Biskupove propovijedi
06. April 2007.
Foto:
nepoznato

Braćo svećenici, bogoljubni vjernici!Svi bi svećenici i biskupi, voditelji Križnoga puta i obreda Velikoga petka, danas trebali tako prozboriti o Isusovu raspeću i ljudskome grijehu da svaki slušatelj doživi pravi šok zbog najstrašnijega zločina na ovome svijetu: bogoubojstva Sina Božjega i Sina čovječjega, Isusa Krista. Trebao bi se sav narod, kada to sluša, tako naježiti kao da to prvi put čuje. Ne samo zgroziti, nego bi se svaki od nas morao pokajati jer smo upravo mi, grješnici, Isusa doveli na povijesni put križa i raspeli ga na Golgoti. Onaj dječak, koji je prvi put slušao Muku Isusovu i shvatio o čemu se radi, stao je vikati iz svega grla u crkvi: „Zašto su mu to uradili?“ Zašto su ga razapeli? Što je on skrivio?

     Ne znam gdje se jedan iskren Kristov sljedbenik može tako misaono protresti u svojoj vjerničkoj savjesti kao na Veliki petak, pod Velikim križem; a mi Mostarci pod ovim Jubilarnim križem na Humu, evo već osmi put. I da preberemo one svoje unutarnje zasjede koje nam prijete, a koje su davno očitovali i još uvijek pokazuju oni koji su Isusu priredili Muku Velikoga petka, usjekli mu teške grede križa i organizirali raspinjanje kao najsramotniji čin i način ljudske smrti, vukući ga od postaje do postaje na vrh gore Kalvarije. Svi ti Ane i Kajfe, Pilati i Irudi, Jude, saduceji, farizeji i glavari, Petri i sluškinje, razbojnici i vojnici, kohorta i svjetina - jesu predstavnici ne samo svih 12 plemena izraelskih nego i svih 28 civilizacija ljudskih. Mi smo svojim grijesima uključeni u njihovu viku, izdaju i zataju. Mi smo svakom svojom psovkom, kršenjem Božjih zapovijedi, nevjernošću Evanđelju dali svoj pojedinačni i opći glas za onaj do neba skandalozni i gromko skandirani „Raspni ga, raspni“.
     Isus je izgovorio Sedam glavnih riječi na križu: Ocu nebeskomu dvije rečenice, Majci zemaljskoj jednu, učeniku voljenomu, razbojniku desnomu, glavarima svećeničkim i svemu svijetu, a mi smo ga vrijeđali i vrijeđamo sa svih svojih Sedam glavnih grijeha. Spomenimo ovaj put barem neke.
     1 - Pilatova oholost - naša bahatost. Poncije Pilat bio je vrhovni upravitelj i sudac u Judeji (26.-36. nakon Krista), ne u ime Rimskoga Senata ili „sabora i naroda“ nego osobno u ime Rimskoga cara Tiberija. Bio je uvjeren i tako se ponašao kao da njega apsolutno ne obvezuje nikakva istina. Ta je li se i pitao: „Što je istina?“ (Iv 18,38), i to onako prezrivo odmahnuvši rukom. Niti mu je istina išta značila: kao stara krpa koju može gaziti kako hoće! On se istine nije držao, niti je se bojao, niti savodio. Njegova ga oholost demonski uvjerava da on može raditi što mu se god svidi, bez ikakvih zakona, mjerila i logike. A nitko nije mogao stanje ispitati i svu istinu doznati kao Poncije Pilat. On kao vrhovni sudac morao je znati – i znao je! - istinu o Isusu. Božanska istina u ljudskom obličju stajala je pred njim: svezanih ruku i očiju, trnjem okrunjene glave, izbičevana i izmrcvarena tijela. Eto što Pilat radi s istinom i kako njegova pamet istinu definira uzvikom „Ecce homo“! Eto vam Istine i eto vam Čovjeka! On je toliko uprazno umišljen da i sama Božanska Istina mora pred njim odgovarati: „Zar meni ne odgovaraš?“ (Iv 19,10).
     Pilat također misli da ga apsolutno ne obvezuje nikakva pravda. „Što je to pravda?“, prezrivo odmahuje drugom rukom i svim svojim lakrdijskim suđenjem; čuj, pravda - stara šeširina kojom se djeca igraju kičkapule. I dok je oholo sjedio na sudačkoj stolici, vlastita ga žena Klaudija upozorava: Okani se ti onoga Pravednika, jer sam u snu svašta sanjala i doživjela (Mt 27,19). A Pilatu je pravda - ženska sanja! On će, unatoč dobronamjernoj ženinoj opomeni, Pravednika na pravdi Boga na smrt osuditi, i to nakon što tri puta ustanovi i izjavi da na njemu ne nalazi nikakve krivice (Lk 23, 14-15.22; Iv 18,39; 19,4 i 6). Kaznit će ga, i pustiti da ide (Lk 23,16). Zašto kazniti, po Bogu brate, ako ne nađe na njemu nijedne krivice? Ako je Božanska Pravda u pravu?! I potom Pilat oholo opra ruke kao da je čist od krvi ko suza. On bahato osuđuje istinitoga Boga od istinitoga Boga i pravoga Čovjeka koji „od žene bi rođen“ (Gal 4,4) i onda se protuslovno ponaša: Ja sam, ljudi, pravednik! Lavor amo i lukšije! Oholost je gesta kojom Pilat ne želi popustiti u sitnicama, u nebitnim stvarima, u natpisu nad glavom Isusovom, a popustio je mahnitu prohtjevu njihovu da Isusa pravednoga razapne. Pilat je ustrajao do kraja u svojim niskim političkim kamatama, a upropastio veličanstvenu povijesnu glavnicu. Kako je završio taj siledžija nad Istinom i Pravdom? Neke predaje prenose da je i on bio optužen od Židova. Morao je nakon deset godina upravljanja Judejom poći u Rim na opravdanje. Poslan je u progon, gdje je i umro.
     Svaki put kada se ne držimo istine i pravde, kada Istinu svežemo i razapinjemo, a Pravdu zatvaramo i sudimo, kad svoju oholost stavimo u prvi plan, kad se napuhujemo iznad svoje ljudske mjere i sposobnosti, a nadimamo se kao apsolutni gospodari i u kući i u društvu, mi smo u Pilatovoj napuhanoj koži, na Poncijevoj sudačkoj stolici, zato nas čeka i neizvjesna Pilatova sudbina.
     Isuse, bili smo oholi, bahati, preuzetni kao Pilat, kao mi - smiluj nam se!
     2 – Kajfina gramzljivost i Judino srebroljublje - naše pohlepe. Zamisli ovo: Josip Kajfa - tako se zvao punim imenom i prezimenom - bio je veliki svećenik ne samo one godine, nego ravnih 18 godina. O njemu znamo sasvim malo, ali znamo ono po čemu razložno zaključujemo kakav je to bio gramzljivi vlastožudni nekarakter. U stara vremena, u Starome Zavjetu, služba je velikih svećenika bila baštinjena s oca na sina. Kad umre otac, naslijedi ga sin. I tako stoljećima, osim ako nema sina. Ali kad su Rimljani okupirali Palestinu, veliki su svećenici padali ko gnjile kruške. Rimski su ih upravitelji smjenjivali i postavljali po svojoj miloj samovolji, prema svojoj političkoj ovlasti svih prava i nikakvih obveza ili odgovornosti, taman ko na priliku suvremeni strani prokuratori s narodnim predsjednicima i ministrima: ovoga drže blizu kod sebe, a onoga drže daleko od sebe. Da nam nije ove suvremene prakse, ne bismo znali kako je bilo u Isusovo vrijeme! Tako, između 37. godine prije Krista kad su došli Rimljani i 67. poslije Krista, kad su postavili posljednjega velikog svećenika prije razorenja Hrama, eto kroz stotinu i koju godinu, prohujalo je ništa manje ni više nego 38 velikih svećenika u Jeruzalemu. Mandat im je u prosjeku bio 2 godine i 7 mjeseci. Prokurator sve jednoga s nogu obori, drugoga na noge osovi! A naš ti Kajfa punih 18 godina, uzastopce, od 18. do 36. godine poslije Krista. I nikako pasti. Kajfa je do savršena umijeća izučio politikantsku tehniku kako s okupatorima dodvornički kooperirati i na veliko-svećeničkim nogama ostati. Kako prihvaćati okupatorski sustav i ustav protiv svoga naroda i ostati na čelu hijerarhijske karijere. Baš je u tome problem. Da se pojavila bilo kakva pobuna, prosvjed i nemir u Gradu protiv strane okupacije, Kajfa bi morao dati ostavku ili bi bio svrgnut kao toliki prije i poslije njega. A u vrijeme Pashe stanje je u Jeruzalemu uvijek moglo biti buntovno i na fitilju. Znalo se skupiti i do 2.000.000 hodočasnika. Tko će moći nadzirati i obuzdati tolika mnoštva? Znao je Kajfa ako bi on tih dana uhitio Isusa, branili bi ga njegovi zemljaci Galilejci kojih je bilo nekoliko desetaka tisuća na hodočašću u Gradu. Zato je Kajfa bio naumio Isusa uhititi kada prođe Pasha, kad nadođu mirniji dani.
     Ali, ne lezi vraže, tu mu je u toj njegovoj gramzljivosti da ostane na visokoj nozi pomogao nitko drugi doli Juda Iškariotski, inače jedini Judejac, a ne Galilejac kao ostali apostoli, jedan iz Isusove skupine apostola, ministar financija. Samo je valjda Juda bio u Jeruzalemu pohlepniji od Kajfe. On se sam Kajfi javio i sam ga osobno pohodio i ponudio mu se: "Što ćete mi dati i ja ću vam ga predati" (Mt 26, 15). Predati ga tiho, po noći, da nitko ne dozna, bez pobune, da ni njegovi učenici ne dignu graju, kamoli da ga Galilejci brane. Uhvatit ćemo ga u molitvi, u Maslinskom vrtu. I Kajfa je Judi dogovorno dao 30 sramotnih srebrnjaka.
     O, vlastohlepna gramzljivosti neljudska i novčana koja nas činiš neljudima, Kajfama i Judama, bezobzirnim karakterima i karijeristima, izdajnicima pameti i poštenja! O, pohlepo za društvenim stocem i novcem kako te ništa ne može zaustaviti osim napadne i neželjene smrti. I komu ćeš onda, gramzljiva pohlepo nečovječna, ostaviti sve za što si se borila na svijetu a ti se jednoga dana pojaviš na sudištu Kristovu?!
     Isuse, bili smo pohlepni ko Juda, gramzljivi ko Kajfa, požudni ko mi. Smiluj nam se, smiluj!
     3 – Zavist farizejskih glavara – naše zavisti. Sv. Matej ne će propustiti spomenuti kako je Pilat doista znao da mu Isusa „predadoše iz zavisti“ (27, 18). To jednako ponavlja i evanđelist Marko (15,10). Znao je Pilat i što je ta opaka zasada čovjekova i da su ga glavari svećenički izručili iz svoje zle zavisti, a ne zbog njegove krivnje. A sv. Luka najjasnije: Pilat ga predade „prohtjevu njihovu“ (23, 24). Ne pravdi, nego prohtjevu, hiru, zavisti njihovoj. Eto pokretača Isusova procesa: zavist prečasne gospode u Velikom vijeću ili Sinedriju u Jeruzalemu! Glavar do glavara pozelenio od zavisti, farizej do farizeja - zavidnik do zavidnika. Na čemu su Isusu bili „zavidni“? pitat ćeš.
     Prvo, na popularnosti, koju je Isus stekao pripremljenim propovijedima.
     Drugo, na čudima, kojima je vraćao zdravlje tijela i duše svih ljudi.
     Treće, bili su mu zavidni na čistoći intelektualne nauke i moralna ponašanja. Nikada mu nitko nije mogao dokazati ni najmanji grijeh. A on ih je toliko puta pozvao da prvi bace kamen ako su bez grijeha, grijeha zavisti i bludnosti, bez grijeha oholosti i škrtosti, bez grijeha proždrljivosti, srdžbe i nerada. I uvijek bi se povukli, počevši od starijih, da se ne opeku. Nikada nitko ne baci kamena na drugoga pred njegovim očima. Eto ta ih je zavist toliko zaludila da su razum izgubili i Bogočovjeka ubili. Tako će raditi i s učenicima njegovim: „Puni zavisti, pohvataju apostole i strpaju ih u javnu tamnicu“ (Dj 5,18), kaže evanđelist Luka u Djelima apostolskim.
Isuse, mi smo bučnim izvikivanjem „Raspni ga, Raspini!“ pridružili svoj naopaki glas opaku glasu zavidnih starješina narodnih i glavara svećeničkih. I razapeli Te. Svaki put kada popuštamo svojoj divljoj zavisti, mi ne sličimo Bogu, nego vragu, koji je iz zavisti zaveo prve ljude da se okrenu od Boga. I svaki put kad ne priznamo istinu s koje god strane ona došla; kad se ne divimo ljudskoj dobroti i vrjednoti s koje se god strane pojavile; kad ne čestitamo na poštenju tko ga god pokazao, mi smo zatrovani grijehom zavisti, ne vladamo sobom, nego vraška zavist vlada nama. O, bičevani, okrunjeni i raspeti Isuse! Bili smo zavedeni i zavidni, do zla ljubomorni, nismo se radovali uspjehu i pameti bližnjega svoga, a radovali smo se propasti drugih; trijumfirali smo kada drugi nisu uspjeli u životu; kliktali od veselja kad bi se drugi razboljeli; poskakivali po kući kad bi druge raspinjali. Smiluj nam se, smiluj!
Zaključak. Isuse, ljudi se čude što je volja Oca nebeskoga predodredila da se s Tobom tako zbude, tj. da kroz kušnje i patnje, žrtvu i smrt uđeš u Slavu.
     Da si bio fantastičan igrač koji udara praznom loptom jednom među vratnice a stotinu puta nebu pod oblake, milijuni bi te mladih i starih navijača nedjeljom gledali i obožavali.
     Da si bio glumac, koji život ne živi, nego ga glumi, našlo bi se more mladenačkih očiju da ti gledaju filmove, obojene a prazne sjene po platnima.
     Da si bio popularac i izvodio svoje pomodarske šlagere, imao bi svake nedjelje na stadionima ili hipodromima na desetke tisuća obožavatelja, koji nikada ne bi odustali koncerta zbog paprenih ulaznica.
     Da si bio zemaljski kralj s najjačim oružjem i oružnicima, svi bi pred Tobom drhtali i dali bi Ti i drugi četverogodišnji mandat.
     Ali ne! Ti si bio krotko janje što ga vode na klanje; Ti si križem pokazao put vječnoga života. Ti si htio poslušnošću i „ludošću križa“ (1 Kor 1,18) spasiti svijet. Zato Te Bog Otac preuzvisi… (Fil 2,9). Hvala Ti na Otkupljenju: Muci, Smrti i Uskrsnuću! Molimo Te, Božji Sine i Marijin sine, da se grijeha odreknemo i da svakoga dana prihvatimo križ svoj kao izraz Očeve volje, kao poruku Tvoga primjera, kao dar moći i ljubavi Duha Svetoga - daj da po Muci Tvojoj i Križu k slavi Uskrsnuća privedeni budemo, po istom Kristu Gospodinu našem. Amen.

POVEZANI ČLANCI

29. lip 2008
Biskup Ratko Perić
18. svibnja 2008
Biskup

NAJČITANIJE

29. lip 2008
Biskup Ratko Perić
18. svibnja 2008
Biskup