Predgrobni i zagrobni život. Maloprije smo pred onim spomenikom žrtvama Drugoga svjetskog rata izmolili molitvu Bogu da sve pokojne primi u dvore nebeske slave. Ako u ljudskoj obitelji ima itko kadar shvatiti kakav je Božji dar naš ljudski život i ako netko poštuje uzajamne ljudske odnose u kući i u rodu svome, nastojat će onomu tko u obitelji umre, podignuti mu na groblju spomenik na koji redovito napišemo: Ovdje počiva, ili Ovdje leži, ili, ako nema tijela, a spomenik se podiže, kao ovaj ispod Gradine to činimo: U spomen tima i tima.
Isus i Marija. Dvije su osobe koje nam sveta vjera kazuje da nemaju nikakva napisa, ni grobnoga humka, ni groblja, ni nadgrobnoga spomenika, ni mramora, ni mauzoleja, ni stometraške piramide. To je Isusov grob na Kalvariji, gdje je i završio svoj ovozemni tijek, i grob mu ostao prazan. Njemu je anđeo Božji pobio spomenik u Evanđelju kad je uplašenim ženama rekao: «Nije ovdje. Uskrsnu, kako reče» (Mt 28, 6; Lk 24, 6). Tu dakle stoji: Ovdje ne počiva. Nema ga ovdje. Uskrsnuo je od mrtvih. Resurrexit sicut dixit. I druga je osoba majka Isusova Marija koja je usnula i probudila se na vječni život, odnosno umrla i Bog je uskrisio i dušom i tijelom uznio u nebesku slavu. Ni ona nema groba, ni grobnoga spomenika, niti «Ovdje počiva…».
Ne pitamo se zašto je Isus uskrsnuo. Jer je on Bog, pravi Bog od pravoga Boga, svjetlo od svjetla, Druga božanska osoba. Ali pitamo se zašto je Blažena Djevica Marija doživjela istu sudbinu kao i njezin Sin? Je li to Isus učinio zato što je to bila njegova Majka? Jest. Dostojno je bilo da ne počiva u grobu ona koju je Bog na poseban način pripremio
očuvavši je od zloće iskonskoga grijeha da bude Bezgrješno začeta,
kako bi i sama mogla bezgrješno začeti i roditi Boga u tijelu, dati mu svoju krv, srce, meso i kosti, u čistoći duše i tijela;
koja se srcem i bićem stavila kao službenica Gospodnja u potpunu službu Bogu;
koja je po Božjem čudu ostala Djevicom svega vijeka svoga, i prije poroda i u porodu i poslije poroda njezina jedinoga Sina Isusa.
Bog ju je učinio dostojnom da ni ona, ni njezino tijelo ne trune u zemlji nego da bude preobražena i uživa vječnu slavu uskrsnuća, koja nas čeka tek nakon Sudnjega dana.
Ona je sudjelovanjem u Isusovu utjelovljenju, rađajući Sina, supateći s njime na Kalvariji po Božjem daru zaslužila da s njime bude proslavljena u nebesima i time postane i majka svih nas kršćana, Kristovih sljedbenika, vjernika. Majka kao duhovna roditeljka.
Ma-ma, ma-ti, maj-ka jesu izrazi uzeti iz dječjih usta, iz djetinjega tepanja. Jednako tako i drugi kućni pojmovi ta-ta, te-ta, ba-bo, pogotovo ba-ba. Sve smo preuzeli od djece i tako i mi stariji ponavljamo.
Danas je dan da se upitamo o vrijednosti i poštovanju života koji nam dolazi od oca i majke, za koji smo i mi zaduženi da prenosimo život drugima, postajući očevi i majke, u fizičkom ili u duhovnom smislu.
Čuje se ne jednom prigovor i opravdanje: «Daj mi uvjete za život, pa ću se staviti u službu života, udavati i ženiti i rađati djecu». Ne znam kako tako govoriš? Eno ti Europe, toga reklamiranog «zemaljskog raja», koji na najvišem vrhuncu standardnoga blagostanja izumire, jer se život i smrt kreću podjednako. Tako, na primjer, u Njemačkoj rađa se devetero djece a umire jedanaestero čeljadi na tisuću stanovnika. U Švedskoj ih se rađa 11, a umire 10 na tisuću. I u Hrvatskoj se rađa 11, a umire 10 na tisuću. Pa, eto, zar nismo dostigli Europu u preziru i mržnji prema životu? Zašto nam onda govore da nećemo moći ni 2007. doći u «europski raj» kad smo mi već odavno u tome paklenomu «raju» udarajući na život. Čak i BiH ima 14 rođenih, naprema 8 umrlih! A Irak: 37 rođenih, a 6 umrlih na tisuću. I nedavno udarili upravo na tu zemlju (Svi podaci iz: Svijet u brojkama, Zagreb, 1999).
Mi smo kidisali u «Europu», valjda da ne zaostanemo za ekonomskim privilegijima, za poreznim olakšicama. Pa nije život samo trgovinske olakšice, smanjene porezne stope i sniženi pe-de-ve! «EU» ima i svoju drugu stranu: ona po svojim tvorcima ne da ni Bogu ulaznicu ni u kojem obliku u svoj Ustav. Po jednima ne smije biti ni spomena Božjega imena. Pa čak ni to da je kršćanstvo dvije tisuće godina na tlu Europe. Papa već dvije godine mora moljakati europske ustavotvorce, i neki dan u Španjolskoj, da ne izostave spomen svemogućega Boga, koji je tvorac života, na što mu se neki između njih smiju. Jer oni žele Europu bez Boga, pa prema tomu i bez Božjega zakona i Božjih zapovijedi, i bez Pape.
Takva Europa izmišlja sve moguće načine da ne dođe do začeća djeteta.
A ako dođe, onda odobrava sve moguće zakone da se začeto pobaci a ne rodi;
Takva je Europa počela izglasavati zakone za ubijanje bolesnih i nemoćnih staraca – eutanaziju.
Ona ozakonjuje najneprirodniju opačinu u svijetu, koje nema ni među najgorim životinjama u prašumama, da se žena ženom ženi, a muškarac udaje za muškarca.
Ta perverzija može ući u ustavni zakon. Kako će onda Bog imati mjesta u takvoj izopačenosti, Sodomi i Gomori?
Europa sama sebi kopa grobnicu i postavlja sebi spomenik na kojem će moći netko jednom napisati:
Ovdje leži bezbožna Europa koja je izbacila Boga iz javnoga života i Ustava a uvela razna bezakonja koja se protive Božjemu životu i zakonima koji štite najveći Božji dar - život.
Ispiti i kušnje. Bog nam na ovome svijetu daje određene testove i kušnje, na kojima provjerava ne toliko naš količnik pameti, ni stručnost naših ruku, ni akademske stupnjeve koliko slobodu i ljubav našega srca, čovještvo, poštenje i poštovanje božanske volje. Lako je izmjeriti čovjeku pamet i pamćenje: postaviš mu nekoliko upita, vidiš zna li ili ne zna, koliko teži, i ocijeniš ga je li za te i te službe ili nije. Ali hajde izmjeri ljudsku slobodu, neispitljivo i često podmuklo srce! Izmjeri dostojanstvo koje jednako pripada i začeto djetetu i rođenomu i odraslomu i bolesnomu i zdravomu.
Svaka je žena, kao i svako ljudsko biće, stavljena pred ispit, pred deset ispita, pred Deset Božjih zapovijedi, da položi ili propadne. Ne samo jednom u životu, nego stalno u životu, kroz cio svoj život. Položi što te Bog pita i što od tebe traži! Dao ti je 20, 50 ili 70 godina zemlje, posla, obitelji, životne škole, iskustva, duhovnoga zvanja. Pozvani smo da dostojanstveno ispišemo "mučnu zadaću koju Bog zadade sinovima ljudskim" (Prop 3,10). I da ne promašimo životnu temu.
Ja sam Gospodin Bog tvoj, nemoj imati drugih bogova uz mene! Glavni je to upit i ispit, nije opcionalni ili «trkaći», nego uvjetni, o njemu ovisi hoćemo li prijeći u više razrede i godišta. Žena jest kao neka ovisnica o mužu, stvorena iz njega, za njega. Definira se po njemu, kao pomoćnica, suradnica, supruga, ali i muž se definira po ženi. I jedno i drugo upregnuti su u isti jaram života. Upravo od toga «uprega» i dolazi «suprug» i «supruga». Ali nije muž njezin bog, niti je ona njemu božica, ni u kojem smislu. I ni jedno ni drugo nisu patentirali Božje zapovijedi, ne mogu ih neodgovorno ni dokidati ni ignorirati. Eto prilike i za ženu i za muža da svatko osobno vidi svoj odnos prema Bogu koji ih je stvorio, zadaću im zadao i zove ih na trajnu provjeru i poštovanje njegova "stabla dobra i zla", urođena glasa savjesti. Može on ili ona prekršiti sve norme ljudskoga ponašanja, pregaziti prvu temeljnu Božju zapovijed, pa onda i sve ostale, da učine «što im srce želi». Ali nije onda više ni muž vjeran, ni žena izvorna pomoć i dar, nego iznakažena žena i ugroženi muž. Postaju "istočni grijeh" i za sebe i za sve oko sebe. A mogli bi savršeno odgovoriti držeći se Božje riječi, poštujući se uzajamno i učeći druge da i sami budu poštovani. Žena bi mogla biti na crti Nazaretske Djevice, koja je bila potpuni "Hoću" na Božje zahtjeve milosnoga križa.
Poštuj oca i majku svoju! Među Deset naredaba danih Mojsiju nema zapovijedi roditeljima da poštuju svoju djecu, jer im je to Bog bio rekao kad ih je stvorio na prapočetku svijeta: Bit ćete jedno tijelo, rađajte i napučite zemlju. Ugrađeno im je poštovanje i ljubav prema djeci u samu narav, u neuništivi zakon majčinstva i očinstva, u prirodnu krv. Ali može se to i izopačiti i prestupiti, i te kako. Sasvim svjesno, slobodno i hotimično. Zato Bog postavlja novu zapovijed i pred ženu i pred muža, pred roditelje:
Ne ubij! Evo njoj i njemu prigode da začeto ne usmrti, nego ga razviju i dovedu do punine uzrasta kako je Bog planirao, da budu suradnici Božji. Šansa je to za ženu da se proglasi oholom gospodaricom i svoga tijela i tijela bića koje je našla i zanijela u sebi ili da bude ponizna službenica života i Božje volje. Može prisvojiti božansko pravo nad životom i smrću, poput Eve koja je htjela biti kao Bog ili prihvatiti ponizan stav stvorenja prema Stvoritelju. Može se početi neodgovorno ispričavati: kako i drugi tako rade, kako postoje pozitivni državni zakoni koji to dopuštaju, kako je sputana obzirima grješnih jezika, propagande, medija kojima vrvi izopačeni naraštaj. Zar misliš da može postojati ljudski referendum, sabor i odbor koji ima pravo izglasavati grješni pa prema tomu suludi paragraf i dokinuti Božji zakon: Ne ubij?! Zar je rezultat zdrave pameti i zdrava društva da sabornik postaje zakonski ubojica, a liječnik stvarni krvnik!? Ne treba nam država koja će biti utemeljena na Sedam glavnih grijeha! Hoćemo zajednicu koja respektira Deset Božjih, neispravljivih, nepromjenljivih i sveopćih zakona, normi i zapovijedi, ugrađenih u srce svakoga od nas i prije nego su upisane na Mojsijeve ploče!
Katolička majka, supruga i žena u hrvatskom narodu vidi da je Bog stavlja na osobit životni ispit. O njoj uvelike ovisi ne samo njezino osobno spasenje, ne samo spasenje njezina čeda, muža i obitelji, nego i razvoj Kristove zajednice i narodne cjeline. Može biti graditeljica ili, ne daj Bože, razarateljica Crkve, nacije, države. Uzalud je da nas sav svijet prizna i uspostavi s nama diplomatske veze i veleposlanstva, uzalud je da te uvedu u najviše vrhovne «Europske zajednice», ako nas ne prizna roditeljka, majka, koja zanese i donese život na ovaj krvavo branjeni komadić hrvatskoga tla. Razumijem da se možeš zanositi idejom tzv. emancipacije, oslobađanja od zastarjelih oblika života. Ali ludo radiš ako misliš da se možeš emancipirati od nezastariva Božjega zakona koji je ugrađen u prirodnu strukturu, u krvotok i srčane klijetke i muža i žene.
Ne sagriješi bludno! Bludno znači: puštajući maha besramnim mislima, bestidnim riječima i bezobraznim djelima, bezobzirnoj nošnji, bezočnu ponašanju i razvratnu življenju. I učeći i druge da se tako bludnički ponašaju. Ne u službi života i savjesti, nego u službi prolazna, propadljiva, neodgovorna, te stoga smrtnosna užitka koji ne služi životu nego ga svodi i degradira na izumiranje.
Ne poželi muža ili žene bližnjega svoga također je jedan od Deset glavnih životnih zahtjeva. Ne samo: Ne zavodi! Ne razvodi se! Ne prevjenčavaj se! Nego, ne poželi! veli Gospodin Bog. Sjekiru na korijen! Siđi u dno srca gdje se legu zle želje i kote zle misli. Poželiš li, razvela si se, razveo si se! Kad pogaziš sedmi sakramenat, ženidbu, i devetu zapovijed Ne poželi, uskraćen ti je pristup u svaki drugi sakramenat i na putu si koji ne vodi konačnu spasenju. Moralno zdrava žena i majka rađa zdravu obitelj. Zdrave obitelji tvore zdravu Crkvu, zdravu ljudsku zajednicu. Crvljivo stablo rađa crvljive plodove. A tko je od nas željan crvotočine u sebi, u svojoj obitelji i sveopćoj Crkvi!?
Žena je sva od čuda i u čudu. I kao supruga i majka, i kao redovnica, i kao duša i tijelo. I živi iz svakodnevne čudesne aktivnosti. Mi danas molimo Djevicu, Kraljicu mira, da ne iščeznu blagoslovljena djeca s koljena, ruku i prsiju naših majki; da djeca zauzvrat budu blagoslov svojim roditeljima; da puno više od same zabrane Ne ubij, posvuda odjekuje: Ljubi djecu svoje, bližnjega i sve ljude. Umjesto Ne sagriješi, Ne poželi, posvuda osjećamo:Poštuj svoje i tuđe tijelo, poštuj dušu iznad svega, ljubi Boga svim srcem svojim, svim bićem svojim.
Tri nam problema nameću ovi što su došli izvana da nam daju «mir» svoj:
Nameću politiku Haaškoga suda na kojem se po optužbama izjednačuju borci i zlikovci, žrtve i koljači, branitelji i agresori. I umjesto da stanje stabiliziraju, oni falsificiraju i nedavnu povijest i ugrožavaju sutrašnju budućnost. I kako ćeš imati povjerenja u takve zapadne institucije ako ti njihovi predstavnici pred kućom rade što god hoće stvarajući za tebe zakone koji za njega ne vrijede. Za njega ne vrijedi ni ista pravda kao za tebe (V. R. i B. N.,Nepravde Haaškoga suda, Cnak, 5/2003., str. 28-29). Oni mogu provaliti u tuđu zemlju, i to ne jednu, nego dvije u dvije godine, izvršiti agresiju i svi moraju prihvatiti i pohvaliti što oni kažu! Oni sastavili zakon i sud na koji mogu privesti koga god hoće na svijetu, a samo njih nitko ne smije privesti, pa makar počinili najstrašnije zločine!
Drugo, ovi nam izvana nameću odnose prema susjedima u vlastitoj zemlji, želeći nas uhvatiti za ruke, kao djecu do treće godine, i naredite nam: zagrlite se, federirajte se! Ne prestaju nas salijetati po Ordinarijatu da im prihvatimo političke međureligijske odbore ili vijeća koje su oni politički izmislili zloupotrebljavajući politiku u religiozne svrhe, a ne samo religiju u političke svrhe.
I treće, i najžalosnije, dokidaju svetopisamski zakon koji nam kazuje da svakomu doista moramo pomagati, ali «ponajpače domaćima u vjeri» (Gal6,10). A oni ti nameću da moraš više voljeti «tuđega u vjeri» nego «domaćega u vjeri», da više moraš misliti na onoga koga ti oni odrede za političkoga partnera negoli na svoga rođenoga brata po krvi, jeziku, kulturi, povijesti i vjeri, pa bio ga on u Zagrebu, Mostaru, Sarajevu ili Banjoj Luci.
Marijo, Kraljice mira, donesi nam od svoga Sina pravi mir, trajan mir, pravedan mira, koji rađa život, istinu i ljubav.
