Biskupove propovijedi
14. April 2006.
Foto:
nepoznato

Kvarantanija. Gospodin je Isus, pod vodstvom Duha Svetoga, započeo svoju neposrednu pripravu na djelo otkupljenja 40-dnevnim postom i molitvom u judejskoj pustinji, zvanoj Četrdesetka ili Kvarantanija. I izdržao do kraja. Odolio je svemu ljudskom umoru, osobito je pobijedio napasničku navalu lažnih obećanja. Isus dominira sobom, svojim tijelom i njegovim zahtjevima. Dominira svojim duhom. Na svršetku njegove fizičke izgladnjelosti pojavio se Sotonin glas da ga napastuje i pridobije na svoju stranu stola. Stavio mu je pred oči tri zamke - kruha, vlasti i igara - ali ni na jednu se Isus nije dao navući. Nego je sve tri nečastive podvale božanski odlučno odbio. Sam je pobijedio i svima nam dao primjer kako se napasnika svladava.

            Jedna se od te tri napasti odnosila na carstvo zemaljske vlasti, na vraške lažotinje. U jednom su se času Isusovu duhu otvorila sva bogatstva i kraljevstva svijeta da ih zaposjedne, ali sotonski uvjet glasi: "Ako se, dakle, pokloniš preda mnom, sve je tvoje" (Lk 4, 7). Tako obećava umišljeni gospodar svijeta pravomu Gospodaru povijesti i svega stvorenja. Đavao je uvjeren da je sav svijet njegovo vlasništvo. A nije. Nije ništa njegovo. Sve je Božje. Bog i sotonu drži na svojoj uzdi da ne može raditi što hoće. Napasnik se pravi gazdom ovoga svijeta. Želi se staviti na mjesto Boga i Božjega zakona. Isus se ne da namamiti na podle zamke i zamamno­sti, nego energično nalaže: "Klanjaj se Gospodinu, Bogu svome, i njemu jedinome služi" (Lk 4, 8). Na Isusovoj su strani sve vrednote i sva blaga, sva vlast i kraljevstvo svakoga razumna stvorenja.

            Pohlepa za vlašću čovjeku je nekako u krvi, da upravlja nad prirodnim silama – eto magizma, ili da vlada nad drugim ljudima i narodima  - eto imperijalizma. I Isus je kao čovjek stavljen pred izazov da pokaže drži li druge pokornim robljem ili drugima istinski služi. Njemu nije udarila zemaljska vlast u glavu! Zato odbija vrašku varku, a prihvaća poslušnost Bogu Ocu. I u tom ključu prihvaća služenje čovjeku. Nije, dakle, najveća vrednota osvajanje svjetskih prostora nego vladanje nad samim sobom. Nije smisao zauzimanje moćnih medija riječi i slike pod svoju kontrolu, nego hvatanje duši vječnoga blaženstva. I svaki je pojedinac pozvan, kao i narod i zemlja, da ne pristaje da se nepravda proglasi pravdom; da se podvale namještaju kao istine; da se notornim lažima opravdavaju agresije; da se dostojanstvo čovjeka i naroda melje u mlinu tuđih interesa. Isus jasno upozorava da ima samo Jedan jedini koji je Gospodar svega, u čijoj su ruci oba kraja života, i začeće i preminuće. Kristu se pravo klanjati znači kraljevati. Prema tomu, sve je drugo slijepa ulica i bespuće!

            Nakon trostruke provokacije, osobito požude vlasti, napasnik je, kako kaže Biblija, pustio Isusa na miru do „druge prilike“ (Lk 4,13). On će opet zaskočiti Sina Božjega jer ionako ništa drugo ne radi nego samo smišlja nečastive prilike i spletke. Tako se i nama, hrvatskim katolicima, na ovim prostorima događaju slične kušnje i napasti kroz svu povijest, pa i ovih posljednjih godina. Jedna napast bijaše nesmiljeni rat i ratna agresija. Druga prilika bijaše washingtonsko-daytonska tvorevina, koju neki njezini tvorci proglasiše „biblijom“. Treća je kušnja bila izborni zakon prije koju godinu. Četvrta nova prilika sadašnje djelomične ustavne promjene.

            Imamo ljudsko i moralno pravo, i ovoga dana s ovoga Križnog puta, ponoviti, i u ime ljudske pravde tražiti, i u ime ljudskog dostojanstva očekivati od odgovornih moćnika da temeljito izmijene daytonsku nepravdu koja je u nebo vapijući grijeh. Tj. mi jesmo za ustavne promjene, jer je svima jasno da se na dosadašnjoj bazi neravnopravnosti inače konstitutivnih naroda ne može graditi sretna budućnost ove zemlje i njezinih nacija. Ne može se na nesreći jednoga naroda graditi sreća drugoga ili drugih naroda. I ne može se govoriti, a da se očita pravda ne zaniječe, da je međunarodna podjela zemlje „realitet“ u koji se ne smije dirati, nego da se samo u okviru toga nepravedna „realiteta“ mogu unositi promjene. Žalosno je da od nas opet očekuju da sami sebe ukopavamo, i to na javnom mjestu u parlamentu, da se zadovoljimo mrvicama prividnih kamata, a oduzima nam se glavnica nacionalne ravnopravnosti.

            Nova međunarodna uprava odigrat će značajnu ulogu i učiniti veliku uslugu ovoj zemlji, napose oštećenom hrvatskom narodu, ako svojim auktoritetom poradi na tome da se daytonska nepravda ispravi i jednakopravnost svih naroda uspostavi, tako da dva naroda ne propisuju zakone trećemu, i to najmanjemu narodu, a sve pod pokroviteljstvom međunarodne sile.

Nije dopustivo pustiti da se afirmira ustavno pravo jačega, jer ljudska prava ne izviru iz fizičke i političke premoći ili financijske moći, nego iz dostojanstva Boga, stvoritelja svih ljudi, jednakih međusobno. Stoga, nagraditi nasilje nije nagrada, nego novo nasilje!

Djeluje gotovo poput urote činjenica da se vrhovni zakon, kao što je ustav, kojim se regulira život jedne zemlje, dobiva potajnim sastancima i nejasnim pristancima pojedinaca, a bez najšire konzultacije narodne pameti i volje. Ako je sada, kad su prošli potpisi pojedinih stranaka, takav čudan pritisak da to mora proći i u parlamentu, kako ćeš tek biti pregažen kada sve to postane nedodirljivi zakon!

U ovakvoj situaciji, gdje se ljudi ne samo ne vraćaju pod stare krovove, nego neki drugi odlaze daleko od rodne grude, nemoralno je da nam se neprestano oduzima i onaj jadni „vrabac u ruci“, uz stalno obećanje budućega „goluba na grani“. Ne prestaju nas uvjeravati da ćemo tek onda biti pravo slobodni kad nam svežu ruke!

Apsurdno je pozivati ljude da sada glasuju za vlastitu štetu, jer će u drugoj fazi uslijediti novi pregovori. Ta druga faza može biti obična politička prazna fraza! Samo naivni na nju nasjedaju! Za hrvatski narod u ovoj zemlji svaka je nova faza takvih obećanja do sada bila sustavno rezanje grana s nacionalnoga stabla prava i sloboda: i jezika, i medija, i školstva, i bankarstva, i mostarskih statuta. To ne vide samo oni koji su umišljeni da će svojim osobnim ili klupskim zatvorenim sustavom najbolje promicati opće nacionalno dobro.

Žalosno je oduzimati ljudska prava ionako prepolovljenu malom narodu da bi se očuvali globalni, nerijetko nepravedni, interesi velikih. I ne može se očekivati da u ovom trenutku Crkva šuti da bi se mogli namiriti interesi silovitih i moćnih. I ne može se prigovarati Crkvi da se miješa u politiku jer brani prava ljudi i naroda. A kad bi pljeskala međunarodnim proizvođačima maglovitih obećanja, onda bi im ona dobro došla!

Nečasno jene poduzeti statutarne promjeneu Mostaru, gdje se ne poštuje konkretan omjer pučanstva, pozivajući se da je to daytonska odluka. To je nečija samovolja! I da se ne smije pisnuti protiv te besmislice i nepravde, nego svi moramo živjeti u toj tami smatrajući je svojim svjetlom.

Velike su naše kušnje i napasti. Ne možemo im odoljeti bez pouzdane molitve, bez ustrajna povjerenja u Raspetoga, u njegov Križni put i u njegovo Uskrsnuće!

            Cezareja. "Druga prilika" napasniku pružila se preko prvoga učenika, Petra apostola, koji je želio Isusa odvratiti od nošenja križa. A taj križ i smrt na križu bijaše Božji plan. Naime, nakon Cezareje Filipove Isus poče „upućivati učenike kako treba da pođu u Jeruzalem, da mnogo pretrpi od starješina, glavara svećeničkih i pismoznanaca, da bude ubijen i, treći dan, da uskrsne. A Petar ga uze na stranu i poče odvraćati: ’Bože sačuvaj, Gospodine: Ne, to se tebi ne smije dogoditi!’ Isus se okrene i reče Petru: ’Nosi se od mene, sotono! Sablazan si mi, jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko’" (Mt16,21-23). - Čudno je to kako zavodnik zna progovoriti na usta najbližih prijatelja i ljudi, odakle čovjek ni ne sluti. Ali Isus se odupire krivom savjetu, dolazio iz bilo čijih usta.

            Nije li ovo božansko upozorenje svakomu od nas da budemo na oprezu sa svojim ljudskim dostojanstvom i vrijednostima? Netko ti se ukazuje kao prisni prijatelj, želi ti pomoći, razumije tvoje probleme, suosjeća s tobom, vidi sve nepravde, a oduzima ti dostojanstvo: ionako vas je malo, zadovoljite se tim što vam se daje! Kazuje da te voli, a zapravo te samo sramoti. Nije častan prijatelj ako misli samo na svoje interese i požude tijela ili očiju ili oholost života, gazeći vječni zakon Pete, Šeste i drugih Božjih zapovijedi. Crkva je, kao i svaka vjernička osoba, svjesna da bez Križnog puta nema spasa. Zna da nekada može evanđeoski pružiti i drugi obraz, da se zaustave daljnje osvete. Ali ne može se zlo nametati na leđa bližnjega svoga i ne može se ne tražiti pravdu da nas se već jednom prestane udarati po obrazu. Postoji božanski obrambeni princip: "Ako sam krivo rekao, dokaži da je krivo! Ako li pravo, zašto me udaraš?" (Iv 18, 23).

            „Šimune, Šimune, evo Sotona zaiska da vas prorešeta kao pšenicu. Ali ja sam molio za tebe da ne malakše tvoja vjera“ (Lk 22,31-32). Mi se utječemo Isusu, i ovim Križnim putem, da nas preporučuje Ocu nebeskomu da pobijedimo ova naša svakodnevna „rešetanja“.

Jeruzalem. Evo još jedne „druge prilike“ za napastovanje. U dvorani smo Posljednje večere. Dvanaestorica su oko Isusa. Juda širom otvorio i usta i srce da u nj uđe đavolska sila. I ušla. Dok su blagovali, reče Isus: „Zaista, kažem vam, jedan će me od vas izdati. Tomu bi čovjeku bolje bilo da se ni rodio nije.“ A Juda, izdajnik, prihvati i reče: „Da nisam ja, učitelju?“ Reče mu: „Ti kaza“ (Mt26, 20-25). Isusu je sve poznato. Nikoga ne sili, ali oštro opominje: Juda, ti si na putu grijeha. Bolje bi ti bilo da se ni rodio nisi, ako ustraješ u izdajstvu Sina čovječjega. Vrati se! Obrati se! Ali namjerno gluhi Juda kuje svoje snove i ne odgovara na ljubav Isusova srca. On je odlučio izvesti svoj naum. Slobodno se opredjeljuje protiv Ljubavi. Eto tu je tajna! Juda želi ostvariti svoj plan, prebacujući križ na Isusova leđa. Juda je nevjeran, lažac. On mirno umače u zdjelu s Kristom, kao i drugi. I čak pita: Da nisam ja, Učitelju?!  

Ovih smo dana zasuti preko medija o rehabilitaciji takozvanog „Judina evanđelja“, koje je Crkvi poznato od njegova nastanka i koje je od početka (2. stoljeće)  odbacila kao krivovjerno i lažotvorno. Sada je to ko, biva, otkriće: mijenja sliku o Kristu, o kršćanstvu. A sve same zablude i besmislice koje nemaju veze s pravom vjerom i zdravom naukom. Pod pritiskom globalizma, koji sve relativizira do apsurda, koji danas tvrdi jedno a sutra suprotno, trebala bi, znači, i Crkva, „stup i uporište istine“ (1 Tim 3, 15), mijenjati Isusovu istinu i prilagođavati je napasniku koji nam kod zdravih očiju po ne znam koji put opću „maglu“ proglašava našim općim dobrom.

Bez prihvaćanja Križnoga puta kao glavne životne dionice, bez vjere u Krista, pobjednika napasti i smrti, lako se nađemo na putu Jude izdajnika umjesto na strani Petra pokajnika.

            Getsemani. Još jedna značajna napasnička "prilika": Isus se nalazi u Getsemanskom vrtu. Pred njim se ukazuje čaša pelina i gorčine. Ili je popiti do dna ili je ne piti uopće? Što sad? Isus kao čovjek razmišlja i sve žarče moli. U neka doba bijaše u teškoj krizi: "Oče! Ako hoćeš, otkloni ovu čašu od mene.“ Ali ne popušta ni na koji način: „Ali ne moja volja, nego tvoja neka bude" (Lk22, 42). U onom filmu „Kristova muka“ zorno je prikazan duhovni boj Isusov. Privlači mu se zmija, kao ona u zemaljskom vrtu, da zavede od pravoga puta. Ali joj Isus odlučno satire glavu, baš kako je i naviješteno u Bibliji (Post 3, 15). Sada Isus može pobjednički mirno poći i na križ!

            Tko se želi upuštati u kontakt s napasnikom, neka bude spreman na zamke i varke, jer mu on nameće svoja pravila pregovora. A on se u razgovoru ne drži nikakvih pravila: za njega su pravila potkupi, priprijeti, prevari, obećaj i ostavi na cjedilu! Njemu je najteže ako s njime ne ulaziš u beskoristan i štetan dijalog. Isus ga svaki put pogađa jednom rečenicom, onom biblijskom, i tako ga od sebe odgoni.

            Vjerniče! Je li nam Isus rekao da svaki dan molimo: Oče, ne daj da padnemo u napast, nego nas izbavi od zloga! Ne molim li se, već sam pao!

            Kalvarija. Što se Isus više približava Ocu, preko križa, to ga žešće napasti salijeću. Na kraju sotona se javlja preko glavara svećeničkih, pismoznanaca i starješina narodnih: Neka sada siđe s križa pa ćemo mu vjerovati! (Mt 27,42). Gle prerušavanja „poroda od tmine“ u navodna anđela svjetla! Nisu u Isusa htjeli povjerovati na temelju bezbrojnih njegovih čudesa, od iscjeljenja do uskrišenja, da mu sada povjeruju? Isus ne sluša vraga paklenoga niti nasjeda zasjedama njegovim. Da je kojim slučajem sišao s križa, samo bi mu se narugali da nije bio dobro prikovan, sada će ga malo bolje pričvrstiti. Isus im je pokazao da nije voljan sići s križa, nego da je moćan ustati iz groba, od mrtvih, treći dan. Ako žele vjerovati, eto im prilike! Nije kasno!

Zaključak. Vraško napastovanje Sina Božjega, Isusa Krista, od Kvarantanije do Kalvarije, veliko je upozorenje svima nama. Kušani smo do kraja svojih snaga. Ali „vjeran je Bog“: neće pustiti da budemo kušani preko svojih sila, nego će s kušnjom dati i ishod da možemo izdržati (1 Kor 10,13). Što se više približavamo kraju, to đavli poduzima­ju veću graju protiv nas. Namjera je uvijek ista, samo se metoda mijenja. Zato nas sv. Pavao upozorava: „da nas ne nadmudri Sotona. Ta znamo njegove namjere!“ (2 Kor 2, 11): želi te strateški uništiti, a taktički naći tvoga prijatelja izdajnika, ili da te sredi s pomoću tebe da ti pristaneš na vlastitu osudu, da si zadovoljan što nemaš svojih prava.

            Judin je primjer opomena da svojim umom i srcem ne zaglavimo u gubitku vječnih vrijednosti za zemaljske prolazne bezvrijednosti. Prodaja Isusa za šaku škuda postala je tragičan simbol mogućeg izdajstva u svakome čovjeku na ovome svijetu kad za novac prodaje ljudsku osobu, duhovnu vrednotu, osnovno ljudsko pravo i slobodu.

            Isus nam obećava ne carstvo lažnih snova, nego kraljevstvo pravde i mira, istine i ljubavi, koje počinje već na ovome svijetu, baš ono što ljudsko srce priželjkuje i što ga pravo smiruje. A to je uistinu kraljevstvo Duha.

            Isus nam je pobjedom napasničkih navala dao ne samo primjer, nego nam daje i svoju božansku pomoć ako je želimo i molimo. Ne možemo se tako ponašati kao da ne znamo gdje je propast i sramota, a gdje je pravda i istina!

            Neka nas Krist po svom Križu osposobljuje u rastu vjere i pouzdanja da nam njegov Uskrs svima bude božanski zalog i sigurno jamstvo našega budućeg uskrsa na život pravednosti! Amen.

POVEZANI ČLANCI

27. svibnja 2007
Biskup Ratko Perić

NAJČITANIJE

27. svibnja 2007
Biskup Ratko Perić