Svršetkom 60-tih godina prošloga stoljeća vjernici sela Buhova kod Širokoga Brijega obratili su se tadašnjemu biskupu Petru Čuli da im kanonski osnuje vlastitu župu i imenuje župnika. Kao razlog naveli su da je Rasno – središte župe kojoj su do tada pripadali - sedam kilometara udaljeno i da je bez puta i bez prometnih sredstava za mnoge predaleko. Uvidjevši potrebe i razmotrivši razloge ovoga puka, Biskup je udovoljio molbama vjernika te dekretom, br. 980/69., od 21. kolovoza 1969., proglasio osnutak župe u Buhovu i imenovao prvim župnikom don Tomislava Majića, do tada župnika na Trebinji u Trebinjsko-mrkanskoj biskupiji. Don Tomislav je, u pratnji tajnika Biskupije don Marka Perića, širokobriješkoga gvardijana fra Bosiljka Vukojevića i još nekoliko svećenika došao u novoosnovanu župu 30. kolovoza i slavio prvu sv. Misu na mjesnom groblju.
Budući da nije bilo crkve, kuće, ureda, samo jedno seosko groblje i u njemu trošna kapelica, župnik se nastanio u privatnoj kući. Gostoprimstvo mu je ponudio i dao Ante Ravić, otac tadašnjega bogoslova fra Stojana, danas svećenika franjevca-trećoredca u Zagrebu. U toj kući župnik ostaje punu godinu dana. Tu mu je bio župni ured, kapelica u kojoj je čuvao Presveti Sakramenat i tu je dnevno slavio sv. Misu, dok je nedjeljne i svetkovinske slavio u groblju.
Mladi župnik odmah se dao na posao te je za godinu dana izgradio župnu kuću, koju je 30. kolovoza 1970. blagoslovio ordinarij, blagopokojni biskup Čule.
Odmah nakon kuće započelo se s pripremama za gradnju župne crkve. Biskup je Čule, ponovo, 6. lipnja 1971. došao u Buhovo blagosloviti temelje nove crkve, a 30. kolovoza 1972. blagoslovio je crkvu. Dakako tada je sve to bilo u onom najjednostavnijem obliku, najnužnijoj mjeri. Ali nije se na tome stalo. Uz crkvu je izgrađen 20-metarski zvonik, te se pristupilo sređivanju unutrašnjosti crkve, ali i crkvenoga dvorišta.
Nakon skoro 16-godišnjega pastoralnog djelovanja, odredbom tadašnjega biskupa, blagopokojnoga msgr. Pavla Žanića, don Tomislav je, u siječnju 1985., premješten u župu Jare, a u Buhovo došao don Pavao Filipović. Gdje je don Tomislav stao, tu je don Pavao nastavio. Sve započeto valjalo je i dovršiti, a ono što je zub vremena istrošio obnavljati i novomu vremenu sve pomalo prilagođavati. I tako to, s vremena na vrijeme, svih pedeset godina od utemeljenja do jubileja. Sve se obnavlja, ali se, na žalost, stanovništvo umanjivalo i nestajalo. Od oko 830 vjernika u trenutku osnutka župe, danas je po službenim statistikama nešto oko 400. A u samoj župi živi ih oko 350. Ovi se ostali ne žele ispisati iz popisa stanovništva rodnoga sela iako se u njega samo povremeno navraćaju. I sve to, unatoč tomu što je razvojem infrastrukture (moderna cesta, električna energija, a od ove godine i vodovod) Buhovo postalo ugodno mjesto za život. Ostaje u Boga nada, pa i po providnosnu vodovodu koji se u prigodi 50. obljetnice župe crkveno blagoslovio i županijski otvorio, da će se vratiti život u ovu župu i da će puno brojnija dočekati Stotu obljetnicu djelovanja.
Sama proslava 50. obljetnice postojanja i funkcioniranja župe upriličena je u drugu nedjelju Gospina mjeseca, 13. listopada. Završnom zahvalnom slavlju prethodila je trodnevnica.
- Prvu večer trodnevnice sv. Misu predvodio je prvi župnik don Tomislav, koji je nakon završna blagoslova održao svojevrstan „sat povijesti“, gdje se prisjetio početaka župe i svega onoga što je kroz svoje župnikovanje u zajedništvu s vjernicima na njihovu duhovnu korist, a na slavu Presvetoga Trojstva, poduzeo i učinio, što su prisutni vjernici s posebnim osjećajem zahvalnosti slušali i doživljavali. Sv. Misu tu je večer svojim pjevanjem pratio župni zbor.
- Drugi dan trodnevnice nazvan je pokorničkim. U jutarnjim satima bio je pohod i sakramentna ispovjedno-pričesna okrjepa bolesnika po župi, a poslijepodne ispovijed za sve župljane. Dok su se vjernici u crkvi ispovijedali, razmatran je Kristov križni put, a potom slavljena Euharistija. Predvoditelj slavlja bio je domaći sin, danas tajnik Hercegovačke franjevačke provincije, fra Stanko Ćosić, a pod svetim obredom pjevali su mladi iz župe sv. Petra i Pavla u Mostaru. Iz župe su još tri franjevca: fra Petar Topić, član Hercegovačke provincije, misionar u Švicarskoj; fra Stojan Ravić, trećoredac, u Zagrebu, i časni brat fra Alojzije Topić, hercegovački franjevac u samostanu na Humcu.
- Na uočnicu slavlja - treći dan trodnevnice - u župu je stigao širokobriješki župnik i dekan fra Stipe Biško u pratnji pedesetak pjevača župnoga zbora „Sveta Cecilija“, koji uvježbava i vodi s. Mira Majić, franjevka. Fra Stipe je predvodio Misno slavlje i održao propovijed, a pjevači su svojim pjevanjem dali slavu Bogu te u tomu pomogli i vjernicima koji su te večeri ispunili župnu crkvu. Nakon sv. Mise upriličen je i kratak koncert duhovnih – marijanskih pjesama.
Za svečano - završno slavlje župnik don Pavao pozvao je mjesnoga biskupa Ratka Perića koji je za župu prikazao sv. Misu i prisutnima održao propovijed o zahvalnosti Bogu. U koncelebraciji bilo je sedam svećenika. Crkva kao i dvorište ispred crkve bilo je ispunjeno vjernicima. Pod vodstvom don Željka Majića pjevao je župni zbor koji je za ovu prigodu posebno uvježban.
Na početku sv. Mise biskupa i sve nazočne pozdravio je župnik don Pavo, koji je prije završnoga blagoslova zahvalio poimence svima koji su mu pomogli u priređenju slavlja. Riječ zahvale Trojstvenomu Bogu i svima nazočnima uputio je i don Tomislav Majić.
Nakon sv. Mise, u blizini crkve, bilo je polaganje vijenaca na spomeniku žrtvama rata, Drugoga svjetskoga i Domovinskoga. Vijence su položili gradonačelnik Širokoga Brijega, Miro Kraljević, i župan Zapadno-hercegovačke županije, Zdenko Ćosić. Blagoslov je Božji zazvao biskup Perić, a svečano puštanje u rad mjesnoga vodovoda otvorila su djeca Osnovne škole u Buhovu. Sve je nazočne pozdravio predsjednik vlade ZHŽ, župan Ćosić, rodom iz Buhova i u Buhovu živi.
Na zajedničkom objedu na mjesnom igralištu okupilo se, prema procjenama nekih, oko 1000 uzvanika.
Gledajući to radosno i raspjevano mnoštvo u srcu nam je bila samo jedna molitva Bogu: da za 100. obljetnicu župe u župi bude barem onoliko vjernika koliko ih se - s raznih strana - slilo na njezino jubilejsko slavlje!
Prenosimo propovijed biskupa Ratka:
Jubilarna zahvalnica
Današnje nam Evanđelje donosi ovaj primjer. Dok je [Isus] tako putovao u Jeruzalem, prolazio je između Samarije i Galileje. Kad je ulazio u neko selo, eto mu u susret deset gubavaca. Zaustave se podaleko i zavape: „Isuse, Učitelju, smiluj nam se!“ Kad ih Isus ugleda, reče im: „Idite, pokažite se svećenicima!“ I dok su išli, očistiše se (Lk 17,11-14).
Pokažite se svećenicima. Sv. Luka prikazuje susret gubavaca s Isusom, one glasovite Desetorice, i posebno među njima onoga Samarijanca, povratnika i zahvalnika (Lk 17,11-19). Ovih ovdje Lukinih Deset stajahu "podaleko", prema propisu, i vapijahu da ih Isus izliječi kada je ulazio u neko selo: Isuse, Učitelju, smiluj nam se! Vapijahu iz svega grla orkestralno sva Desetorica. Isus ih je samo uputio svećenicima neka se prijave. Nije ih pitao ni što žele, ni vjeruju li može li on to učiniti, ništa. I, doista, idući putom, primijete kako je guba s njih nestala.
Evanđelje nastavlja: Jedan od njih vidjevši da je ozdravio, vrati se slaveći Boga u sav glas. Baci se ničice k Isusovim nogama zahvaljujući mu. A to bijaše neki Samarijanac. Nato Isus primijeti: „Zar se ne očistiše desetorica? A gdje su ona devetorica? Ne nađe li se nijedan koji bi se vratio i podao slavu Bogu, osim ovoga tuđinca?“ A njemu reče: „Ustani! Idi! Tvoja te vjera spasila!“ (Lk 17,15-19).
Samo jedan zahvalnik. Izliječeni od radosti nisu znali što bi. Devetorica, nakon što su pohodila svećenika u sinagogi, podložila se obredu i upisala se kao ozdravljenici, odmah poletješe svojim kućama, ženama i djeci u zagrljaj, da jave da su zdravi. Posve razumljivo. Ali nije posve razumljivo da se nisu više uopće interesirali za liječnika. Da mu donesu devet gajbi grožđa? Devet gruda mlada sira? Devet litara vina ili mlijeka? Kako su tako brzo zaboravili one svoje bolne vapaje od prije dva-tri sata upućene „Učitelju“ da ih izliječi? Bijahu po svoj prilici svi židovske rase i kože. A samo se jedan od njih, i to tuđinac, Samarijanac, vrati k Isusu da mu zahvali, tj. da "poda slavu Bogu". U njega je najprije bio krik boli, zatim krik zdravlja, a sada krik slavlja! Isus ga primi, malo ga usputno i začuđujuće priupita i za druge: "Zar se ne očistiše Desetorica? A gdje su ostala devetorica? Ne nađe li se nijedan koji bi se vratio i podao slavu Bogu, osim ovog tuđinca?" Samarijanac mu ne znade reći kamo su drugi otišli. On je osjećao zahvalnost u sebi i nije je mogao ne izraziti Učitelju i Liječniku.
I otpremi ga Isus riječima: "Vjera te tvoja spasila". Očito je vjera pomogla i onoj devetorici. Vjera u Isusa i njegovu moć, u zdravlje. I tu se zaustavili.
A što je zahvalnost? Izraz vanjskoga priznanja prema nekomu tko nam je učinio neko dobro djelo. Na primjer, samo se jedan gubavac, i to tuđinac, na vraćenu zdravlju Isusu zahvalio, a ostalih devet pokazalo je svoj egoizam, misleći da su oni izliječeni zato što su se samo slučajno prijavili svećenicima. I otišli u nepovrat nezahvalna srca. Vidiš li da im se guba nije izgubila, nego im se opet vratila, ovaj put na nezahvalnu dušu. I to ona guba zatvorenih pameti. Primjećujemo li iz ovoga susreta Samarijanca povratnika k Isusu da je 100 posto od Boga ozdravljenih, a tek 10 posto Bogu zahvalnih u svijetu?
Naša ljudska zahvalnost, pa tako i ove župe Buhovo u povodu njezina zlatnoga jubileja postojanja, ima tri smjera i cilja:
1 - Bogu. Biblija nas uči zahvalnosti. Ako u svakoj prigodi nema same riječi „zahvale“, ima mnoštvo sličnih pojmova koji izražavaju isti osjećaj: klicanje, divljenje djelima Božjim, blagoslivljanje Boga.
Mi ljudi nemamo ni prema komu toliko dugova kao prema Bogu. Sve što nam je došlo, i od roditelja i od dobročinitelja, u konačnici je od Boga. Bog nas je stvorio i, s dušom, roditeljima povjerio. Od roditelja nas školi i Crkvi prepustio. Ako ikomu moramo biti neizrecivo zahvalni, onda je to Bog. Božje je 99,99% svega na nama i u nama: života, duha, slobode, razumijevanja, pamćenja, zdravlja, snage, ljubavi; zraka, sunca, zemlje, dana i noći. A ono 00,01% našega rada, hoda, vježbe, učenja. A ipak, kako vidimo i iz biblijskih primjera i iz naše svakodnevne sablažnjive prakse, pa i one vjerničke, ni prema komu nemamo toliko nezahvalnosti, zaborava, prigovora, pobune, huljenja, psovke kao protiv Boga. „A ja sam, jao, neharni stvor!“ - nije to pjesma samo u korizmi.
U misnom predslovlju molimo i pjevamo: “Dostojno je i pravedno, pravo i spasonosno da vazda i svagdje zahvaljujemo tebi, Oče svemogući vječni Bože.”
Isus „zahvali“ Ocu, ponavljamo njegove riječi dva puta u posvetnoj Pretvorbi kruha i vina u Tijelo i Krv Kristovu. U Drugom misnom kanonu govorimo Bogu: „zahvaljujemo ti što si nas pozvao da stojimo pred tobom i tebi služimo“, a u Trećem: „zahvalno ti prinosimo ovu žrtvu, živu i svetu“. Zahvala za zahvalom. Euharistija i znači zahvaljivanje.
Isus nas poučava i očekuje da budemo zahvalni Bogu na svemu: Nije naše apsolutno ništa, jer sve nam se može oduzeti svakoga trenutka, i to kugom ili gubom, uraganom ili potresom, a da nitko ne bude kriv i da nikoga ne možemo pozvati na odgovornost. A svemogući i svemudri Bog može svakoga od nas svakoga trenutka pozvati na svoje sudište da podnesemo izvješće o životu i čujemo vječnu presudu (Rim 14,10; 2 Kor 5,10).
Sv. Pavao u svojim Poslanicama više od četrdeset puta spominje ili da on zahvaljuje Bogu, ili da je on zahvalan vjernicima, ili potiče na zahvalnost Timoteja, Rimljane, Efežane (5,20), Filipljane (4,6), Kološane (4,7), Solunjane, jednom ili više puta.
Apostol naroda tvrdi da je glavni grijeh pogana u ovome: „premda upoznaše Boga, ne iskazaše mu kao Bogu ni slavu ni zahvalnost“ (Rim 1,21). Imali su na raspolaganju čitavu prirodu, kozmos, ali se dogodio rascjep između logične svijesti i moralne savjesti, između razuma i srca, „te se pomrači bezumno srce njihovo“ časteći „stvorenje umjesto Stvoritelja“ (Rim 1,21-22.25).
Učeniku Timoteju Pavao nalaže da se obavljaju ne samo „prošnje, molitve i molbenice“, nego i „zahvalnice za sve ljude“ (1 Tim 2,1): za vjernike i nevjernike, pravedne i nepravedne, osobito da zahvaljujemo Bogu umjesto tolikih nezahvalnika, bezbožaca i neznabožaca, koji Boga ne priznaju, ne prihvaćaju pa mu onda ni ne zahvaljuju.
Među 18 najgorih vrsta ljudi na ovome svijetu, evo ih: „sebeljupci, srebroljupci, preuzetnici, oholice, hulitelji, roditeljima neposlušni, nezahvalnici, bezbožnici, bešćutnici, nepomirljivci, klevetnici, neobuzdanici, goropadnici, neljubitelji dobra, izdajice, brzopletnici, naduti, ljubitelji užitka više nego ljubitelji Boga“ (2 Tim 3,1-4), na sedmom se mjestu nalaze „nezahvalnici“, koji niti srcem pristaju, niti razumom priznaju da su dužni zahvalnost Bogu. Ne dao nam Bog ući u ovu Pavlovu kategoriju nezahvalnika.
2 - Crkvi. Dužni smo zahvaljivati za ovu župu na osobit način Crkvi Božjoj, crkvenim ljudima – konkretno biskupu Petru, koji se odlučio za ovaj čin osnutka kao i svećenicima, župnicima, koji su uz, propovijedanje, dijeljenje sakramenata od krštenja do vjenčanja i upravljanje ovim Božjim narodom s urednim vođenjem župnih matica, i to don Tomi Majiću koji je od 1969. do 1985. s gole podine podigao župnu kuću, sagradio župnu crkvu, pobrinuo se za župnu dvoranu, izgradio 20-metarski zvonik; kao i don Pavi Filipoviću, koji ga je naslijedio i cijelo dvorište uredio i sve stalno obnavljao na dobro ove katoličke zajednice i na slavu Presvetoga Trojstva.
3 - Dobročiniteljima. Dužni smo zahvalnost svima koji su prolazili kroz ovo mjesto,
- učiteljima koji su djecu izvlačili iz mraka neznanja i poučavali ih u spoznaji duha i svijeta,
- odgojiteljima, osobito roditeljima, koji su djecu i mladež okretali na pravi moralni put,
- dobrotvorima koji su bilo koje dobro priskrbili u životu ove 50-godišnje župe.
Okrenimo ploču i pogledajmo pošteno i ovako: koliko smo puta i mi sami pritekli u pomoć i molitvom i žrtvom, njegom i lijekom, i laiku i svećeniku, i nismo za to uvijek primili ne samo dužne nego nikakve zahvale, ni riječima ni djelima. U takvim slučajevima nitko nas ne može ni uvjeriti ni utješiti doli Isus jedini koji nam je svima ostavio svoju poruku: "Tako i vi, kad izvršite sve što vam je naređeno, recite: ’Sluge smo beskorisne! Učinismo što smo bili dužni učiniti!’" (Lk 17,10). Ne samo prema Bogu, nego i prema čovjeku! Stoga, ako želimo biti pošteni ljudi i čestiti vjernici, „hvalu dajmo Gospodinu Bogu našemu“, jer je to doista „dostojno i pravedno“ i iznad bilo koje ljudske hvale i zahvale!
