Međugorje, 25. srpnja 1987.
Braćo i sestre, ovdje danas na krizmi u Međugorju, očekujete da možda reknem neku riječ o događajima o kojima govori cijeli svijet. Crkva o tome mora voditi računa, i ono što Crkvu zanima, ona daje posebnim osobama, komisijama na istraživanje i prosuđivanje. Znate također da sada o ovome raspravlja komisija koju je sastavila Biskupska konferencija Jugoslavije, jer Crkva ne može tako lako izložiti svoju vjerodostojnost pred svijetom dvadesetog stoljeća.
Mogu reći da sam šest godina molio, studirao i šutio. Molili su i mnogi drugi, i na tome im zahvaljujem. U svakoj svetoj misi je nakana o Međugorju bila prisutna, u svakoj krunici sam molio Gospu, svakog dana, da mi od Boga isprosi svjetlo a tako i Duha Svetoga. To mi je pomoglo da steknem jako i sigurno uvjerenje o svemu što sam čuo, čitao i doživio.
Ovdje se mnogo moli i posti ali sve u vjeri da su događaji doista vrhunaravni, a vjernom puku propovijedati neistinu o Bogu, o Isusu, o Gospi, zaslužuje dno pakla.
U cijelom mome radu, molitvi i studiju preda mnom je bio samo jedan cilj: doći do istine. U tu svrhu sam još '82. godine osnovao Komisiju od četiri člana, a kasnije je proširio, pomoću nekih biskupa i otaca provincijala, na petnaest članova, sa devet teoloških učilišta, iz sedam biskupija i četiri provincije i dva vrhunska psihijatra, a oni su mogli konzultirati i druge svoje kolege. Radili su tri godine. O radu i događajima bila je obavještavana i Sveta Stolica. Sada se tim istim problemom bavi već spomenuta Komisija koja je sastavljena od Biskupske konferencije Jugoslavije.
Međutim, oni kojima se žurilo išli su naprijed, ispred suda Crkve, proglašavali čudesa i vrhunaravne događaje i s oltara propovijedali privatne objave, što nikako nije dopušteno dok Crkva te objave ne prizna kao autentične. Zato su razni forumi prozivali da se ne organiziraju hodočašća, da se čeka sud Crkve. Najprije je Komisija za Međugorje 24. III. 1984. na to upozorila. Nažalost, bez efekta. Onda je Biskupska konferencija Jugoslavije, u desetom mjesecu iste godine, rekla da se ne mogu organizirati službena hodočašća u Međugorje, a službeno je bilo svako koje se okupljalo i zajedno dolazilo. Ni to nije koristilo. Zatim je Kongregacija, u Rimu, za nauk vjere, 23. V. 1985. uputila Talijanskoj biskupskoj konferenciji dopis da biskupi nastoje smanjiti organiziranje hodočašća i svaku formu propagande. I to je ostalo bez ploda. Konačno, kada se prešlo na formiranje druge Komisije, uzoriti kardinal Franjo Kuharić i mostarski Biskup, u ime Biskupske konferencije Jugoslavije, 9. siječnja ove godine, su u izjavi za javnost rekli: "Stoga nije dopušteno organiziranje hodočašća ili drugih manifestacija motiviranih vrhunaravnim karakterom koji bi se pridavao međugorskim zbivanjima." To je rečeno s najvećega mjesta u Crkvi i ne smije se preko toga prelaziti kao da to nije ništa.
Od prvih vijesti koje su najavile izvanredne događaje u ovoj župi, Biskupski ured je pažljivo pratio vijesti i sabirao sve što je moglo služiti u traženju istine. Biskup je pustio vidiocima i pastoralnom osoblju potpunu slobodu, čak ih je branio pred napadajima tiska i politike. Snimali smo sve razgovore na kasetama, skupljali kronike i dnevnike, pisma, dokumente i sve je to tri godine studirala Komisija sastavljena od naših profesora teologije i liječnika. Trogodišnji rad Komisije dao je rezultat: dva člana Komisije su glasovala da su ukazanja vrhunaravna, istinita. Jedan član se uzdržao od glasovanja, jedan da je nešto bilo u početku, a jedanaest non constat de supernaturalitate, tj. da ukazanja nije bilo.
Duboko sam uvjeren da su svi članovi Komisije radili savjesno i ispitali sve što je moglo poslužiti u traženju istine. Crkva ne može riskirati svoju vjerodostojnost i često je u sličnim slučajevima pomno istraživala ovakve događaje i odbijala velika mnoštva ako su se okupljala na mjestima gdje je bilo ustanovljeno da događaji nisu vrhunaravni. Sjetimo se Garabandala u Španjolskoj i San Damiana u Italiji i još desetaka sličnih mjesta zadnjih godina. U Garabandalu su vidjelice govorile da je Gospa obećala veliki znak za cijeli svijet. Od tada je prošlo dvadeset i pet godina a toga znaka nema. Da je i ovdje Gospa ostavila znak, bilo bi svima jasno o čemu se radi.
Gospa se, kažu, počela ukazivati na Podbrdu na brdu Crnici, pa kad je milicija zabranila ići tamo, sišla je u kuće, u ograde, u polja, u vinograde, u duhaništa, ukazivala se u crkvi, na oltaru, u sakristiji, na koru, na krovu, na zvoniku, po putovima, na putu u Cerno, u automobilu, u autobusu, u školama, u Mostaru na nekoliko mjesta, u Sarajevu na više mjesta, u Zagrebu po samostanima, u Varaždinu, u Švicarskoj, u Italiji, opet na Podbrdu, na Križevcu, u župi, u župnoj kući, itd. Sigurno nije nabrojeno ni pola mjesta navodnih ukazanja pa se trijezan čovjek, koji Gospu časti, pita: Gospe moja, što to od tebe čine?
U ovoj biskupiji ja sam po božanskom pravu pastir, učitelj vjere i sudac u pitanjima vjere. Budući da su događaji u Međugorju stvorili napetost i podjelu u Crkvi - jedni vjeruju, drugi ne vjeruju - i pobjegli kontroli Crkve i jer su preporuke i odluke prije spomenutih foruma - Komisije, Kongregacije i Biskupske konferencije - ostale bez efekta, ja, mostarski Biskup, pred Bogom odgovoran za disciplinu u biskupiji, ponavljam i sankcioniram prijašnje odluke crkvenih foruma i svećenicima koji organiziraju hodočašća ili dolaze ovamo pridajući ovim događajima vrhunaravni karakter, dok ne završi rad Komisija Biskupske konferencije Jugoslavije, zabranjujem misiti u mojoj biskupiji.
Obraćam se tebi, Bezgrješna Djevice i Majko, Majko Božja i Majko Crkve, Majko ovoga puka koji te traži, moli i ljubi. Obraćam se tebi, ja tvoj sluga, biskup mostarski i pred cijelim svijetom izričem svoju duboku i nepokolebljivu vjeru u sve povlastice kojima te je Bog obdario, po kojemu si prvo i najodličnije stvorenje. Izričem moju duboku i nepokolebljivu vjeru u tvoj zagovor kojim posreduješ kod svemogućega Boga za sve potrebe svoje djece u ovoj suznoj dolini. Izričem moju duboku i nepokolebljivu vjeru u tvoju ljubav prema nama grešnicima, a tu ljubav si posvjedočila i svojim ukazanjima i pomoćima. I sâm sam vodio hodočašća u Lourdes. Upravo snagom te vjere, ja tvoj sluga, biskup mostarski, pred brojnim mnoštvima koja su te zazivala, otkrivam i prihvaćam tvoj veliki znak koji je postao siguran i jasan nakon ovih šest godina. Taj znak jest da si šest godina uporno šutjela na sve navještaje o znaku: bit će na brdu "ukazanja" vidljiv i trajan, bit će brzo, bit će uskoro, još malo, strpite se malo - govorili su još 1981. … Pa onda: bit će za Bezgrešno, za Božić, za Novu godinu, itd. Meni posebni znak nije potreban, ali je bio potreban onima koji su vjerovali neistini.
Hvala ti, Gospe, što si svojom šutnjom dugom šest godina pokazala da li si ovdje govorila, da li si se ukazivala, poruke i tajne dijelila i da li si posebni znak obećala. Presveta Djevice, Majko Kristova i Majko naša, posreduj za mir u ovoj nemirnoj crkvenoj pokrajini, u mostarskoj biskupiji, posreduj posebno za ovo mjesto, za ovu župu, gdje se bezbroj puta upotrijebilo tvoje sveto ime u govorima koji nisu bili tvoji. Daj da se prestanu izmišljati tvoje poruke. Primi, presveta Djevice, zadovoljštinu iskrene molitve pobožnih duša koje su daleko od fanatizma i neposluha u Crkvi. Daj nam svima da dođemo do prave istine. Gospe draga, ponizna i poslušna službenice Gospodnja, daj da Međugorje krene čvrstim koracima za pastirom mjesne Crkve da bismo te svi zajedno mogli veličati i hvaliti u istini i ljubavi. Amen.
Pavao Žanić, biskup
Crkva na kamenu, nr. 8-9/1987, str. 2.
