Biskupove propovijedi
14. September 2008.
Foto:
nepoznato

Već smo dva i pol mjeseca zašli u proglašenu jubilarnu „Godinu svetoga Pavla“, kada na osobit način proučavamo i u raznim prigodama govorimo o životu i djelu toga najvećeg misionara i najdubljega teologa kršćanstva, najdubljega ne toliko po ljudskoj pameti, koliko po „uzvišenosti objavâ“ (2 Kor12,7) koje su mu od Boga dane. A uostalom s apostolom Pavlom susrećemo se gotovo svake nedjelje u jednome njegovu čitanju pod sv. Misom.

         Danas kada u ovu sv. nedjelju pada blagdan Uzvišenja svetoga Križa, a mi u ovoj katedrali slavimo 28. obljetnicu posvete ovoga svetog hrama, uzet ćemo u ovoj propovijedi misao iz Prve poslanice sv. Pavla Korinćanima u kojoj apostol razmišlja o križu Kristovu s više ljudskih strana i pogleda.

         „I Židovi znake ištu, i Grci mudrost traže“ (1 Kor 1,22), tako Pavao apostol sažima glavno obilježje religiozne problematike i izabranog naroda i svih poganskih naroda. A mi kršćani ne možemo im ponuditi ni drugoga znaka, ni druge mudrosti doli Krista golgotskoga, Božju snagu i Božju mudrost: Krista uskrsloga koji je identičan Isusu povijesnomu, raspetom na drvetu križa. Stoga pred Kristovim križem ili pred Kristom na križu mogu se svi ljudi ovoga svijeta postaviti na jedan od ova tri načina, već prema stupnju svoje pameti i vjere, prema trima vrstama vjernika ili nevjernika kako se već u duši osjećaju:

 

Židovska misao

 

Pobožni Židov ovako umuje i zaključuje: Križ kao sredstvo kažnjavanja ljudi - izmišljeno od Feničana, a prakticirano osobito od Rimljana - jest sablazan, prvoklasan škandal, temeljna zapreka na kojoj čovjek ne može ne pasti u svojoj vjeri u Boga! Evo što ljudi bivaju prisilno osuđeni na križ, te se s raspeća ne mogu osloboditi pa očajno vise i umiru na križu, to se može i nekako razumjeti i zbog njihove nemoći i zbog neprijateljske nasilničke premoći. Ali da ljudi Božjega izabranika ili čak Boga osude na križ? I da na to raspelo Božji izabranik ide kao „janje na klanje“ (Iz 53,7), da se ne buni, ne otima i ne proklinje, pa tko je to ikada u povijesti vidio i tko to može umom zamisliti i srcem na to pristati? čudi se vjerni i tradicionalni Židov. I onda zaključuje: Ili to nije Božji izabranik, dakle Bog iza njega ne stoji, ili to uopće nije istina! Na taj ga zaključak navode dva poglavita biblijska mjesta, koja on tumači na svoj način:

Prvo, ako je to istina, da Mesija mirno ide na križ, što onda znači rečenica izPnz 21,23: „Proklet bio tko na križu visi!“? Kako Mesija ili Izabranik Božji može visjeti na križu a da ne bude proklet? I, ako je Sin Božji, zašto ne siđe s križa, kako nije moćan osloboditi se takve ljudske mržnje i kazne? Eto židovskomu vjerniku „dokaza“ da ne vjeruje u takva Mesiju.

Drugi razlog: što znači rečenica iz Izaije proroka koji govori o Sluzi patniku, o Mesiji patniku: „Prezren bješe, odbačen od ljudi, čovjek boli, vičan patnjama“? (Iz 53, 3). Židov odgovara: Nije istina da će Mesija patiti. Mesija će doći na najsjajnijim bojnim Ilijinim kolima, saviti oholu glavu poganskih naroda, a izabrani narod postaviti da upravlja narodima svijeta. Ako je Isus onako blag, nemoćan, da završava na križu, onda je nemoguće da je on Božji izabranik, Božji Sin, Mesija. Zato i nije prihvaćen! Ni onda ni sada. Zato oni još uvijek očekuju drugoga mesiju, koji će biti po njihovu kroju i mjeri! Bez patnje i križa. Bez boli i poniženja. Bez Gabate i Golgote! Mesija bi trebao biti po njihovoj želji, a ne po Božjoj volji!

 

Grčka misao

 

Grci i svi drugi poganski narodi drukčije umuju i kažu: Križ je najveća ludost koja se može zamisliti! Bogovi jesu jaki, ali ipak se ne razapinju međusobno, osim onoga mitološkoga nesretnog Prometeja, kojemu gavranovi svake noći jetru kljuju, i onoga Tantala kojega su stavili na „Tantalove muke“. A ovdje, u Kristovu slučaju, Bog, Otac nebeski, dopustio da mu se razapne jedinorođeni Sin. Kako to? Tko to može shvatiti i prihvatiti? pita se grčki logički mudrac i dodaje da je to u sebi proturječje, kontradikcija. Kao da se kaže: ludi mudrac! Ljudska, pa ni grčka, mudrost nikada nije otkrila pravoga Boga. Uvijek je promašila, posrnula i pala. Kaže sv. Augustin, i prije nego je postao kršćaninom: U grčkoj sam filozofiji našao svakakvih ideja, misli, refleksija, filozofskih doumljivanja i dvoumljenja, velikih istina, ali istine da je “Bog tijelom postao i prebivao među nama” nisam nikada nigdje ni čuo ni pročitao. Pred takvom činjenicom života, pred takvom zatvorenom pameću, ne može se ništa postići. Prepusti fanatika njegovu fanatizmu. Pa i fanatičnog intelektualca! Imajući u vidu ovakvu grčku pozadinu, a to je bila arena Pavlova propovijedanja i u Ateni i u Korintu, nije Apostol mogao ni očekivati da će biti nekakva vidljiva ljudskoga uspjeha u vjeri.

 

Kršćanska vjera

 

         Treći, kršćani, kažu: Nismo mi ljudi savjetnici Božji što će on poduzimati za spasenje čovječanstva. Ne ćemo mu mi kazivati kako on treba raditi, nego ćemo mu se pokoriti i pokloniti. Ako nam on poručuje da je njegov Izabranik, Mesija, Sin vjekovječni, „naše bolesti ponio“, naše „boli na se uzeo“, da „za naše grijehe, probodoše njega“, „za opačine naše njega satriješe. Na njega pade kazna – radi našega mira, njegove nas rane iscijeliše“ (Iz 53,4-5), onda mi to ponizno prihvaćamo i sinovski vjerujemo.

         Križ je naše spasenje! Pobožnim Kristovim vjernicima križ je Božja snaga i Božja mudrost! Božji Logos i Božja logika! Bog je tako smislio i tako hoće. Bog je tako učinio. Pavao zaokreće ljudsku logiku i veli da je ludo Božje mudrije i od najmudrijih ljudi, a slabo Božje snažnije od najsnažnije ljudske jakosti. I to propovijeda usred grčkoga Korinta i piše Korinćanima (1 Kor 1,18-25) i svima nama.

         Ali ne samo da nosimo križ Isusov na sebi, nego svatko od nas nosi svoj križ, svoju kušnju, „ostan u tijelu“. U malo kome od nas ne javlja se misao židovska o križu kao sablazni, misao grčka o križu kao ludosti, ali i misao kršćanska o križu kao spasenju. I to se neprestano izmjenjuje na ekranu naše svijesti, naše ljudske pameti.

         Mi se izjašnjavamo vjernicima, to doista i jesmo, a nismo mudraci ovoga svijeta. Nama je učitelj u vjeri Krist Gospodin, a nije učitelj ni židovski Hilel ni grčki Aristotel. Mi vjerujemo u Krista Gospodina, Jedinorođenoga Sina Božjega, koji je

         začet po Duhu Svetom,

         rođen od Djevice Marije,

         mučen pod Poncijem Pilatom,

         raspet, umro i pokopan,

         treći dan uskrsnuo od mrtvih radi nas i radi našega spasenja.

         I jednoga ćemo dana stati na sudište Božje: da svatko dobije što je u tijelu zaradio - za grijehe kaznu, za dobra djela nagradu!

         Zato je Pavao s Barnabom mogao po galacijskim gradovima radosno tješiti vjernike kojima je propovijedao: „Kroz mnoge nam je nevolje u Kraljevstvo Božje“ (Dj 14,22). Uvjeren da: ni smrt ni život, ni anđeli ni vlasti, ni sadašnjost ni budućnost, ni sile, ni dubina ni visina, ni ikoji drugi stvor neće nas moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našem“ (Rim8,38-39).

         Neka nam pomogne sveti Križ Isusov: njegova pregorka Muka i njegovo preslavno Uskrsnuće.

POVEZANI ČLANCI

30. svibnja 2002
Biskup
19. svibnja 2002
Biskup

NAJČITANIJE

30. svibnja 2002
Biskup
19. svibnja 2002
Biskup