Dioklecijan. Bijaše to 284. godine našega Spasa. Na čelo Rimskoga carstva, u rasponu od Portugala i Sjeverne Afrike do Urala, iz vojničkih izbija krugova, izabran od časnika i vojnika, član kohorte Dalmatarum: 40-godišnji Gaius Aurelius Valerius Diocles koji se 285. g., na ustoličenju u Nikomediji na obali Mramornoga mora, prozvao imenom Diocletianus. Zapisan je i njegov kratak programatski govor vojnicima: „Ratnici, pozdrav! Za sreću našega Imperija, koja je besmrtna i nepobjediva, koliko nas ratno podsjeća pamćenje, služit ćemo se mačem i kopljem, sve dok ne nastane vječni mir, kada će mačevi zarđati, a plugovi se zasjati.“
Samo da reče da će mačeve prekovati u plugove, pomislili bismo da navodi proroka Izaiju! (2,4).
Novi poredak. Novi i mladi imperator zatekao je Carstvo u neredu: krvava konkurencija među suparnicima, vojnička pobuna na svakom koraku, agresija barbara sa svih strana. Tko će to objediniti i smiriti!? Tražila se lukava politička glava i snažna policijska šaka. Dioklecijan se isticao i po političkoj glavi i po čvrstoj ruci. Ali ubrzo uviđa da ne može sam. Uspostavlja stoga novi poredak. Tako 292. g. dijeli Imperij: istočni dio Carstva uzima za sebe, a zapadni predaje Maksimijanu. A onda obojica „augusta“ biraju po jednoga pomoćnika „cezara“, svi redom dalmatinske gore list, što je sigurno - sigurno, a k tomu umrežili se i ženidbenim vezama: august Dioklecijan svomu je cezaru Galeriju dao svoju kćer Valeriju, a august Maksimijan svoju je kćer Teodoru dao cezaru Konstanciju Kloru koji je otpustio svoju zakonitu ženu Jelenu, svetu, majku budućega cara Konstantina Velikoga, rodom iz Niša. Sve, dakle, po načelu bliske krvi i zemljačkog tla. Na kraju Carstvo je prinio bogovima, rezervirajući sebi ime boga Jupitra, a Maksimijanu Herkula.[1]
Biskup Duje - kršćani u svijetu. U to doba u Rimskome carstvu moglo je biti oko sto milijuna stanovnika. Od toga velik broj Kristovih pristaša i u vojsci, i u sudstvu, i među slobodnima i robovima. U istočnom dijelu Carstva bila je gotovo polovica kršćanska, a na zapadu malo manje. Kažu da su i Dioklecijanova supruga Priska i kći mu Valerija bile krštene. Dugo vremena nije se ni car loše odnosio prema kršćanima. Evanđeoska se religija širila regijama, ne mačem i rimskim legijama, nego snagom Duha Presvetog! Mjesne su se biskupije uređivale, s biskupskim katedrama, s podignutim crkvama, koje su bile opremljene svetim knjigama i proviđene domovima za odgoj klera. Povijest nam prenosi: kad je Dioklecijan Dalmatinac na carsko uzlazio prijestolje, a na Katedri Sv. Petra vladao, papa Gajo (283.-296.), također Dalmatinac, u Solinu je 284. g. za biskupa posvećen Domnio, Sirijac.
Kršćani od svijeta - Ali čim se kršćani stanu poistovjećivati s ovim svijetom, odstupajući od Isusova načela: Budite u svijetu, ali ne od svijeta (Iv 17, 16.18), gube svoje svjetlo, miomiris i misionarsku moć. Povjesničar Euzebije Cezarejski piše u svojoj Crkvenoj povijesti (br. 445) u kakvim se neslogama živjelo na istoku: Budući da su se biskupi digli protiv biskupa, narodi protiv naroda, svađe se i pobune raspirivale, prijevare i podvale do oblaka dizale, samo se čekala kazna Božja! Ne će ni ona izostati. A na zapadu pokrajinski crkveni sabor u Elviri u Španjolskoj oko 300. godine opisuje vjersko stanje: pojedini se kršćani pod raznim utjecajima odriču vjere u pravoga Boga i prihvaćaju čašćenje krivoboštva; žene, ostavljene od muževa, preudaju se; kršćanski se moral rastače, obitelj raspada. I kako su se brojni novokrštenici bili zagrijali za kršćanstvo, tako su se sada neki stali hladiti i vraćati na poganske običaje i zablude. Sve po načelu one čudne prirodne pojave: Kad se žaba ubaci u vrelu vodu, ona, oparena, odmah iskoči da se spasi. Ali kad se stavi u mlaku vodu pa se voda stupnjevito zagrijava, prije će se žaba posve skuhati negoli iz lonca iskočiti, jer ne osjeća granicu. Slično tomu: kad progon bukne, vjernici se bude. A kad se u kotlu ovoga svijeta ugrijavaju i grijehu prilagođavaju, izgore a da ni ne primijete. Odreknu se identiteta u diktaturi relativizma. Tako se i za cara Dioklecijana događalo kršćanima. Potrajalo tako oko 18 godina. Da je ostalo još 18, brojni bi se ugrijali i rastočili. No pod Dioklecijanovom upravom razbuktao se progon dotada neviđenih razmjera.
Progoni - prvi edikt. Početkom 4. stoljeća car Dioklecijan, boraveći u svom dvoru u Nikomediji, potaknut savjetom zlobnika suradnika, osobito svoga pomoćnika i zeta cezara Galerija, izdade prvi edikt protiv kršćana. Snagom tog ukaza kršćanima se:
a) zabranjuju liturgijski sastanci; b) crkve se moraju sravniti sa zemljom;
c) sve se svete knjige i spisi moraju spaliti; d) sve kršćane natjerati da prihvate poganske idole i da se odreknu Kristova morala i ideala. Oni koji se ne žele odreći vjere, kazniti ih ovako: ako su plemići, oduzet im plemićki naslov; ako su slobodni, svode se na robove; a ako su robovi, osuđuju se na trajno ropstvo. Pokaži, kršćanine, zašto si i tko si!
Čistka otpoče u carskoj palači u Nikomediji. Izvrnuše crkvu u gradu pred carevim dvorom. Kršćani se s biskupom nađoše osramoćeni i poniženi. Jedan kršćanin, malo žegarniji, ne mogavši izdržati, umjesto da spali misne knjige, istrča na trg i raspara carski dekret. Evo ti nä! Uto se zapali i carska palača. Potvoriše na kršćane da su je oni zapalili. A nisu. Raspali se i sam car i naredi da se svi kršćani u gradu posmiču, na čelu s biskupom Antimom i njegovim svećenstvom.
Uskoro se carski dekret, mač i oganj rasplamsa iz Nikomedije na cijelo Carstvo. Zauzeta su brojna groblja i katakombe; zapaljeni arhivi, kalendari i martirologiji; uništeno crkveno ruho i posuđe; popaljene knjige, Biblije, psaltiri, misali, brevijari. Što ne spališe po biskupijskim središtima, odnesoše na rimske sudove, da se ondje skupe i lomaču razvignjaju. I čudimo se kako nemamo dokumenata.
Drugi edikt. Kako se Kristovi pristaše ne dadoše lako iskorijeniti - što ih više kose, sve to bolje rastu! - uskoro je drugim carskim dekretom naređeno, ne više degradacijom, nego pod kaznom smrti, da svi kršćani moraju žrtvovati poganskim božanstvima i odreći se Krista Isusa. Tako otpoče ne samo progon, nego i pokolj. Ovdje u Iliriku, na Balkanskom poluotoku, progonstvo je bjesnjelo i silinom i širinom. Ubojstva vjernika, đakona, prezbitera, biskupa. Ali ne ćeš ti, Dioklecijane, uništiti to evanđeosko zrno, jer „krv mučenika sjeme je kršćana“.[2]
Priprema biskupa Duje. U gradu Solinu biskupuje Domnius ili Doimus, Dujam ili popularni Duje. Biskup mudar i pronicljiv, srdačan i odvažan. Ne zna se je li jači u pouci, u posveti ili u upravi. Priprema se biskup Duje da s Mučenikom nad mučenicima, Kristom Isusom, prikaže Ocu nebeskomu sebe na žrtveniku Gospodnjem. Na Uskrs koji je, prema nekim računanjima, 304. g. bio 9. travnja, penje se biskup na ambon sokoleći suradnike i vjernike svoje: „Prezbiteri, đakoni, vjernici! Ne osvajamo kopljem i mačem, nego Evanđeljem Krista uskrsloga i snagom Duha Svetoga! Kad im dobro činimo, kažnjavaju nas kao zločince. Potičem vas da ljubimo one koji nas progone i preziru! Na uvrede odgovarajmo blagoslovom. Na poniženja, iskazivanjem časti. Sramotu, koju nam nameću, pretvarajmo u svoju slavu. Ne mogu nam iznijeti razloga zašto su protiv nas, osim što ih volimo. A onima koji Boga ljube sve se obrće na dobro: i molitva i žrtva, i rad i smrt. Ako nam ubiju smrtno tijelo, ne mogu nam oduzeti besmrtnu dušu. Kristove riječi duh su i život! Krist nam to svojim uskrsnućem svjedoči i jamči!
Stoga Kristovi smo svjedoci i suradnici! Ne bježati! Danas, kamo god pobjegneš, stići će te carski mač. Ionako ti je krvlju natopiti zemlju. Natopimo krvlju svojom ovaj Solin, ovu Dalmaciju. Danas je ovdje naša dvorana Posljednje večere i naša Kalvarija mučeništva. Naš grob i naš uskrs! A svaka nam je domovina na svijetu - tuđina. Ne popuštajmo! Sastajmo se nedjeljom na euharistijsku žrtvu i gozbu. Blagujmo Tijelo Kristovo! Slušajmo njegove riječi koje uminuti ne će i koje nam život vječni jamče. Ne palimo svetih knjiga! Ne žrtvujmo poganskim idolima! Ne ubijajmo druge. Pogotovo ne svoju djecu, ni prije ni poslije poroda. Čuvajmo se osobito triju teških zala: otpada od vjere, nevjernosti u braku i ubojstva!“
Biskup Duje potresnim nastavlja glasom: „Jesmo li i na Veliki petak, bogoljubni vjernici, čitali Muku Isusovu? Jesmo li ovih dana čuli Isusovu riječ: 'Mene su progonili i vas će progoniti! Blago vama kad vas - zbog mene - pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas! Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima!' (Mt 5,11-12). I Pavlovu riječ: 'A i svi koji hoće živjeti pobožno u Kristu Isusu, bit će progonjeni. Zli pak ljudi i vračari napredovat će sve više u zlu ‑ kao zavodnici i zavedeni' (2 Tim 4,12-13). Odričemo se zemaljskoga života, ali se ne odričemo nebeskoga Krista! Tko za njega pogine i strada, očekuje ga nebeska nagrada!“ snaži biskup svoje i moli za njih.
„Nema bogova, braćo moja mila, ni rimskih, ni grčkih, ni maloazijskih, ni europskih. Eno im Panteona u Rimu, njihove 'svebožnice', gdje su poredali 3.400 bogova i božica, iz cijeloga Carstva: drvenarija, ilovača i porculan! Nema među njima našega Isusa Krista, pravoga i živoga Boga. Nije njemu mjesto u panteonskim policama. Njegovo je nebo, zemlja i more! Njegovo je kraljevstvo, slava i moć u vjekove. Ne budimo mlaki, bljutavi: ni hladni ni vrući! Izbacit će nas Gospodin iz usta svojih. Gospodin od nas očekuje da budemo oganj što tinja i plamen što svijetli.“ A kršćani se stišću oko svoga neustrašiva Pastira.
Dioklecijan i Dujam. Gleda biskup Duje iz Solina ili s Klisa kako se pred njim, na 5-6 km na rivi, izdiže novo carsko zdanje građeno od bračkoga kamena (295.-305.): s peristilom i vestibulom, s carskim stanom, predvorjem, kupolom, kolonadama i sfingama. „Samo ti, čestiti Care, gradi. Ti infrastrukturu, a kršćanstvo će gradnji udahnuti novo srce i nov duh, dati puni smisao, trajnost, vječnost! Kršćani će tvoje kulturne spomenike preobraziti u kultne žrtvenike. Doći će dan kada će Jupitrov hram postati kršćanska krstionica. Hram Kibele, božice nature i kulture, postat će hram Duha Svetoga. A carev velebni mauzolej - katedrala Djevice Marije.“ Nije ni u snu mogao sniti, ni Diocletianusni Domnius, da će ta ista katedrala jednom zadobiti i svoga drugog zaštitnika, svetoga Duju. Gdje čovjek ne sluti, Božji su puti.
Mučeništvo. U jednome od tih silovitih progona, po jednome od tih dekreta, a sve jedan gori od drugoga - osvanuo je i dan 10. travnja 304. - na mučilištu se prinosi biskup Domnio zajedno sa svojim suradnicima.[3] Svoj dijalog s namjesnikom provincije Markom Aurelijem Julijem biskup Duje završava: „Prikazujem ti, Oče sveti, u ime tvoga ljubljenoga Sina Isusa Krista, u Duhu Svetome, svoj život i svoje biće. Primi mene, slugu svoga nedostojnoga! Blagoslovi ovaj Solin grad! Blagoslovi ovaj vjerni narod! Posveti ga u istini i ljubavi! Da se ne suobličuje ovomu svijetu, nego da očuva svoj kršćanski identitet!“
Prinio je život svoj za Krista naš Domnio, biskup solinski, u uskrsnom tjednu. Evo velikoga mučenika koji život svoj dade za Boga. Pokopan je na Manastirinama, kasnije prenesen u ovaj Dioklecijanov mauzolej. Vijest o mučeništvu do nas dopire i iz kamena i iz arhiva, iz liturgijskoga štovanja: s oltara i iz crkava.
Dioklecijanov mentalitet. Dioklecijana je i njegove sudrugove, augusta i cezare, naslijedio Konstantin Veliki, 312. godine. A Rimsko je carstvo u svome zapadnom dijelu završilo svoju 13-stoljetnu egzistenciju i ekspanziju s Romulusom Augustulusom, 476. godine. Prekinuta je i završena ta povijesna nit. Ali nije uopće odumro Dioklecijanov antikršćanski duh. Dioklecijanova ideologija i danas caruje u zemaljskoj idololatriji, u jupiterskoj samosvijesti, u gradnji zemaljskoga grada, mauzoleja i novih „babilonskih“ tornjeva, građenih u pepelu i prahu, suprot Bogu i njegovu planu; ne progoni taj carski duh danas ognjem i mačem, nego medijskim prekomjernim zavodništvom slike i riječi po našoj ljudskoj svijesti, čak i unajmljenim glasom iz Crkve, kojemu je do vlastite ekshibicije, a ne do promocije Crkve Božje. Živi taj Dioklecijanov mentalitet i u pojedinim nehumanim i bezbožnim zakonima, koji se dopunjuju od cara do cara, a nisu u službi života, začeta ili spriječena u razvoju; mentalitet koji ne poštuje Božji zakon, nego se ravna po svome izmišljenom pravu, mnijenju i ustavu. Caruje taj duh u bestidnu kultu prolazna tijela i požude njegove, u zanemarivanju neprolazne duše i svrhe njezine, koju joj je Bog odredio. Očituje se taj carski duh u nametanju fizičke moći s pomoću neistine i otimačine, s pomoću tužiteljstva i njegovih zbunjenih svjedoka, s pomoću ekonomije „kruha i igara“, kao da uopće nema povijesne i božanske ekonomije spasenja.
Dujmov mentalitet. A pogotovo nije umro kršćanski Dujmov duh. On i nadalje živi: u poklonu trojedinomu Bogu, u svetkovanju njegova tjednoga blagdana, u zahvalnosti djece roditeljskoj skrbi i ljubavi, u zdravoj i mnogočlanoj obitelji iz koje niču i duhovna zvanja svećeništva i redovništva, u poštovanju vlastitoga i tuđega života, u obdržavanju bračnih obveza i prava, u poštovanju tuđe imovine, dobra glasa i istine. Nikada se pravi kršćanin ne ravna po bezbožnu zakonu koji se izglasava za jednokratnu uporabu, odstupajući od vječnoga Božjeg zakona koji se ne pregiba ni pred kakvim saborskim ili parlamentarnim odlukama, koliko god one bile jednodušne! Mi danas podsjećamo na taj trajni Dujmov duh, Božji duh! Ne daj se, kršćanine, skuhati u političkom i medijskom loncu! Odupri se ozračju relativizma koji te dezorijentira da ne znaš što je desno a što lijevo. Čuvaj dušu od virusa Zloga!
Biskup Duje u Rimu. Sveti Duje u ovih 1700 godina, i 4 više, išao je dva puta u Rim. Najprije u 7. stoljeću, zajedno s relikvijama ostalih mučenika Dalmacije i Istre: barem je njegov mali dio prenesen u Venancijevu kapelicu uz Lateransku krstionicu.
A drugi put išao je na Kongregaciju za bogoštovlje, početkom prošloga stoljeća kada se vodila žestoka rasprava i dokazivalo da nisu postojala dva Dujma: jedan iz prvoga stoljeća, učenik sv. Petra, koji bi bio mučen 7. svibnja 107., tj. ovoga današnjega dana, nego samo jedan jedini i pravi Duje, mučen 10. travnja 304., o kojem govorimo i kojega danas slavimo makar i s pomaknutim nadnevkom. Istina o sv. Duji probijala se kroz mnoge magle i legende, kroz razna „žića“ i priče, kroz očuvane arhive i otkrivene iskopine. Ta je spoznaja izišla na vidjelo uvelike zaslugom don Frane Bulića, koji se našao na strani utvrđene istine, a ne uvriježene legende.[4]
Sv. Duje u Splitu. A mučenika Duju naslijedio je čitav niz biskupa i nadbiskupa: salonitanskih barem 20, splitskih barem 74, i splitsko-makarskih barem 12, do jučer s Franom pa s Antom, a danas s Marinom, kojemu želimo dobro zdravlje, milostan napredak i hrabro svjedočenje, kao i svima svećenicima i vjernicima ove drevne i slavne nadbiskupije.
Biskup Duje gradio je Crkvu Božju za Isusa Krista, za budućnost. On je gradio na Isusovu praznom grobu, odnosno na Isusovu uskrsnuću. Zato za vječnost. Ima mnoštvo velezaslužnih građana Splita, kojima je postavljen spomen u gradu: Marulić ima svoju ulicu; Ivan Paštrić svoju knjižnicu; Julije Bajamonti, Luka Botić i drugi imaju svoje trgove; don Frane Bulić klasičnu gimnaziju. Drugi imaju prolaze, prilaze, dvorane, poljane….
Molitva. A sv. Duje ima čitav grad. I antikni Dioklecijanov, i onaj srednjovjekovni, i ovaj moderni. On je iznad grada. Štiti ga i brani, zagovara i moli. O, sveti Duje, biskupe i mučeniče naš! Molimo te u jednome dahu: za vjernost jedinomu Bogu, za izdržljivost u kušnjama ovoga vremena, za strahopoštovanje pred ljudskim životom, za prestanak ispovijedanja tuđih grijeha, za prepoznavanje vrlina kod koga god one bile, za zdrav duh u zdravu tijelu, za pravu i sretnu slobodu, za biskupe, svećenike i redovnike naše, za mlade, za bolesne, nemoćne i umiruće, za razumno poštovanje crkvenih i narodnih velikana, za Domovinu našu!
Ave lumen Dalmatiae! Benedic Civitati tuae![5]
Pozdravljamo te, svjetioniče Dalmacije!
Blagoslovi ovaj svoj grad!
I Nadbiskupiju splitsko-makarsku!
I zemlju ovu Hrvatsku! Amen.
