Na vazmenu subotu, 7. travnja 2018., uoči Bijele nedjelje ili Maloga Uskrsa, slavljena je sv. krizma u župi Drinovcima, u Grudskom dekanatu. Župnik fra Josip Mioč i pomoćnik mu fra Velimir Bagavac vodili su dva razreda srednjih škola, prvi i drugi, pripremajući učenike za ovaj svečani i jedinstveni dan u njihovu životu. U koncelebraciji s biskupom Ratkom, osim spomenutih drinovačkih franjevaca, sudjelovali su don Željko Majić, generalni vikar hercegovačkih biskupija i sin ove župe; fra Stipe Marković, župnik iz susjedne Gorice-Sovića; don Pero Miličević, tajnik i župni upravitelj Gruda, a poslije je došao na čestitanje i grudski dekan fra Branimir Musa, župnik iz Tihaljine.
Okadivši oltar ukrašen za ovu zgodu, biskup je prije početka poslušao pozdravni govor koji su sastavili jedan učenik i učenica u ime njih 67, obučenih u bijele haljine. Dika ih je pogledat! Krizmanik je rekao da su došli danas u crkvu primiti pečat dara Duha Svetoga, osobito potvrditi i utvrditi ono što su do sada učili i vjerovali. Pozvao je biskupa da im podijeli sakrament sv. krizme te da se moli za njih i moli se s njima u ovoj svečanoj Misi i svetoj krizmi. Njegova je vršnjakinja, krizmanica, darovala rukovet cvijeća a biskup njima knjige: „Sjeti me se kada u raj dođeš!“ i „Znamenita imena iz apostolskih vremena“.
Župnik je potom uputio dobrodošlicu i zahvalio biskupu i ostalim svećenicima koncelebrantima, te pozdravio sve vjernike, osobito krizmanike i krizmanice i njihove roditelje i kumove. Ujedno je istaknuo vjeroučeničku redovitost na katehezama kroz ovu godinu dana, održavši s njima 46 vjeronaučnih susreta. Neki su redovito dolazili i iz susjednih Gruda. Župnik reče, što se tiče redovitosti, da je možda samo jedan izostanak po krizmaniku! Hvale vrijedno! Iz Drinovaca ima oko dvadeset živih svećenika i oko trideset sestara, jedna od najblagorodnijih župa duhovnim zvanjima u Hercegovini.
Biskup je, uvodeći u sv. Misu, obećao krizmanicima molitve za njihov rast u vjeri i u Crkvi, i potaknuo ih da i dalje ostanu redoviti u vjerničkim zadaćama i otvoreni novim spasonosnim spoznajama u životu. Zahvalio je radnicima na njivi Gospodnjoj, župniku i župnom vikaru, na nesebičnu radu koji su uložili u pripremu ovih krizmanika.
Liturgijska su čitanja pripala kandidatima sv. potvrde, Evanđelje don Željku, a molitve su vjernika i sastavili i izgovorili sami vjeroučenici – krizmanici, njih osmero.
U propovijedi biskup je govorio o Duhovu daru pobožnosti i zloduhovoj napasti bogohule ili bezbožnosti. U vrijeme kada je živio Mojsije, otprilike 1250 godina prije Krista, bio je jedan mladićak, eto tako kao ti u prvoj klupi - da je bilo škole, išao bi u prvi srednje! - sin jedne Židovke koja se zvala Šelomit, i oca Egipćanina. Taj polu-Židov - polu-Egipćanin, jednom se nešto porječkao sa svojim izraelskim vršnjacima. I u raspri pogrdi Ime Božje i teško Boga uvrijedi. Direktno protiv Boga i njegove zapovijedi: Ne izusti Imena Gospodina Boga svoga uzalud! Svi se stresoše od straha i strahote. Uvedoše pogrditelja u šator pa u zatvor. Odoše i upitaše Mojsija što će s njime učiniti. Nato Mojsije reče da ne može odmah odgovoriti te da će se posavjetovati s Bogom da se očituje volja Gospodnja, a dotle neka taj ostane u zatvoru. Onda Bog reče Mojsiju: "Izvedi psovača iz tabora. Potom svi koji su ga čuli neka stave svoje ruke na njegovu glavu. A onda, neka ga sva zajednica kamenuje!" Potom je Gospodin naredio Mojsiju: Reci Izraelcima: „Tko god opsuje Boga svoga, tko izgovori hulu na Ime Gospodnje – neka se smakne! Bio stranac ili domorodac, ako pohuli Ime Gospodnje – mora umrijeti!" Nato Izraelci izvedu psovača izvan tabora i zaspu ga kamenjem“ (Lev 24,10-16.23). I tako psovač završi pod grudinom kamenja. Zašto tako strogo? - pitamo se. Zato što po tom psovaču ulazi zlo među njegove vršnjake i širi se poput teške zaraze i zloćudna raka. Čitav je narod u opasnosti i napasti da počne Boga grditi i psovati. Zlo se suzbija u početku.
- Koliko bi bilo gomilâ kamenja u ovoj našoj Hercegovini, pita se biskup, kada bi se u našem narodu svi psovači kažnjavali hrpom kamenja? Duh nam Sveti daje dar po-božnosti, da budemo po-Božju, a mi okrenemo po-vražju, vrijeđajući hulama i Boga i bližnjega svoga. I to sve koristeći se svojim jezikom, koji je jedinstven organ u našem organizmu. Odakle taj tvoj jezik kojim Boga pogano vrijeđaš? Jesi li ti ugradio osjete slatka i slana, gorka i kisela u jezik da lako prepoznaješ što ulazi u usta i da ne oštetiš usne organe? Čovjeku je dan dar govora, preko jezika. Čovjeku je dan dar probave, i tu je uključen jezik. Vidiš li koliko ti dobra Bog daruje samo preko jezika, a ti tim istim jezikom bezumno vrijeđaš Boga, nazivaš ga pogrdnim imenima. Bi li tebi bilo drago da te netko u razgovoru stalno naziva psom, kujom? Bog nam dao jezik da ga njime hvalimo i slavimo, a ne da ga grdimo i vrijeđamo. Zar ne vidiš da takvim pogrdama unosiš rak u svoja usta, u jezik? Želiš li da se taj rak proširi kroz cijelo tijelo, da se ta psovka raznese kroz cijelo selo, cio kraj?
Istanbulska. Taj je rak poput one Istanbulske konvencije, koja se predstavlja da štiti žene od nasilja u obitelji. A budući da je u tu konvenciju ugrađen „rod“, iz kojega proizlazi da se može muško za muško udati, a da se žena ženom može oženiti, onda se time žena ne brani i ne štiti od nasilja nego se nad njom vrši nasilje u njezinoj naravi, u njezinoj naravnoj ženskoj ulozi supruge i zadaći majke. Vidiš li da je to rak protiv kojega se naravno boriš i u sebi, i u svojoj kući, i u svome razredu, i u svome društvu. Neka nam u tome pomogne Duh Sveti koji želi da budemo njegovi, po-Božjem zakonu, po zakonu koji je Bog ugradio u našu ljudsku – mušku i žensku narav, a ne u besmisleni „rod“ da možeš stati pred matičara i reći da si žensko, a ti muško!
Nakon što su krizmanici, svjesno i svojevoljno, glasno obnovili odreknuće od sotone, od njegova sjaja, od njegove bogopsovke, od njegova zavođenja, što su u njihovo ime na njihovu krštenju bili učinili njihovi roditelji i kumovi, sada su još glasnije izrazili vjeru u Presveto Trojstvo, u Crkvu Božju, i pristupili sakramentu sv. potvrde primajući sedmerostruki dar. Župnik je čitao imena, a biskup je prilikom podjeljivanja krizme ponekoga ponešto i piupitao. Tako stade kod jedne krizmanice: Znaš li ti što je to Istanbulska konvencija? - To je da se žene udaju za žene! Dobro si razumjela! I je li to zaštita žena ili nasilje nad ženama? Jedan je srednjoškolac bio spreman prepričati čitav događaj s onim psovačem polu-Egipćaninom.
Na kraju Misnoga slavlja župnik je zahvalio Bogu na sunčanu danu a još više na Duhovu sedmerostruku daru. Zahvalio je i svima koji su pridonijeli da se ovo dvostruko slavlje ovako radosno doživi. Spomenuo je posebne zaslužnike: župnoga vikara, franjevačke bogoslove, sestre, ministrante, pa sve do župnoga zbora koji je animirao pjesme u ovom Misno-krizmenom slavlju.
Nakon završna blagoslova krizmanici su se za uspomenu zajedno s biskupom i župnikom fotografirali na stepenicama ispred župne crkve. A župnik i župni vikar počastili misnike i bogoslove u župnoj dvorani. Hvala domaćinima!
