U Svećeničkoj godini, željenoj od sretnovladajućega pape Benedikta XVI. a u prigodi 150. obljetnice blažene smrti sv. Ivana Marije Vianney-a, Hrvatski se narod spominje i 50. obljetnice rođenja za nebo bl. Alojzija kard. Stepinca (Krašić, 10. veljače 1960.). Razlog je to što smo ovogodišnji Adresar ukrasili njegovim svetim likom te mu posvećujemo i ovaj uvodnik. Iako blaženi Alojzije nije bio kao student u Zavodu sv. Jeronima, ipak, od 1924. do 1960. za njegova života, tekli si najsrdačniji odnosi između ove hrvatske ustanove u Rimu i Alojzija bogoslova, svećenika, nadbiskupa, kardinala. Pogotovo blaženika! U želji da ovaj svetački lik uprisutnimo i onima koji nisu našenationis et idiomatis donosimo i kratak životopis na talijanskom jeziku.
Proširenost kulta
Na upit o proširenosti kulta, postulatura bl. Alojzija odgovara: «Blaženom Alojziju Stepincu posvećeno je u Crkvi u Hrvata dvadesetak župa, četrdesetak kapela i kapelica, a u tridesetak oltara ugrađene su njegove relikvije. Njegov je kult proširen u gotovo svim zemljama svijeta, gdje god ima katoličkih, osobito hrvatskih, vjernika. Njegove slike, vitraji i mozaici ukras su brojnih katedrala i župnih crkava, svetišta (Marija Bistrica, Lurd, Los Angeles i dr.) te i javnih ustanova. Postulator je dobio zamolbe za relikvije, sličice, monografije bl. Stepinca iz pedesetak zemalja, a zatražili su ih biskupi, župnici, redovnici i redovnice, Kristovi vjernici laici, te brojni mladi vjernici. Velik je broj svjedočanstava o ozdravljenjima i uslišanjima koja su plod molitve upravljene dobrome Bogu po zagovoru bl. Stepinca. Ta su svjedočanstva zabilježena na stotinama mramornih pločica, svilom izvezenima, slikovno predstavljena, te u pjesmi i u prozi. Brojna su ozdravljenja popraćena liječničkom dokumentacijom i očitovanjima svjedoka. O nekima od njih vodi se ozbiljno proučavanje u vidu službeno priznatog čuda po Kongregaciji za kauze svetaca u Rimu za proglašenje svetim bl. Alojzija Stepinca. Na tu nakanu mole brojni njegovi štovatelji i ljudi dobre volje.» (mons. Juraj Batelja, postulator, listopad 2009.)
Dakle, iz kratka odgovora mons. Batelje vidimo da se kult kardinala proširio na sve kontinente i u sve zemlje u kojima ima katolika. I ne samo gdje su Hrvati. Njegove relikvije traže svi staleži i uzrasti: biskupi i svećenici, redovnici i redovnice, te brojni mladi vjernici. Što je to posebno kod bl. Alojzija što privlači mnoge? Ako bismo željeli odgovoriti na ovo pitanje samo s jednom rečenicom, onda nam se čini najprikladnijim navesti misao iz govora pape Pija XII., koji se, na tajnom konzistoriju 12. siječnja 1953. godine, obratio i odsutnom novoimenovanom kardinalu Stepincu: «... Osim toga nismo mogli razočarati nade i očekivanje katoličkoga svijeta kao i brojnih nekatolika, kojih se izvanredno ugodno dojmila vijest o uzdignuću do Rimskog Grimiza jednog Pastira, koji je uzor apostolske revnosti i kršćanske jakosti». Tu svoju apostolsku revnost i kršćansku jakost kardinal je svjedočio ljubavlju koja je imala svoj vrhunac u mučeništvu.
- Ljubavlju prema čovjeku, posebno prema potrebitima, ali i neprijateljima.Bog je ljubav! Vazda se bratski ljubite! Budite samo jedno srce i jedna duša, ali ljubite i svoje neprijatelje, jer je to Božja zapovijed.
- Ljubavlju prema narodu iz kojega je potekao: Bio bih ništarija kad ne bih osjetio bilo hrvatskoga naroda.
- Ljubavlju prema Crkvi: Dragi moji vjernici, pod svaku cijenu, pa i uz cijenu istoga života, ako bude potrebno, ostajte vjerni Kristovoj Crkvi, koja ima svoga vrhovnoga pastira Petrova nasljednika!
- Ljubavlju – potpunom predanju Bogu: In Te Domine speravi – U Tebe se, Gospodine, uzdam, bijaše njegovo svećeničko i biskupsko geslo.
I baš zato, u ovom kratkom promatranju Blaženikova lika, ne želimo se izgubiti u nabrajanju značajnih datuma iz njegova života, komentaru izjava, govora i propovijedi, osvrtu na napadaje, uvrede i klevete, još jednom progovoriti o montiranom procesu, ... Želimo ga jednostavno ponazočiti kao svetački lik aktualan i danas, želimo zajedno s vama bar nakratko proboraviti u njegovoj školi ljubavi i odanosti Kristu i njegovoj Crkvi, koja se snažno zrcali u njegovim duhovnim oporukama. U formi oporuke, iako je sve njegovo učiteljsko svjedočanstvo oporuka, imamo ih tri. Prvu je napisao na početku svoga biskupovanja u Zagrebu 1939., dok su druga i treća iz zatočeništva u Krašiću 1957. i 1959. godine.
Prva oporuka, 26. srpnja 1939
Nadbiskupu je samo 41 godina. Od kanonskoga preuzimanja najveće biskupije Crkve u Hrvata prošle su nepune dvije godine (Nadbiskupiju preuzeo 7. prosinca 1937.) Ne dopušta da ga ponese slava, pa ni mladost, nego duboka svijest odgovornosti poziva na koji se odazvao i puta kojim mu je ići. Svjestan je da je oruđe u Božjim rukama i da mu je stati pred lice Milosrdnog Oca i Suca. Zato u toj svijesti piše i svoju prvu duhovnu oporuku iz koje se zrcali lik svetoga svećnika. Iako je, kako smo vidjeli, papa Pio XII. za njega rekao da je «uzor apostolske revnosti i kršćanske jakosti», on sam sebe gleda drugim očima: «Ne znam za stalno, da li sam ikada učinio dobra djela, zaslužna za vječni život. Ako sam koje učinio, priznajem da sam ih s velikom nesavršenošću i da ih nisam mogao učiniti bez Božje milosti. Ja ne mislim da sam svojom snagom zaslužio raj, već po zaslugama moga Gospodina koji je na križu prolio svoju krv za bijedne griješnike.» Iz ovakva stava proizlazi snažna i žarka potreba za sakramentalnim izmirenjem i sjedinjenjem s Kristom Gospodinom: «Ovom svojom zadnjom voljom hoću da na času smrti primim sakramenat svete ispovijedi. ...Sada žalim, sada se kajem želeći veliku bol, ne radi paklenih muka, već jer sam uvrijedio najveće dobro, kojemu sam morao služiti i ljubiti Ga.»
«Želim na času svoje smrti primiti svetu pričest, da se sjedinim najsavršenije i najspokojnije s mojim Gospodinom po onom svetom Sakramentu.»
«Želim na času smrti primiti sveto pomazanje. ... Nek mi oprosti sve što sam sagriješio: gledanjem, govorom, slušanjem, mirisom, okusom, opipom i bilo kojim drugim načinom.»
Svećenička godina zasigurno od Pape nije željena samo kao godina u kojoj ćemo svećenika staviti pod povećalo, u središte izvanjskoga promatranja. Ona je, barem bismo je tako željeli gledati, u prvom redu poziv nama svećenicima da se pogledamo iznutra. Duhovna oporuka bl. Alojzija jest izvrsno ogledalo. Sv. Ivan Marija Vianney, koji je imao iznimno skromno mišljenje o sebi, izvanredno je cijenio svećenički poziv. Stoga je s velikom žalošću gledao na svećeničke stramputice, posebno kada se radi o sakramentalnom životu: «Razlog svećenikove malaksalosti leži u tome što ne slavi misu s dužnom pažnjom! Moj Bože, kako samo treba žaliti svećnika koji slavi misu kao da radi neku rutinsku stvar! Kako je dobro da svećenik svakog jutra prinese samoga sebe Bogu u žrtvi.» Neka dobri Bog po zagovoru svojih ugodnika, sv. Ivana Marije Vianney-a i bl. Alojzija Stepinca udijeli svim svećenicima milost da što spoznaju vjeruju, što vjeruju uče, a što druge uče to i osobno žive.
Druga oporuka, 28. svibnja 1957.
Svoju drugu duhovnu oporuku bl. Alozije piše 18 godina nakon prve. No, sada, ne iz Kaptolskih dvora u Zagrebu, nego iz zatočeničke ćelije (pa makar to bila i soba u župnom dvoru u rodnom Krašiću, on je zatočenik. Oko kuće i sela sve puno policije.), ne mladi biskup u 41. godini, nego burnim i teškim godinama fizički izmoreni kardinal. No, ono što se, unatoč velikim i povijesnim promjenama, nije promijenilo, to je Duh koji iz njega govori. Dok je prva duhovna oporuka bila više osobne, svećeničke i biskupske naravi, ova je upućena vjernicima, u prvom redu povjerene mu Zagrebačke nadbiskupije. Svjestan je Nadpastir svih opasnosti koje vrebaju opkoljeno stado. Svjestan je on da njegovo poslanje nadilazi okvire vrlo prostrane zagrebačke nadbiskupije. Stoga i piše: «Opraštajući se od vas, moji dragi vjernici, smatram potrebnim upraviti vam nekoliko riječi, koje da budu kao moja duhovna oporuka. Želim, naime i poslije svoje smrti činiti sve, što mogu, da otklonim od vas opasnosti, koje vam prijete i da povećam vašu sreću, koliko je to moguće u ovoj suznoj dolini. Smatram to tim nužnijim, što vi, dragi moji biskupljani, sačinjavate dobar dio Hrvatskog Naroda, u kojem mi je Božja providnost dodijelila natpastirsko djelovanje. Što vama namjenjujem, bit će korisno i za sve ostale.»
A što nam to Nadbiskup namjenjuje, na što nas upozorava?
- Opasnost sa svih strana: Među vas su nadrli i ušuljali se bezbožnici, ljudi, koji premda su u manjini sve čine da iz vaših usta iščupaju Ime Božje.
- Nema sreće do Boga: Htjeti postići sreću bez Boga znači: zidati babilonsku kulu koja je svojim graditeljima donijela pomutnju jezika i raspršila ih po cijelom svijetu» ... «Stoga i ja, dragi sinovi, opraštajući se od vas, upravljam vam riječi sv. Pavla Filipljanima: «Ustrajte čvrsto u Gospodinu, predragi». Samo je u Gospodinu zasnovana naša vremenita i vječna sreća. Daleko od Gospodina samo je propast i uništenje.
- Vjernost Kristovoj Crkvi: Dragi moji vjernici, pod svaku cijenu, pa i uz cijenu istoga života svoga, ako bude potrebno, ostajte vjerni Kristovoj Crkvi, koja ima svoga vrhovnoga pastira Petrova nasljednika.
- Marija Kristova, Majka Crkve i Majka naša: Težak bi bio život u obitelji, kad ne bi bilo majke. Crkva je velika Božja obitelj. Bog je toj svojoj obitelji dao majku, tj. bl. Djevicu Mariju, Majku Božju, i Majku svih nas. Dragi moji vjernici, naši su oci i pradjedovi posvuda po našoj dmovini gradili crkve posvećene presvetoj Djevici. (...) Ne dao Bog, da itko između vas pođe tragom onih zločestih ljudi i napada Majku Božju. Za takva će jadnika vrijediti riječ mudračeva: 'Tko ogorčava život svoje majke, proklet je od Gospodina'.
- Međusobna ljubav: 'Bog je ljubav', kako veli Apostol, ljubite se međusobno! Vazda se bratski ljubite! Budite samo jedno srce i jedna duša, ali ljubite i svoje neprijatelje, jer je Božja zapovjed. (...) Kaže sv. Augustin: 'Čovjek je Božje stvorenje, a zloća je ljudsko djelo. Ljubi ono, što je Bog stvorio, a ne ono, što je čovjek uradio'.
I zaista, što je bl. Alojzije namijenio svojim biskupljanima, to vrijedi i za sve ostale, ne samo Hrvate. I ne samo onoga vremena nego svih vremena. Stoga i u ovoj oporuci nalazimo odgovor Nadbiskupove aktualnosti i prihvaćenosti u cijelom svijetu, kako nam to potvrđuje postulatura iz Zagreba. I dao Bog da se njegove želje duboko ukorijene u svaku dušu. Jedino životnim življenjem ovih evanđeoskih savjeta čovjek će zadobiti potpunu i vječnu sreću.
Treća oporuka, 9. listopada 1959.
Tri mjeseca prije blažene smrti, Nadbiskup piše svoju treću duhovnu oporuku. Iz ove oporuke, posebno današnji materijalistički svijet može naučiti kako se odnositi prema materijalnim stvarima. Za Blaženika sve što «posjeduje», posjeduje samo s jednom svrhom i ciljem: proslava Boga. Čitajući ovu oporuku, čovjek kao da čita biblijski slavospjev stvorenja Bogu (Dn 3, 57-88.56): Sva djela Gospodnja, blagoslivajte Gospoda, hvalite i uzvisujte ga dovijeka! Za njega dragocjeni križ od zlata s četiri kamena ljubičaste boje, prsten s dragim kamenom, koje je kao biskup bio dužan nositi, nisu znaci ovozemaljske veličine nego znakovi ljubavi prema Kristu (crux pectoralis) i vjernosti Kristovu nasljedniku Svetom Ocu (prsten). Nadbiskupova želja nije da ga s njima pokopaju, baš kao ni drugim biskupskim križevima i prstenjima koje je od Papa na dar primao ili od predšasnika naslijedio, nego njegova je želja jedna: Da svi oni, a to su njegovi nasljednici, moraju uvijek imati na pameti pregorku muku i smrt našega raspetoga otkupitelja i biti spremni pretrpjeti za njega, za njegovu sv. Crkvu i za prava Božja: ako treba ići na križ, poput sv. Petra; ako treba staviti glavu pod mač, poput sv. Pavla; ako treba biti strovaljen s visine poput sv. Jakova; ako treba sebi dati i kožu oderati, poput sv. Bartolomeja. Dao Bog tu jakost meni i mojim nasljednicima do vijeka! S ovakvim mislima bl. Alojzije oprašta se od svih ovozemaljskih vrijednosti kako bi pred Gospodina stao oslobođen svih utega, jer: sve što sam primio kao zagrebački nadbiskup, a nije mi bilo nužno za osobne potrebe, to sam odmah upotrebljavao prema propisima Crkvenog Zakonika pro pauperibus et piis causis. Prema tomu nemam iza smrti što ostaviti.
Završivši trku ovozemaljskoga života bl. Alojzije Stepinac usnuo je u Gospodinu u svom rodnom Krašiću 10. veljače 1960. U svojoj trećoj oporuci u svojoj poniznosti piše: «Prema tomu nemam iza smrti što ostaviti»! No dobri Bog, koji silne zbaci s prijestolja a uzvisuje neznatne, prihvatio je žrtvu sluge svoga i učinio ga blaženim i na nebu i na zemlji.
Papa Pavao VI. u svojoj enciklici: Evangelii nuntiandi (br 41) veli: «Suvremeni čovjek radije sluša svjedoke no učitelje, i ako sluša učitelje čini to jer su svjedoci.» Uvijek, a napose u ovoj Svećeničkoj godini i u Jubileju našega Blaženika, molimo Gospodina da svoju Crkvu obdari svjedočkim učiteljstvom poput svetoga župnika arškoga i blaženoga nadbiskupa zagrebačkoga. Molimo da zagrebački nadbiskup Alojzije kardinal Stepinac skorom kanonizacijom postane svijetu ono što je svomu hrvatskom narodu bio u životu i po beatifikaciji, a to je: Učitelj koga se sluša i Svjedok kojega se nasljeduje.
U Rimu, na svetkovinu Svih Svetih, 1. studenoga 2009.
(preuzeto iz Hrvatskoga rimskog adresara 2009.-2010., str. 3-9)
