparizioni private nella vita della Chiesa", u: La Civiltà Cattolica, 6. travnja 1985., str. 19-33;

     Ž. Puljić, "Privatne objave u životu Crkve", u: Marija u vjeri kršćanina, kateheze za mlade o BDM, Sarajevo, 1985; Isti (pseudonim: W. P), "Privatne objave i ukazanja", u: Crkva u svijetu, 3/1989., str. 247-251;

     M. Zovkić, "Problematični elementi u fenomenu Međugorja", u: Bogoslovska smotra, 1-2/1993., str. 76-88;

     R. Fisichella, "Dio ci ha parlato attraverso suo Figlio", u: Vita pastorale, 6/1994., str. 40-45;

     M. Mazza, "The Catholic Church and Medjugorje", u: Homiletic and Pastoral Review, New York, 7/1994., str. 28-31.51-56.

[3] Dei Verbum, 4.

[4] J. Galot, nav. čl., str.  22-23.

[5] R. Šilić, nav. čl., str. 28: "Caveant ergo directores animarum, ne cito revelationibus credant, et a piis feminis decipiantur."

[6] Usp. K. Vasilj, nav. čl., str. 374.

[7] Usp. J. Galot, nav. čl., str. 19.

[8] Ondje, str. 25.

[9] Ondje, str. 30.

[10] Usp. ondje.

[11] Ondje, str. 31.

[12] Ondje, str. 31.

[13] W. P. (Ž. Puljić), nav. čl., 1989., str. 250.

[14] Vidi M. Mazza, koji se oslanja na knjigu A. Poulain-a, The Graces of Interior Prayer, nav. čl., str. 30-31. 51-56. Autor, iznoseći spomenuta pravila, istodobno ih primjenjuje na činjenice i izjave o međugorskom fenomenu. I sustavno pobija autentičnost tih ukazanja.

[15] R. Fisichella, nav. čl., str. 43-44.

[16] Ondje, str. 44.

[17] R. Laurentin, "Javlja li se Gospa u Međugorju?", u: Glas Koncila, 4, 5, 6/1984., str. 7.

[18] Usp. J. Ćurić, nav. čl., str. 329-330.

[19] Usp. ondje, str. 330-331.

[20] Ondje, str. 331, citat: 332.

[21] Ondje, str. 332-334.

[22] Usp. ondje, str. 334-335.

[23] Usp. ondje, str. 336-337.

[24] Ondje, str. 337-338.

[25] De Servorum Dei beatificatione et Beatorum canonizatione, Liber II, str. 32, No. II. Citirano u: J. Galot, nav. čl., str. 32: "... Sciendum est approbationem istam nihil aliud esse quam permissionem ut edantur ad fidelium institutionem et utilitatem, post maturum examen: siquidem hisce revelationibus taliter approbatis, licet non debeatur, nec possit adhiberi, assensus fidei catholicae, debetur tamen assensus fidei humanae iuxta prudentiae regulas, iuxta quas nempe tales revelationes sunt probabiles et pie credibiles..."

[26] Katekizam Katoličke Crkve, HBK, Zagreb, 1994., br. 67.

[27] "Osnovana komisija za ispitivanje događaja u župi Međugorje", u: Crkva na Kamenu, 2/1982., str. 1.

[28] P. Žanić,  "Izjava za javnost", u: Crkva na Kamenu (informativni list hercegovačkih biskupija), 7-8/1981., str. 24; "Biskupova izjava o 'ukazanjima' u Hercegovini", u: Glas Koncila, 16. kolovoza 1981, 1; Vidi također biskupovu obranu svećenika franjevaca iz Međugorja pred Predsjedništvom tadašnje države, "Pismo predsjedniku Kreigheru" i "Pred odgovornošću", u: Crkva na Kamenu, 9-10/1981., str. 1 i 2.

[29] Br. dopisa 63/1984, vidi u: Glasu Koncila, 1. travnja 1984., str. 5.

[30] "Dvodnevno savjetovanje proširene komisije za Međugorje. Priopćenje za tisak", u: Glas Koncila, 1. travnja 1984, 1 i 5; "Circa gli eventi di Medjugorje nella Diocesi jugoslava di Mostar-Duvno", u: L’Osservatore Romano, 12. svibnja 1984., str. 2.

[31] "Novo o Međugorju", u: Glas Koncila, 28. listopada 1984., str. 9.

[32] "Jesenski sabor BKJ", u: Glas Koncila, 21. listopada 1984., str. 2.

[33] P. Žanić, "La posizione attuale (non ufficiale) della Curia Vescovile di Mostar nei confronti degli eventi di Medjugorje" (Sadašnje stajalište /neslužbeno/ Biskupskog ordinarijata u Mostaru prema događajima u Međugorju). Upućeno Sv. Stolici i nekim Biskupskim konferencija po svijetu. Vidi osvrt G. Caprile, "Circa i fatti di Medjugorje", u: La Civiltà Cattolica, 18. svibnja.1985., str. 363-371.

[34] "Od posta do tajnovitih znakova", u: Glas Koncila, 24. ožujka 1985., str. 5.

[35] "Priopćenje za javnost", u: Glas Koncila, 28. travnja 1985., str. 3.

[36] Cjelovit tekst u: La Civiltà Cattolica, 19 ottobre 1985., str. 173; Vidi "Tajnik Kongregacije za nauk vjere o događajima u Međugorju", u: Glasu Koncila, 30. lipnja 1985., str. 3, gdje je uglavnom prepričano stajalište Kongregacije iz jednoga talijanskog tjednika.

[37] "Priopćenje sa dvodnevnog zasjedanja Komisije za ispitivanje događaja u župi Međugorje", u: Glas Koncila, 16. lipnja 1985., str. 5.

[38] "Izvještaj iz Međugorja", u: Glas Koncila, 20. listopada 1985., str. 5.

[39] "Priopćenje za tisak o Međugorju", u: Crkva na Kamenu, 2/1987., str. 1; "Biskupska konferencija Jugoslavije sastavila novu Komisiju za istraživanje međugorskih događaja", u: Glas Koncila, 18. siječnja 1987., str. 1; "Comunicato stampa su Medjugorje", u: L’Osservatore Romano, 14. veljače 1987., str. 2.

[40] "Izjava mostarskog biskupa o Međugorju", u: Crkva na Kamenu, 8-9/1987., str. 2.

[41] Knjižica od dvadesetak stranica na hrvatskom, engleskom, talijanskom, njemačkom i francuskom.

[42] Izjava Biskupske konferencije Jugoslavije o Međugorju, u: Glas Koncila, 5. svibnja 1991., str. 1.

[43] Vidi "Izjava biskupa o Međugorju nas obvezuje", u: Crkva na Kamenu, 7/1991., str. 2; "Gospina čast", u: Istina oslobađa, Zbornik biskupa Pavla Žanića, priredio T. Vukšić, Mostar, 1992. Stajalište Biskupskog ordinarijata u Mostaru iznosio je također  L. Pavlović, generalni vikar, u više osvrta u Glasu Koncila: "Lažni Papin delegat", GK, 12. lipnja 1994., str. 5; "Zadarska izjava vrijedi!", GK, 10. srpnja 1994., str. 6; "Hrvatski i međugorski jezik", GK, 7. kolovoza 1994., str. 10; "Priče za naivne", GK, 25. rujna 1994., str. 2. I u Slobodnoj Dalmaciji: "Nije tako, fra Ferdo!" 6. veljače 1994. i "Nemir u oazi mira", 11. siječnja 1995., str. 9.

POVEZANI ČLANCI

02. pro 2017
Biskup Ratko Perić
13. ruj 2017
Biskup Ratko Perić
17. kol 2017
Biskup Ratko Perić

NAJČITANIJE

02. pro 2017
Biskup Ratko Perić
13. ruj 2017
Biskup Ratko Perić
17. kol 2017
Biskup Ratko Perić