Hercegovački slučaj
08. August 2018.
Foto:
nepoznato

SVETA KONGREGACIJA ZA EVANGELIZACIJU NARODA

ILI ZA ŠIRENJE VJERE

DEKRET

za okončanje neriješenog spora u mostarsko-duvanjskoj biskupiji

Rimske pape, uvijek budni za dobro duša, uspostavili su posvuda, netom su mjesne Crkve dobro razvile svoje ustrojstvo i nastale povoljne okolnosti, ne samo redovitu svetu hijerarhiju, već također povjerili iste Crkve - prema redovnom kanonskom pravu - biskupijskom kleru.

            Tako je u prošlom stoljeću u Evropi papa Pijo IX. obnovio episkopate Engleske, Walesa i Holandije, a papa Lav XIII. uspostavio mjesne Crkve u Bosni i Hercegovini i povjerio ih rezidencijalnim biskupima. Isti papa apostolskom konstitucijom Ex hac augusta god. 1881. osnovao je vrhbosansku crkvenu pokrajinu, koja je obuhvatila također Hercegovinu, te imenovao rezidencijalnog biskupa mostarske biskupije, s kojom je spojio drevni duvanjski naslov.

            U ovim krajevima, svjedocima tolike vjere, uvijek je, unatoč teškim kušnjama, plamtio onaj oganj, poslan od Krista na zemlju, i to poglavito zbog pohvalne revnosti i apostolskog duha franjevaca, koji su toliko godina, trpeći mnoge nedaće, pridonijeli da se Kristovo kraljevstvo raširilo i učvrstilo u tom narodu.

            Isti Namjesnik Kristov, potpuno svjestan posebnog stanja u Hercegovini, i hoteći pomoći dalji razvitak te Crkve, povjerene do tada franjevcima, u već spomenutoj konstituciji upozorio je mostarskog biskupa na njegovu dužnost da odgoji brojan i sposoban svjetovni kler, kojemu bi se povjerilo dušobrižništvo, kako to biva posvuda gdje se ustanovila sveta hijerarhija. I tako se po uputi pape Lava XIII. č. usp. stao odgajati svjetovni kler mostarsko-duvanjske Crkve, blagoslovljen naročito u ovim posljednjim godinama providnosnim rastom zvanja.

            Ipak, čini se da vrhbosanskoj crkvenoj pokrajini preostaje neka sumnja o međusobnom odnosu između svjetovnog i redovničkog klera te su stvarno nastale velike poteškoće, posebno u mostarskoj biskupiji.

            Zbog takvih poteškoća, nastalih i drugdje, Sveta Stolica je izdala važne propise, kao apostolsku konstituciju Romanos Pontifices od istoga pape Lava XIII. za Englesku godine 1881, koja je potom sa sigurnim i obilnim plodovima proširena na mnoge druge krajeva. Nauka izložena u toj konstituciji i norme u njoj sadržane, koje se temelje i na drugim papinskim propisima poslije Tridentskog sabora, kao što su apostolske konstitucije Firmandis i Cum nuper Charissimus godine 1744. objavljene od pape Benedikta XIV. sačinjavaju već opće pravo u cijeloj Crkvi.

            Ti propisi vrijede dakle za vrhbosansku crkvenu pokrajinu, to više što su vremena potvrdila da oni najvećma koriste najvišemu dobru duša, pa su isti ili izravno ili neizravno, među ostalim, također prihvaćeni od II. vatikanskog sabora.

            Što se pak odnosi poimence na mostarsko-duvanjsku biskupiju, onaj sporazum koji su zaključili godine 1899. mjesni ordinarij i Red Male braće, a Sveta Stolica iste godine potvrdila, ostaje potpuno na snazi ako ovaj Dekret drukčije ne odredi, ostavši uvijek netaknuto pravo Svete Stolice drukčije odlučiti. Vrijede nadalje potpuno oba dokumenta: /1/ Odredba Svete Kongregacije za širenje vjere od 26. ožujka 1965, kojom se posve dokida, ukida i proglašuje bez ikakve vrijednosti Reskript o podjeli župa "ad nutum Sanctae Sedis", izdan od Svete Kongregacije Koncila godine 1923.; /2/ Dekret što ga je Papinsko predstavništvo u Jugoslaviji izdalo po nalogu iste Svete Kongregacije za širenje vjere, dne 13. studenoga 1967.

            Nikakvu povlasticu pak s obzirom na pastirsku službu, stečenu na bilo koji način, neće moći nitko ubuduće prizivati ako se povlastica u ovom Dekretu otvoreno ne predviđa, i tako naime da bude posvema u skladu s ovim istim dokumentom i pojedinim njegovim odredbama.

            Teološka osnovica normi dovle spomenutih nalazi se u općoj ekleziološkoj nauci II. vatikanskog sabora, koji uči da su biskupi po božanskoj ustanovi došli na mjesto Apostola kao pastiri Crkve /LG, 20/; o kojima se također kaže: da primaju od Gospodina, kojemu je dana sva vlast na nebu i zemlji, misiju da uče sve narode i da propovijedaju Evanđelje svakomu stvorenju /LG, 24/. Doista, pojedini biskupi, koji se postavljaju na čelo posebnim Crkvama, vrše svoju pastoralnu upravu nad dijelom Božjeg Naroda koji je njima povjeren /LG, 23b/.

            Radi toga, zadaća je biskupa, kao upravitelja i središta jedinstva u dijecezanskom apostolatu, promicati, ravnati i usklađivati misijsku djelatnost, no tako da se suočava i promiče spontana aktivnost onih koji u tom sudjeluju. Njegovoj su vlasti podređeni svi misionari, pa i izuzeti redovnici, u različitim djelima koja se odnose na vršenje svetoga apostolata /AG, 30b/.

            Kako se pastoralna služba Crkve odvija redovno preko župa, stoga je II. vatikanski sabor izrekao opće načelo koje se odnosi na svu disciplinu župa. Tako naime u broju 32 Dekreta "Christus Dominus" stoji: Spasenje duša neka bude jedini motiv svih odredaba ili izmjena pri osnivanju ili dokidanju župa, kao i drugih sličnih promjena koje biskup može provesti vlastitom vlašću.

            Mjesnom ordinariju pripada briga za upravu župa. Već spomenuti Dekret /usp. br. 35, 1b/ potiče poglavare redovničkih ustanova da pruže pomoć biskupima, pa i samo, makar povremeno, preuzimanje župa.

            O pastoralnoj brizi za župe, povjerene redovnicima, također izuzetim, treba dozvati u pamet riječi istoga Dekreta: Svi izuzeti i neizuzeti redovnici podložni su vlasti mjesnih ordinarija u onomu što se odnosi na javno izvršavanje bogoštovlja, izuzev dakako različitost obreda, na dušobrižništvo, na sveto propovijedanje puku, na vjerski i moralni odgoj vjernika, a napose djece; na katehetsku pouku i liturgijsko obrazovanje; na dostojanstvo kleričkoga staleža kao i na različita djela koja se odnose na vršenje svetog apostolata /Christus Dominus, br. 35,4/.

            Za isti cilj potvrđuje se u spomenutom saborskom Dekretu opće načelo kojim se biskup mora voditi u organizaciji župničke službe, to jest da jesva svrha župničke službe dobro duša /tamo br. 31b/. U svjetlu toga načela biskup uvodi nužne promjena po svojoj vlasti, kao se to tvrdi u "Motu Proprio"Ecclesiae Sanctae /usp. I, 21, 3/; Dijecezanski biskup može po vlastitoj moći ustanovljivati ili ukidati ili na bilo koji način mijenjati župe saslušavši prezbiterijalno vijeće, ali ipak tako, ako su možda u pitanju nečija stečena prava, da se stvar s istima prikladno riješi.

            Iz svega izloženog do sada slijedi kao veoma umjesno ono što se kaže u istom Dekretu u broju 35,1: Neka svi redovnici susreću biskupe kao nasljednike apostola uslužnošću i štovanjem. Osim toga, kad god su zakonito pozvani na apostolsku djelatnost, moraju svoje dužnosti tako ispunjavati da biskupima budu pomagači. Ta norma, dakako, vrijedi jednako, čak i više, za redovnike kojima se povjerava briga za župe.

            Uostalom, treba imati na umu da izuzetost po kojoj su redovnici podložni papi ili spadaju pod koju drugu crkvenu oblast pa su izuzeti od jurisdikcije biskupa, nikako ne priječi, očevidno, ne samo da papa raspolaže redovnicima na dobro cijele Crkve…, nego ta izuzetost ne priječi da redovnici u pojedenim biskupijama budu podvrgnuti jurisdikciji biskupa prema odredbi prava, kako to iziskuju njihova pastirska služba i pravilno uređena dušobrižnička služba.

            Takva naime izuzetost ima osobito u vidu unutrašnje uređenje ustanova, kako bi u njima sve bilo što bolje međusobno usklađeno i povezano te tako bilo što bolje u prilog razvoja i savršenstva redovničkog života /CD, 35,3/.

            Tako, poradi teškog razloga, bilo koji redovnički član može biti smijenjen s povjerene mu službe kako od vlasti, koja mu je to povjerila, priopćivši to redovničkom poglavaru, jednako tako od redovničkog poglavara, priopćivši to poglavaru djelitelju službe, jednakim pravom, ne tražeći pristanka toga drugog; niti je jedan drugom dužan priopćiti i još manje dokazati razlog svoga suda, izuzev pravo priziva "in devolutivo"na Svetu Stolicu /"Motu Proprio" Ecclesiae Sanctae, I, 32/.

            Ali pravne primjedbe izložene do sada moraju biti prodahnute pastoralnom brigom: dobro duša, naime, traži da između redovnika i biskupijskoga klera "bude promicana uređena suradnja i povrh toga da se tijesno usklade sva apostolska djela i pothvati, što najviše ovisi o nadnaravnom stanju srdaca i duša, ukorijenjenom i utemeljenom u ljubavi. Na Apostolsku Stolicu spada da se brine za ovo usklađivanje u cijeloj Crkvi, a na svete pastire da se brinu svaki u svojoj biskupiji /Dekret Christus Dominus, 35,5/.

            Takva poželjna suradnja i usklađivanje bit će sigurno promicani ako svećenici jednog i drugog klera, poštujući kanonska pravila, budu pozvani da sudjeluju kao članovi u postojećim organizmima u biskupiji, kako se za svećenička i pastoralna vijeća preporuča u "Motu Proprio" Ecclesiae Sanctae/I,15-16/.

            Cilj radi kojeg se izdaje ovaj Dekret povezuje se sa samim posvećujućim poslanjem Crkve: kao takav može se postići samo na osnovu onoga nadnaravnog raspoloženja duša i srdaca koje je ukorijenjeno i utemeljeno u ljubavi /usp. Dekret Christus Dominus, 35,5/. I u tom smislu upućuje se najhitnije poziv na obraćenje i bratsko pomirenje u čemu se sastoji, po riječima Pape, jedan od glavnih ciljeva Svete godine /usp. buluApostolorum Limina/: milost obraćenja i pomirenja, svojstvena svetim jubilejskim slavljima, pruža najvaljaniji temelj pravnim normama i osigurava apostolsku uspješnost njihova ostvarenja. Po njoj će se ostvariti bez dvojbe veliki koraci u crkvenoj obnovi mostarsko-duvanjske biskupije, i bit će osigurana puna suradnja biskupijskih i redovničkih svećenika, sudionika jedinog Kristova svećeništva, i svih vjernika s vlastitim svetim Pastirom.

            Ova dakle Sveta Kongregacija za evangelizaciju naroda ili za širenje vjere, u vidu dokumenata bilo II. ekumenskog vatikanskog sabora, bilo dokumenata Svete Stolice za provedbu pređašnjih, sve zrelo razmotrivši, saslušavši sve one kojih se tiče, s pristankom također Vijeća za javne crkvene poslove i Svete Kongregacije za redovnike i svjetovne ustanove, ovo što slijedi određuje i utvrđuje - zadržavši uvijek pravo Sveta Stolica da drukčije odredi i prema eventualno promijenjenim prilikama - s obzirom na dodjeljivanje, raspodjelu i diobu župa:

1. Uzevši u obzir međusobni sporazum dviju zainteresiranih strana i vodeći računa o zaslugama franjevaca hercegovačke provincije, Sveta Stolica pristaje da se prihvati kao opći kriterij da polovica vjernika biskupije mostarsko-duvanjske ostane povjerena pastoralnoj brizi istih redovnika, dok druga polovica neka bude povjerena biskupijskom kleru.

            Taj razmjer - kad se jednom izjednači broj vjernika povjerenih objema stranama, prema općem kriteriju ovdje izrečenom - ostat će valjan i za budućnost.

2. Neka izvršenja ovog Dekreta i do novih odredbi, mjesni ordinarij prije nego prijeđe za dobro duša i poštujući propise na nova rastavljanja i dijeljenja župa povjerenih časnim ocima franjevcima, pitat će za mišljenje Svetu Kongregaciju za evangelizaciju naroda ili za širenje vjere.

3. Odstupivši od odluke Svete Kongregacije za širenje vjere donesene godine 1965. i uzevši u obzir o tome postignuti sporazum između dviju strana, župeizbično, klobuk i kongora povjeravaju se pastoralnoj skrbi franjevcima hercegovačke provincije.

4. Časni oci franjevci, u roku jedne godine od dana objave ovog Dekreta, trebaju predati sami biskupijskom kleru župe Blagaj, Jablanica, Ploče i Nevesinje.

5. Odstupivši jednako od odluke Sv. Kongregacije za širenje vjere iz godine 1965. župa Čitluk povjerava se pastoralnoj brizi hercegovačkih franjevaca.

            Međutim, prema istoj odluci Sv. Kongregacije, cijelu župu Čapljina, bez ikakva oduzimanja teritorija, morat će oo. franjevci, u roku od godinu dana, predati pastoralnoj brizi biskupijskog klera. A mostarsko-duvanjski ordinarij nadoknadit će franjevačkoj pokrajini troškove koje su franjevci imali za izgradnju svoje kuće, ali ne i troškove za izgradnju župne crkve.

6. Župa Mostar, do sada potpunoma povjerena pastoralnoj brizi franjevaca, prema postignutom sporazumu o tome između dviju strana, bit će podijeljena unutar godinu dana, i na odijeljenom teritoriju bit će u međuvremenu podignuta katedralna župa koja će se povjeriti biskupijskom kleru.

7. Jednako će od župe Humac, do sada u potpunosti povjerene pastoralnoj brizi franjevaca, biti odijeljen teritorij na kojem će biti podignute, unutar godinu dana, prema postignutom sporazumu dviju strana, župe Crveni Grm - Prolog i Zvirić - Bijača koje se imaju povjeriti biskupijskom kleru.

            Što se tiče župa Crnač, Grude i Mostarski Gradac, ostaje na snazi i obvezan Dekret izdan 13. studenoga 1967. od Apostolske delegature u Jugoslaviji, po uputama danim od Sv. Kongregacije za širenje vjere. Za potpuno izvršenje tog Dekreta Sveta Stolica dopušta da se provedu modaliteti precizirani u posebnim dokumentima.

            Za provedbu svega ovog Sveta Kongregacija za evangelizaciju naroda ili za širenje vjere postavlja izvršitelje, s jedne strane, preuzv. Petra Čulu, mostarsko-duvanjskog biskupa, zajedno s njegovim koadjutorom s pravom nasljedstva preuzv. g. Pavlom Žanićem, naslovnim biskupom edistianskim a s druge strane preč. oca Konstantina Kosera, generala Reda Male braće, dajući im nužne i potrebne ovlasti i stavljajući im u dužnost da istoj Svetoj Kongregaciji što prije pošalju primjerak dokumenta o izvršenju provedbi.

            Ista Sveta Kongregacija potvrđuje preuzv. g. Stjepana Laszlo, biskupa od Željezna, u službi apostolskog vizitatora u Hercegovini, da izvijesti i prema potrebi da providi, i u toj mu službi pridružuje preč. oca Vladimira Vlašića D.I.

            Presveti gospodin naš papa Pavao VI. u audijenciji kardinalu prefektu nižepotpisanom dana 5. lipnja 1975. u svemu je odobrio ovaj dekret, potvrdio i naredio da se objavi, "contrariis quibusvis minime obstantibus etiam specialissima mentione dignis."

            Dano u Rimu, u zgradi Svete Kongregacije za evangelizaciju naroda ili za širenje vjere, dne 6. lipnja 1975.

 

Agnellus kard. Rossi,

prefekt

D. S. Lourdusamy,

sekretar*

 

*Službeni prijevod na hrvatskom objavljen u: Glas Koncila, 14/1975., str. 4.

 

Latinski izvornik objavljen u: Acta Ordinis Fratrum Minorum, Roma, II/1989., str. 85-89.