Vijesti
22. June 2019.
Foto:
tomislavcity.com

U duvanjskoj župi sv. Mihovila, u filijali Kovači, na poziv župnika fra Slavena Brekala, biskup Ratko Perić u subotu, 22. lipnja 2019., blagoslovio je obnovljenu crkvu namijenjenu Prečistom Srcu Marijinu, koja služi vjernicima triju sela: Kovači, Tubolja i Ponor. Crkva je podignuta 1977. godine. Pred njom su dva brata iz Tubolje fra Stipe Kurevija 1989. i fra Vinko 1991. slavili Mlade Mise. Fra Stipe je preminuo 2004. - Bog mu se smilovao duši, a fra Vinko je seonički župnik i duvanjski dekan - Bog mu zdravlje dao!

Preko puta obnovljene crkve nalazi se novo groblje s kapelicom-mrtvačnicom koju je blagoslovio generalni vikar don Željko Majić, 28. lipnja 2014.

Crkva Prečistoga Srca Marijina tijekom vremena oronula je i trebala je obnovu. I uspješno je obnovljena i blagoslovljena. Unutrašnji izgled povjeren je akademskom umjetniku Iliji Skočibušiću. Prije Misnoga slavlja bila je procesija oko crkve s kipom Marijinim i s njezinim litanijama. 

U koncelebraciji pred crkvom s biskupom bili su župnik fra Slaven, dekan fra Vinko, gvardijan fra Sretan, tajnik don Pero i asistirao đakon fra Dragan. Pjevao je uvježbani zbor duvanjske župe.

U početku župnik je pozdravio sve nazočne i predao riječ predvoditelju slavlja. Biskup je najprije izmolio blagoslovnu molitvu nad vodom kojom je blagoslovio zidove obnovljene crkve, iznutra i izvana, a prije prikazanja blagoslovio je oltar i sve u svetištu. Budući da je bilo nesigurno vrijeme zbog kiše, biskup je u susljednu činu obavio blagoslov crkve i oltara, a propovijed je održao na kraju sv. Mise.

U propovijedi biskup je govorio o Gospi. Rekao je da nitko od nas ljudi ne može birati svoju majku, koju nam je Bog dao. To je naša majka, i otac. Ali Bog može birati majku. I izabrao je majku svomu Sinu, Mariju Nazarećanku, koja mu se svidjela po čistu srcu. Izričit spomen srca Marijina nalazi se barem dva puta u Evanđelju i uvijek povezano s Isusom.

Prvi put, kada su se u Betlehemu anđeli javili, a potom i pastiri pozdravili roditeljku Mariju s novorođenim Isusom, i Josipa, zaručnika njezina. Marija je „u svom srcu“ čuvala sve te riječi, doživljaje, događaje (Lk 2,19), sva ta čudesa Božja. Čuvala, tj. o njima razmišljala, značenje im dokučivala, uzajamno povezivala, Providnosti ponizno zahvaljivala i osobito Bogu vjerovala. Upravo je to njezino majčinsko srce maloga Isusa ne samo ljubilo nego i odgajalo u ljudskom i vjerskom pogledu. Marijina materinska ljubav ponizno je stajala pred čudom od Djeteta i sa svom bogobojaznošću pratila njegov rast u dobi i razvoj u krjeposti i mudrosti pred Bogom i pred ljudima. I milost je Božja bila na njemu (Lk 2,40), kao što će to isti sv. Luka evanđelist zapisati nakon Isusova prikazanja u Hramu (Lk 2,40).

Marija je već u to doba razmišljala i o križu, kao neizbježnoj dionici životnoga puta. Vidjela je da je djetetu Isusu križem zaprijećeno čim ga je rodila. Morala je s njime iz svoje zemlje bježati u Egipat ispred kralja Heroda (Mt 2,13). Neki je umjetnik dosjetljivo naslikao maloga 7-godišnjeg Isusa u Nazaretu kako dvorištem trči raskriljenih ruku vičući: “Mama! Mama!” A sunce od raširenih ruku Dječakovih stvorilo uočljivu sjenu križa. Gospa se zagledala u onu sjenu raspeća i sva protrnula. Sjetila se možda kako je koju godinu prije toga neki Juda Galilejac podigao ustanak protiv Rima. Da uguše pobunu, Rimljani su razapeli dvije tisuće Galilejaca, i to i s jedne i s druge strane križa, i križevi pobili pokraj puta da ih svi prolaznici mogu gledati, kako nam prenosi židovski povjesničar Josip Flavije. Sasvim je vjerojatno da je i Marija gledala svoje zemljake pokraj puta raspete u bolima njihovim i kricima smrtnim. I onda ona sjena njezina Sina onako na dvorištu! A što ako jednom to bude stvarnost? Kakva stvarnost? Nije Isus takav da diže ustanke protiv Rimljana. On je doista blaga i ponizna srca. Janje Božje. Pa ipak će ga upravo to krotko i ponizno Srce, puno ljubavi prema spasenju grješnika, potaknuti da kao Jaganjac Božji oduzme „Grijeh svijeta“ (Iv 1,29), dižući se ne na ustanak, nego na križ. I kada bude uzdignut od zemlje, sve će privući k sebi, svojoj raspetoj ljubavi. 

Drugi put srce se Marijino spominje nakon što se Isus, kao 12-godišnjak, vratio iz jeruzalemskoga Hrama u Nazaret. A Mati je njegova sve te riječi, događaje, čuvala „u svom srcu“, pamtila ih (Lk 2,51). Isus im bijaše poslušan. A Marija i Josip bijahu također savršeno poslušni Božjemu glasu koji im se javljao i u vanjskom zakonu i u njihovoj unutarnjoj savjesti. Spomenimo i činjenicu da je Isus ostao, nakon Josipove smrti, u kući svoje Majke u Nazaretu do svoje 30. godine. Čovjek se pita i čudi što je imao toliko vremena privatno raditi u Nazaretu kada je žetva i onda bila prevelika. A on je bio sposoban nastupiti i prije te dobi, mogao je liječiti, propovijedati, drugima dobro činiti. Ali, eto, još nije bio kucnuo njegov pravi čas! On je ostao s Majkom u društvu i u razgovoru, u posluhu, do punine svoje dobi, kada su i drugi učitelji u Izraelu obično i javno nastupali. Isus je rastao u milosti i dobi, a Marija je rasla u vjeri i poniznosti pred Misterijem Krista - Mesije, Sina Božjega. Ta su se dva srca savršeno slagala i ljubila.

Isuse blaga i ponizna Srca, daj da tvoju Ljubav uvijek doživljavamo kao živu pokaznicu svomu zemaljskom životu u život vječni!

Prečisto srce Marijino, pomozi nam na putu spasenja!

Na kraju župnikovi oglasi i zahvala, biskupov blagoslov i pučki domjenak na prostoru pokraj crkve. Sve u svemu: svečano, milosno i blagoslovljeno! Bilo na slavu Božju i na čast Blažene  Djevice Marije!