Danas ova mostarska katedrala Blažene Djevice Marije, Majke Crkve, slavi obljetnicu svoje posvete, odnosno 28. godinu svoga postojanja i posvećenja. Svečan dan!
Susreti i sudari. U ovih svojih 28 godina života katedrala je toliko doživjela različitih, suprotnih i sudarnih događanja kao da je živjela 28 desetljeća ili čitavo jedno tisućljeće ili čak dva. Katedrala je uvijek nešto više od zidova, više krovova, ona se s pomoću svoga tornja, obično dva tornja, poput dviju uzdignutih ruku, uzdiže uvis i proteže prema Nebu, slaveći Boga, moleći ga, zahvaljujući mu i primajući njegove nove darove. Ovoj našoj katedrali točno su se stotinu godina pripremali samo temelji. Najprije na Rondou, gdje je kupljeno i zemljište, pribavljen građevni kamen, dovezen i klak i drugi materijal, samo što nije započela gradnja. Ali huda neljudska sudbina, ratna i neobjašnjiva, sve je pomrsila i pootimala i u „dom kulture“ pretvorila, a biskupa Petra u zatvor strpala.
Kalvarijo, kako si nam blizu!
Zatim je s crkvene strane sve poduzimano, kroz punih 25 godina (1950.-1975.), da se katedrala podigne u blizini staroga željezničkog kolodvora u gradu. A opet sve je s općinske, s gradske, republičke i savezne razine uspješno poduzimano da se ondje ne sagradi. I nije se sagradila.
Konačno je na jedvite jade dana gradska dozvola da se gradi ovdje, pokraj Radobolje, uz bučnu gradsku cestu, u podnožju Biskupove glavice. Dozvola je dana uz bezbožne uvjete tadašnjega antireligioznog režima: da katedrala nema odvojena tornja, pogotovo da nema dva tornja, da bude bez križa na sebi - zamisli: katedrala bez križa! - da ne bude uočljivija i uglednija od partizanskoga spomenika na gradskome groblju, da bude prignječena i spuštena barem 12 metara sa svake strane u odnosu na prvotni projekt, da se po mogućnosti ničim ne prepozna kao katedrala. Niski neprimjetni šator!
Zatemeljana je 1975., a dovršena 1980. godine sa svjetlosnim otvorom na krovištu u obliku velikoga križa, koji je sretno izrađen s pomoću vitraža. I na blagdan Križeva - znakovita li joj početka i otvorenja! - bila je posvećena po dvojici rimskih kardinala, Franje Šepera, prefekta Kongregacije za nauk vjere, i Agnela Rossija, prefekta Kongregacije za širenje vjere, uz asistenciju dotadašnjega biskupa ordinarija Petra Čule i novoga dijecezanskog biskupa Pavla Žanića.
Od samoga svog početka kroz daljnjih 12 godina na djelu su unutrašnje crkvene trzavice i smetnje, ignoriranje crkvenoga reda i zakona, čak se i „ukazanja“ stavila na stranu neposlušnika, nepriznavanje katedrale kao majke svih crkava u biskupiji, presvajanje vjernika s obzirom na dijeljenje sakramenata, na blagoslov kuća, umanjenje svakoga utjecaja na gradsku vjerničku sredinu i na cijelu biskupiju. Trebalo je izdržati sve te bolne borbe i napetosti do dana današnjega.
I dok se sve nadaš boljim danima, nadošlo ratno vrhnje od 1992. godine nadalje: granatiranje osjetljiva krova, pucanje vitraža i stakala, bombardiranje samih betonskih zidova. Smetalo im i ono malo što je ostalo od projekta katedrale-šatora u kojem se okuplja hodočasnički svijet. Jer mi doista i nismo drugo doli puki hodočasnici na ovome svijetu. Prolaznici ovom suznom dolinom. Samo kao hodočasnici zalazimo u ove šatore zemaljske. A oni sve naumili srušiti i imali su puno uspjeha u tome, samo nisu mogli satrti Božjega blagoslova i posvećenja koje je odolijevalo neljudskom rušilačkom nagonu. Jer što je katedrala bila progonjenija, kao da se ravnomjernije razvijala. Tako Bog htio.
Obarani, ali neoboreni. Ne samo Crkva kao Isusovo djelo, nego i crkva kao biskupijsko djelo, kao katedrala, na kojoj se na osobit način obistinjuje ona misao sv. Ivana Zlatoustoga, kojega smo spomen neki dan proslavili, a koji je izrekao značajne riječi prigodom uhićenja carskoga konzula Eutropija, 399. godine. On kaže: „U ovom je veličina Crkve: napadnuta - pobjeđuje, uhvaćena - oslobađa se, nagrđena - postaje još ljepša, ranjena - ne pada, uzburkana - ne potapa se, kovitlana olujama - ne brodolomi se, u borbi je neporažena, pod udarcima - nepobijeđena“ (Homilia de Eutropio capto, 2). Takva je Crkva i kao institucija, takva i ova katedralna crkva kao zgrada, plod Božje pomoći, ljudske pameti i rada ruku čovječjih!
Božja se Mudrost ušatorila. I kao što se Božja Riječ u povijesti „ušatorila“ (Iv 1,14), uzela prebivalište među nama po Djevici Mariji, tako je i ova katedrala, kada se stala obnavljati, od 1996. nadalje, zadobila nova krila: plemenitošću dobrotvora popravljen joj je krov, nabavljene orgulje, uljepšava joj se svetište; ugrađen je na oltaru ukrasni mozaik koji naznačuje nebesku gozbu na koju Krist Gospodin poziva Apostole, kršćane, svoje sljedbenike, sve ljude s istoka i zapada, sa sjevera i juga, koji su dostojni poziva na gozbu Jaganjčevu. Podignut je prije tri godine i toranj sa šest zvučnih zvona, dar svećenika Mile iz Zagreba, dar koji u razmjeru s katedralom ukrašava i katedralu i gradsku sredinu. Katedrala je stalno u dovršenju i nutrine i vanjštine, a još više u izgradnji crkvene zajednice koja se okuplja u ovo posvećeno mjesto:
prvo, na molitvu, na zahvalu Bogu, na kajanje zbog svojih propusta dobra i počinjenog zla, na klanjanje jedinomu Bogu od kojega dolazi svaki dobar dar; jer ovo je u prvom redu kuća Božja, kuća molitve;
drugo, okuplja se zajednica u nauku apostolskom, koji službeno, s katedre, navješćuje biskup u suradnji sa župnikom i kapelanima; napose u katehezi malenih koji se spremaju na prvu ispovijed, na prvu sv. pričest, na sv. krizmu; konačno u pripremanju zaručnika na sakramentalni bračni život rađanja i odgoja djece; nije ovo samo kuća Božja, nego i škola spoznaje, istine i stalnoga učenja;
treće, okuplja se katedralna zajednica u vjeri u Krista Isusa, primajući njegove sv. sakramente: krštenje, potvrdu, Euharistiju, ispovijed, bolesničko pomazanje, sv. red i ženidbu;
četvrto, sabire se u ljubavi prema Kristu i bratu čovjeku, osobito se to očitovalo u ratno i poratno vrijeme stojeći na raspolaganju svakomu potrebniku s koje god strane došao. Nije ovo dakle samo kuća Božja i škola istine, nego i kuća ljudi, vjerničke ljubavi, bratskoga zajedništva i oproštenja. I zato ne možemo ne oprostiti svima koji su tijekom vremena ovoj katedrali smetali, ne dali joj da se rodi i gradi, a kad je sagrađena, rušili je i ubijali nemilice. Da im oprostimo do sedam puta? „Do sedamdeset puta sedam“, veli Gospodin Petru (Mt 18,22) i svima nama u današnjem evanđelju.
Pravi klanjatelji. U razgovoru sa Samarijankom (Iv 4), koja je upitala Isusa gdje se zapravo treba Bogu klanjati: u židovskom hramu u Jeruzalemu ili u samarijskom hramu na Gerazimu? Gospodin odgovara da dolazi vrijeme kada se ljudi ne će klanjati ni na Gerazimu, jer je onaj hram bio srušen još 128. godine prije Krista, ni u Jeruzalemu, jer će taj hram biti srušen oko 70. godine nakon Krista. Pravi se klanjatelji Bogu klanjaju u duhu i istini. Te i takve klanjatelje Bog želi.
Pa ipak od početka kršćanstva do danas uvijek su crkve bile posebna i odvojena mjesta za molitvena okupljanja, za euharistijska slavlja, za očitovanje bratske ljubavi i zajedništva. Zato su i vanjskim, ceremonijalnim liturgijskim činom i načinom obilježene: molitvom i križem. To nazivamo posvetom. Posveta i znači odvojenje od svjetskih i svjetovnih uporaba: i zgrada, i oltara, i haljina, i posuđa, i pogotovo samih osoba koje se dodijeljene Bogu u izravnu službu.
Prva katedrala. Prva skupina i jezgra Crkve bijahu apostoli s Marijom, Majkom Isusovom, i drugim ženama, i s braćom njegovom, u iščekivanju Duha Svetoga u Jeruzalemu. Bili su u kući, na okupu.
A na dan Pedesetnice ili Duhova nakon svečanoga i opsežnoga Petrova govora, ljudi upitaše apostole: „Što nam je činiti, braćo?“ Petar nato odgovori: „Obratite se i svatko od vas neka se krsti u Ime Isusa Krista da vam se oproste grijesi, i primit ćete dar, Svetoga Duha. Ta za vas je ovo obećanje i za djecu vašu i za sve one izdaleka, koje pozove Gospodin Bog naš“ (Dj 3,37-39). Tako se formirala prva zajednica od oko 3.000 krštenika, koji su tvorili prvu crkvu, prvu katedralu duha: s apostolom Petrom kao vidljivim vođom, s Duhom Svetim koji je svojim darovima prožeo duše ljudske, s Kristovim imenom na čelu; s obraćenjem Bogu, s oproštenjem grijeha, s krštenjem, sa svakovrsnim Božjim dobrom i u duši i u tijelu. To obećanje bijaše i za te nazočne i za djecu njihovu i za buduće naraštaje i za sve katedrale koje će niknuti do dana današnjega, njih preko 4.000 aktivnih u svijetu.
Eto, ta institucionalna Crkva ne može bez ove zidane, izgrađene crkve koja okuplja vjernike na hvalu slave Božje, a pogotovo ova materijalna katedrala ne može bez ove duhovne, hijerarhijske, institucionalne Crkve.
Molitva. Bože, po zagovoru Blažene Djevice Marije, Majke Crkve, kojoj je posvećena ova prva crkva, majka svih crkava u biskupiji, blagoslovi ovu katedralu na ovaj današnji njezin 28. rođendan da je vrata paklena nikada ne nadvladaju, nego da svim svojim vratima bude na sve četiri strane uvijek širom otvorena i tvojim nebeskim darovima i našim ljudskim duhovnim potrebama. Amen.