Vjernici Kalinovca, župe u Varaždinskoj biskupiji, u nedjelju 29. listopada 2017. u župnoj crkvi sv. Luke, sagrađenoj 1867., prije 150 godina, prisustvovali su dijamantnoj Misi svoga sužupljanina svećenika, teologa, pjesnika, akademika Ivana Goluba. Župu vodi vlč. Mladen Gorupić. Crkva je bila ispunjena vjernicima, među kojima brojna rodbina misnika Goluba (r. 1930.), koji je 15. dijete u oca Luke zvanog Lukač i majke Barbare rođ. Kovač. Sva su braća i sestre s roditeljima na boljemu svijetu, a samo je Ivan na ovomu.
Slavljenik je pozvao mostarskoga biskupa Ratka Perića na 60. obljetnicu svoga misništva i da progovori koju riječ za vrijeme sv. Mise. A biskup, sjećajući se ne samo da je prof. Golub došao njemu na biskupsko ređenje u Neum prije 25 godina, 1992., nego i višedesetljetnoga prijateljstva, rado je odgovorio na poziv. Prolazeći kroz Rovišće, svoje mjesto rođenja, svratio se u župnu crkvu Presvetoga Trojstva, gdje je kršten 5. veljače 1944. I izmolio Vjerovanje. Stigavši u Kalinovac sa svojim suputnikom don Antom Luburićem, najprije je obavljen pohod i poklon Presvetomu u crkvi, a onda pod vodstvom zvonarice posjetili su u obiteljskoj kući slavljenika Goluba prije sv. Mise u 11.00 sati. Dijamantni je svečar pjevne dijelove sv. Mise pjevao kao i one davne mladomisničke 1957. godine. Na kraju sv. Mise u crkvi je više osoba pozdravilo uglednoga slavljenika. Kanonik Stolnoga kaptola u Varaždinu, mr. Damir Bobovec, „manuduktor“, pročitao je čestitke kardinala Josipa Bozanića, biskupa Josipa Mrzljaka i don Darija Paviše, tajnika apostolske nuncijature u Tajlandu, rodom iz Kalinovca. Zahvalio je dijamantni misnik svima po redu, pročitavši na kraju pismo koje je zatočeni kardinal Alojzije Stepinac uputio novoređenicima 1957. godine. I za svečanim ručkom u obližnjemu Domu redali su se govornici pod moderiranjem preč. Bobovca, Podravca iz Hlebina. Kada bi god on u standardni hrvatski izričaj ubacivao malo podravskoga jezičnog začina, dijamantna bi dvorana svaki put živnula. Ne samo zapljeskala, nego i zapjevala! Izvanredno ugodan prizor izvele su tri Golubove nećakinje na podravskom govoru iz obiteljskoga života. Bio je to divan dan koji nam je Gospodin učinio, kako je više puta slavljenik ponovio! On se ujedno sjetio i još jednoga velezaslužnoga Kalinovčanina, prof. Petra Grgeca (1890.-1962.), za kojega prof. Stjepan Bakšić reče da je zbog svojih krjeposti i patnje vrijedan oltarske aureole.
Prenosimo biskupovu propovijed:
Dragi župniče, braćo svećenici, bogoljubni vjernici!
Rijetke su zgode da se sudjeluje u 60. obljetnici misništva jednoga svećenika, i još k tomu 75. obljetnici njegova opredjeljenja za duhovno zvanje, kao što je s vašim župljaninom msgr. dr. Ivanom Golubom, koji predvodi ovo svoje dijamantno Euharistijsko slavlje. Stoga se ne čudite da u ovoj propovijedi ima podosta riječi koje se odnose na prečasnoga slavljenika.
Dijamantni misniče, dragi monsinjore!
1 - Prvi put čuo sam za Vas od dvojice kolega sjemeništaraca iz Krapine, Josipa Krleže i pokojnoga Jurja Tušeka, s kojima sam počeo sjemenišnu gimnaziju na Šalati 1959. Oni pričali o vlč. Ivanu Golubu, krapinskom kapelanu (od veljače 1958. do jeseni 1960.).[1] Ne samo pričali nego nisu se mogli njime dovoljno nahvaliti. Ma da mi je samo vidjeti to čudo od kapelana barem na slici!
2 - Prvi put vidjesmo Vas, mi bogoslovi, godine 1964./65. na hodniku Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Zagrebu, gdje ste, nakon biblijsko-teološkoga studija u Rimu (1961.-1964.), u drugom semestru otpočeli predavati predmete iz dogmatske teologije. Nama u drugoj godini filozofije niste ništa predavali, samo višetečajcima i mladomisnicima.
3 - Prvi susret i razgovor s Vama bijaše u Rimu u Svetoj godini vjere, kada slavismo mučenički križ-i-krunu sv. Petra i sv. Pavla, 1967., prije 50 godina, i to u Svetom Jeronimu. Vi profesor dogmatike u Zagrebu već na glasu, a ja bogoslov u kolegiju Urbanumu za širenje vjere na sveučilištu Urbanijani. Vidjesmo se u čitaonici Svetoga Jeronima. Osjećah radost razgovarati s profesorom izvan ispita i predavanja, onako spontano, prijateljski. Tom me zgodom pozvaste da nešto napišem za Spectrum, koji je, pod Vašim vodstvom, počeo objavljivati oglede i prinose studenata teologije. Ne mogoh se izmicati da se nema što poslati iz Zavoda gdje nas bijaše više od 170 bogoslova iz 70 država. I rezultat toga razgovara: iziđe jedan člančić, prvjenac.[2]
- Hvala Vam, poštovani profesore, na poticajima koje ste znali upućivali nama bogoslovima da darove od Boga primljene radno i radosno razvijamo proučavanjem i pisanjem. Trebao nas je doista netko obodriti da bacimo mreže pa koliko se riba uhvati. Niste nam ribe hvatali, nego ste nas poučavali kako se ribe love. Ili Vašim poučkom rečeno: „Važnije je da ja napišem deset knjiga manje a desetoricu naučim pisati knjige“.[3] Velikodušno! U svakom slučaju, nitko od takvih nije mogao reći da nije pozvan u knjigolov, da nema spektralnih mogućnosti nešto vrijedno objaviti. A nije lako ribu uloviti. Ribolovci se kući vrate više puta praznih negoli punih mreža. Gospodin Isus, Učitelj nad učiteljima, uzeo je svoje učenike uglavnom između ribolovaca i rekao im da će ih učiniti „ribarima ljudi“ (Mk 1,17), upozoravajući ih time kako je lakše uloviti neulovljivu ribu u Genezaretu negoli neuhvatljivu ljudsku dušu na samarijskom Gerazimu ili na poganskom Kapitoliju u Rimu! A oni su pozvani upravo na to da svjedoče u Samariji i do kraja zemlje (Dj 1,8).
4 - Kako svi putovi vode u Rim, opet se, Božjom providnošću, nađosmo i češće sastajasmo u Rimu, u Svetom Jeronimu, osamdesetih godina prošloga stoljeća. Vi ste dolazili istraživati svoju omiljelu temu Jurja Križanića (rođ. kod Ozlja 1618. eto uskoro 400 godina! + Beč, 1683.), i to pod raznim vidovima, a ponajviše pod ekumenskim. Njemu posvetiste najviše vremena i očinjega vida u svome studijskom i profesorsko-istraživačkom radu i o njemu napisaste više od 40 rasprava, eseja, scenarija i knjiga na raznim jezicima. I mene zanimala ekumenika, još od sarajevskih godina (1974.-1980.), te opet na Vaš nesebičan poticaj svoje radove iz ekumenizma prijavih na Fakultetu u Zagrebu radi eventualne habilitacije.[4]I prošlo: godine 1984. imenovanje privatnim, a 1991. sveučilišnim docentom istoga Fakulteta. Nè bî dosta samo to, nego me predložiste za katedru ekumenske teologije,[5] koju je do 1990. držao pokojni prof. Josip Turčinović, a Vi joj od tada postaste obnašateljem dužnosti pročelnika. Počeh i predavati, 1990./91., uz nihil obstat svoga biskupa Pavla Žanića.
- Hvala Vam na svim takvim usmjerenjima, iako se nije ostvarilo kako se bilo zamišljalo, jer Bog određuje kako god čovjek snovao; On ima svoje pute koji nisu naši puti, i svoje misli koje nisu naše misli (Iz 55,8). Budiste u bogoslovima i svećenicima zapretane talente na zgodan ali neodoljiv način. U tome će vam mnogi studenti biti trajno zahvalni. Zahvaljujem Vam i u ime tolikih generacija koje vodiste i ohrabrivaste da u Crkvi propovijedaju a društvo ozdravljuju i vrate Gospodaru barem za svaki povjereni talent - novozarađeni talent.
Nekom zgodom napisaste da treba imati „čovjeka“ koji će nas pravovremeno uroniti u onaj ribnjak Siloe s pet trijemova (Iv 5,7) nakon što anđeo Gospodnji takne površinu vode kako bi nemoćnik ozdravio.[6] I Vi priznajete da ste jedan od takvih koji je ubačen u ribnjak iz kojega je izišlo više od 200 ozbiljnih i zdravih radova: Zbirki pjesama; rukoveti pjesama, uglazbljenih pjesama, intervjua, filmskih scenarija; knjiga; rasprava, članaka, eseja. Pa onda i Vi uranjaste druge u silojske vode uzbibane. Besplatno primiste, besplatno i davaste. Evanđeoski.
5 - I prema mladomisničkom motu i zlatomisničkom i ovom dijamantnom Vi se radišno krećete između dvije božanske definicije: Bog je Istina (Iv 14,6) - Veritas, i Bog je Ljubav (1 Iv 4,8) - Caritas. Prije deset godina javiste se, opet iz Rima, kako proslaviste svoju Zlatnu Misu. Na to Vam iz Mostara odgovorih na Staru godinu 2007.:
„Poštovani Profesore i dragi Zatomisniče!
Zahvaljujem Vam na prijateljskoj obavijesti o Vašoj Zlatnoj Misi, proslavljenoj u crkvi sv. Jeronima na Božić ove godine, kao i na božićno-novogodišnjima čestitkama.
Ne sjećam se da je ubilježen u Homo imago et amicus Dei Vaš svećenički moto. A tako mi je simpatičan i simptomatičan, i one mladomisničke 1957. i ove zlatomisničke 2007. godine: veritatem facientes in caritate – istinujući u ljubavi (Ef 4,15).
[
…]
Pa Vaš se svećenički život uglavnom odvijao između ta dva biblijska stožera: Veritatis et Caritatis.
Iako smo se telefonski čuli o Božiću i tom Vam prilikom izrazio svoje congratulazioni - radosti za Vaš veliki jubilej, ponavljam i ovako napismeno svoje bratske čestitke za sve vrijeme davno prošlo i najbolje želje za sve dane prvoga i drugoga futura.
Hvala Vam za sve one crtice koje ste tiho i sustavno objavljivali iz života pod krovovima Svetoga Jeronima i za sustavne članke iz Arhiva istoga Zavoda i crkve.[7] Vi ste nam svojim radovima približili stoljeća i prenijeli kako su ljudi ondašnjih vremena provodili veritatem in caritate – istinu u ljubavi […]. Svojim ste se svetojeronimskim radovima ubrojili među 'počasne' i 'poštovane' osobe Svetoga Jeronima kao što su Paštrić, Križanić i drugi. Pratio Vas Bog svojom Istinom i Ljubavlju da nastavite hoditi putovima te iste Njegove istine i ljubavi kroz daljnji curriculum svoga života. Zahvaljujem Vam na prijateljstvu koje sam na osobit način mogao vidjeti u svetojeronimskim razgovorima - colloquia hieronymiana - posebno u vrijeme izdavanja spomenutoga zbornika u povodu Vaše 60. obljetnice života“. Tako prije deset godina.
6. - Spomenuh Homo imago et amicus Dei – monografiju Čovjek slika i prijatelj Božji, koja je okupila gotovo 60 raznih auktora da svojim prilozima počaste Vaših 60 godina, od kojih ste do tada polovicu uložili u teološka i povijesna istraživanja. Nekom je zgodom jedan hrvatski uglednik, književnik M. Krleža, rekao da je šteta za Vas što ste „pop“. Na to je drugi odličnik, povjesničar J. Šidak, uzvratio: „A da to nije, ne bi uradio što je uradio. Da to nije, zar bi mogao u Rimu istraživati u arhivima i bibliotekama mjesecima i godinama? Tko bi mu omogućio dostup i osigurao boravak?“[8] A Vama je upravo svećeništvo davalo poticaja za teologiju, znanost i poeziju, a svoje ste svećeništvo time osvjetljavali do dijamantna blještavila. Još one davne 1942. - prije ravnih 75 godina - golubinje doletjeste kao petoškolac na Šalatu gdje maturiraste 1950., i onda uspjeh za usponom: zaređeni za svećenika u katedrali 1957., magistrirali na KBF-u u Zagrebu iz teologije 1958., doktorirali iz teologije na Gregorijani u Rimu 1963., magistrirali na rimskom Biblicumu iz biblijskih znanosti 1964., postali docent na KBF-u u Zagrebu i pročelnik Katedre dogmatske teologije 1969., i istodobno rektor Bogoslovnoga sjemeništa do 1972., izvanredni profesor 1976., redoviti 1979.; umirovljeni u 70. godini života, nakon 70 semestara predavanja i 70-ak diplomskih radova pod Vašim ravnanjem,[9] professor emeritus od 2001. Član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti od 1992. Rese Vas priznata hrvatska odličja Marulića, Boškovića, Nazora… Začasni ste kanonik čazmansko-varaždinski od 2007., počasni ukućanin ili monsignor papinski od 2010. godine.
Vaš se sav svećeničko-teološki rad odvijao između prouke Slike Božje, tj. nacrta Božjega o čovjeku po Kristu - do Prijatelja Božjega, tj. ostvaritelja te slike uz pomoć Božju, do „čovjeka savršena, do mjere uzrasta punine Kristove“ (Ef 4,13). Mi Vam od srca želimo da Vam Bog, kojega ste iz Objave i svjetla razuma proučavali i drugima tumačili, ispuni život svojom milošću i radošću.
- Poštovani prijatelju Božji i prijatelju naš, primite naše srdačne čestitke za svoju vjernost Božjemu zovu prigodom 75. obljetnice dolaska u sjemenište 1942. i za postojanost Hodočasnika (1998.) do dijamantna jubileja - 60. obljetnice misništva! Bog djelitelj milosti (1966.), Sin objavitelj Oca, najavitelj Duha Svetoga (1967.), Sijač radosti (2008.), Nasmijani Bog (2009.), a ipak Skriveni Bog (2011.), On, Trojedini, koji snagom u nama djelatnom može učiniti mnogo izobilnije nego li mi moliti i zamisliti (Ef 3,20), po Molitvi vrtloga (1996.), ispunio Vam Čežnju za licem (1981.-2000.) svojim da u vjeri i nadi kao Trinaesti učenik (1985.) i Prijatelj Božji (1991.), a zapravo Običan čovjek (2013.) pod zrakama Mjeseca (1986.) i Sunca (1989.) i Zvijezda nad Tiberom (1991.), Oči (1995.) Vaše doživljavaju Lice Božje, na Licu Milost (1997.), u milosti sreću, u sreći trajno prijateljstvo o kojem ste tako mudro i s ljubavlju pisali, pjevali i propovijedali i za kojim čeznete svega vijeka svoga.
I mi zajedno s Vama hvalu dajemo Gospodinu Bogu našemu, Bogu Istine i Ljubavi. Amen!
----------------------------
[1] M. Mišerda, „Ivan Golub: Dvadeset godina znanstvenog rada“, u: Croatica Christiana periodica, prosinac 1986., str. 180.
[2] „Razlikovati kršćanstvo od zapadnjaštva“, razgovor s kolegama Indijcima, Spectrum, Zagreb, 3/1968., str. 37-48.
[3] I. Golub, „Sedamdeset semestara teologije na KBF-u“, u: Bogoslovska smotra, 3-4/2000., str. 900.
[4] Habilitacija pri Katedri ekumenske teologije KBF-a u Zagrebu radnjom Dekret o ekumenizmu, uvod, prijevod i komentar, 22. X.1984.
[5] I. Golub, „Sedamdeset semestara teologije na KBF-u“, str. 890.
[6] Isti, „Šidakov poučak“, u: Croatica Christiana periodica, lipanj 1993., str. 173-178; citat: 178; Isti, „Sedamdeset semestara teologije na KBF-u“, str. 897.
[7] R. P., „Scripta Golubiana de Institutis personisque hieronymianis“, u: Homo imago et amicus Dei, Miscellanea in honorem Ioannis Golub, Pontificium Collegium Croaticum Sancti Hieronymi, Romae, 1991., str. 8-13; A. Tamarut, „Bibliografija radova Ivana Goluba (Izbor)“, ondje, str. 14-26.
[8] I. Golub, „Šidakov poučak“: „Ako vjera jednom jedinom čovjeku rješava pitanje patnje, to je za mene dovoljan razlog da nikada ne bacim na vjeru kamen“, str. 176.
[9] I. Golub, „Sedamdeset semestara teologije na KBF-u“, str. 899.
