Bogoljubni vjernici i poštovani sudionici Kristova Križnog puta!
Hajdemo se upitati i po mogućnosti pošteno odgovoriti: Čemu ovaj naš Križni put uz Hum? I čemu naši Križni putovi uz korizmene petke i svagdane, koje doista čudesno masovno obavljamo? I čemu naši Križni putovi povijesni: zrinsko-frankopanski, prognanički u 17. stoljeću kada su hrvatski katolici u desecima tisuća »pri zvizdah i svićah» napuštali zemlju, i to zauvijek? Čemu Križni put naš bleiburški, vukovarski, mostarski i bezbroj drugih? Jesmo li doista spremni ići za Isusom na njegovu Križnom putu, i to poput njega: strpljivo i s ljubavlju? I doživljavati sve što je on doživljavao? I prepustiti se Bogu!
Biti poniženi kao što je on bio ponižen? Kao vjernici ogovaramo: Jesmo!
- Pa, evo, stvarno smo i poniženi!
Biti obespravljeni u svojim ljudskim pravima i slobodama kao Isus?
Kao vjernici odgovaramo: Jesmo, ako je to volja Božja!
- Pa, evo, obespravljeni smo u neviđenoj mjeri!
Jesmo li spremni biti uklonjeni, raseljeni, bez povratka na ognjišta?
- Evo uklanjaju nas, raseljuju nas, mnogima ne omogućuju povratak i sve nas više nestaje. Nakon svakoga povijesnoga Križnog puta više smo nego desetkovani, nesmiljeno satrveni i u velikim postocima skresani. A možda nam je današnje vrijeme najsudbonosniji Križni put u povijesti. Hoće li za koje desetljeće ili stoljeće biti još koga tko će sudjelovati u Križnom putu? I na ovom Humu i na drugim humcima i križevcima diljem naših biskupija i krajeva?
Hoćemo li se pomiriti s tim poniženjima, obespravljenjima i nestankom? Tu odgovaramo i kao vjernici i kao ljudi: Mi ne smatramo da je volja Božja naše nestajanje i uništenje! Onda znači, ne želimo da se ispuni i na nama Križni put?
Mi želimo ići Križnim putem koji je po volji Božjoj. A znamo da križni put u nakani jednih može biti put progona, egzodusa, raspeća i smaknuća; a u drugima put kajanja, otkupljenja i konačna spasenja. Mi vjerujemo da Isusov Križni put vodi uskrsnuću i vječnom životu. Mi taj Križni put obavljamo. U taj Križni put vjerujemo. Toga se Križnoga puta držimo. Jer, vjerujemo u Isusovo ostvareno i u naše buduće uskrsnuće i pobjedu na grijehom, đavlom i smrću.
Mi vjerujemo da nije nitko među ljudima ovlašten da drugomu priređuje križ i nepravedne osude, da druge na križ pribija ili bilo kako usmrćuje.
Pa i sam Gospodin Isus jasno se i javno suprotstavio takvu zločinu, branio se prizivom na istinu i pravdu i postavio načela autentične odvjetničke obrane. Tako je rekao za svoga žalosnog učenika Judu izdajnika: «Tome bi čovjeku bolje bilo da se ni rodio nije» (Mt 26, 24). Kakve li strašne riječi iz usta Kristovih!
Stražarima, poslanim od svećeničkih glavara i farizeja, svoj je božanski naslov, biblijski i sinajski, svečano izrekao u vrtu: Mene tražite? «Ja sam» - «Ja sam koji jesam» - a oni vidjevši da su naletjeli na živoga Boga - «ustuknuše i popadoše na zemlju» (Iv 18,6). Jasno su upozoreni i da se okane zlikovačkog puta svoga i da dobro znaju kakvo zlo čine. Isus se brani i predaje u ruke Očeve.
Glavarima svećeničkim, zapovjednicima hramskim i starješinamaodrješito uzviknu: «Kao na razbojnika iziđoste s mačevima i toljagama! Danomice bijah s vama u hramu, i ne digoste ruke na me. No ovo je vaš čas i vlast Tminâ» (Lk 22,52-53). Kako se ovdje ne prisjetiti onoga božanskog upita baš tu u Jeruzalemu, o Blagdanu posvećenja, godinu dana prije toga: Zbog kojega me to «dobra djela» kanite kamenovati? (Iv 10,32). Upozoreni su da ne mogu Dobrotu kažnjavati, Pravednika osuđivati. I da se mogu izvući ako žele. Ali oni to nisu željeli, jer su htjeli biti u službi vlasti od Tminâ ovoga svijeta.
Velikomu vijeću, koje ga je mahnito udarilo preko onoga sluge, Gospodin odvjetnički uzvrati: «Ako sam krivo rekao, dokaži da je krivo! Ako li pravo, zašto me udaraš?» (Iv 18,23). Eto njegove božanske logike, ljudske obrane i opomene da se ne može nevina udarati, prava mu mrziti i pravdu mu mrskati.
Pred vrhovnim sucem ovoga svijeta, Poncijem Pilatom, Isus je najprije dostojanstveno šutio, a pustio je Pilatovu ženu da ona mužu progovori pravu riječ: Okani se «ti onog Pravednika, jer sam danas u snu mnogo pretrpjela zbog njega» (Mt 27,19). Nije on slušao ni glasa svoje razborite žene, ni glasa svoje ljudske savjesti, ni šutnju ni glas Gospodinov, jer je želio biti u službi vlasti od Tmine.
Pilata je zanimalo samo jedno nisko, plitko političko pitanje: Jesi se li ti, Židove, proglasio kraljem, političkim vođom i pobunjenikom protiv svemoćne rimske vlasti? To i ništa drugo. Sve je drugo sporedno. Isus njega unakrsno pita: Govoriš li ti to sam od sebe? Jesi li ti u to uvjeren ili su ti to drugi nazborili? Vrisnu oholi Pilat u carskoj sudnici: «Zar sam ja Židov?» (Iv 18,35). Zar se ja moram razumjeti i miješati u te vaše židovske trice i kučine, u ta vaša religiozna praznovjerja i besmislice? Za me Židovi postoje otkada sam ja došao ovamo. Za me Palestina postoji otkada sam ja Tiberijev predstavnik, moćni upravitelj u ovoj zemlji. I upravo je to Pilatov pad, prolom i propast. On se očito smatrao vještim guvernerom, vrhunskim prokuratorom i vrsnim visokim predstavnikom Rimskoga carstva u Judeji. A nije se ništa razumio ni u grad Jeruzalem, ni u veličanstveni Hram, ni u narod, ni u njegovu povijest, ni u njegov identitet, ni u njegovu vjersku istinu, ni u njegovu nacionalnu svijest? Tko te postavio da tako upravljaš jednim narodom radeći protiv njegova nacionalnoga ponosa, prava i identiteta? I znaš li da ćeš u tome narodu ubiti ne samo čovjeka nego i Boga!
Isus je jasan u svome odgovoru: Pilate, »Ja sam se zato rodio i došao na svijet da svjedočim za istinu. Tko je god od istine, sluša moj glas!» (Iv 18, 37).
Na to oholi carski predstavnik odmahnu rukom i više za sebe nego li za druge, ali ipak tako da ga evanđelist Ivan doču: «Što je to istina?»
Ti ćeš meni spominjati nekakvu istinu!
Istina je što ja kažem, što ja izmislim i što meni odgovara.
I kako ja kažem, to je posljednja riječ.
Ako ja želim da istina bude laž, bit će laž.
I ako ja želim da laž bude istina, bit će istina!
Ja sam gospodar istine i laži!
U mojoj je ruci pravda, život i smrt. Komu ja dosudim život, može živjeti; komu ja dosudim smrt, bit će mu smrt, trajna i vječna.
Ja sam kadar osuditi i pravednoga Isusa i osloboditi nepravednoga Barbaru i nitko mi ništa ne smije i ne može! Nema suda iznad mene, a ja sam kadar sve privesti na taj svoj sud!
Ja na temelju laži i klevete mogu presuditi i ubiti ne samo jednoga čovjeka, makar bio ne znam kakav Pravednik, nego mogu ubiti politički i egzistencijalno i čitav jedan narod, i ni pred kim ne odgovaram ni politički ni sudski.
I kada je taj isti Pilat rekao Isusu da ne drži ništa do istine, da može kako god on hoće, da je u njegovoj ruci pravda, ugleda on ispred sebe ploču Dekaloga: Pilate: Ne reci lažno svjedočanstvo: Pilate, Ja sam istina (Iv 14,6). A ti si Mene - Tekel - Parsin! (Dan 5,25). Izmjeren si, odvagnut i razdijeljen!
Mi smo se popeli na Hum da čujemo ne Pilatovu, nego Isusovu. A naša je istina ili istovjetnost, naš identitet skup vjerskih istina koje tvore naše vjersko jedinstvo, i nacionalnih oznaka koje tvore naš nacionalni korpus i zdrav dignitet.
Gledano vjerski:
Naša je temeljna istina da prihvaćamo Kristov križ kao slavu i diku svoje kršćanske i katoličke vjere. Kao neshvatljiv plan Očeve ljubavi prema čovječanstvu odnosno kao mudru pedagogiju Presvetoga Trojstva s ljudima, kojoj se kao vjerni sinovi pokoravamo. I nema veće kušnje za našu slobodu, htijenje i propinjanje od Kristova propeća i našega osobnoga križa. On je motor i kočnica našega života. Blago onom tko s Isusom surađuje na križu i od njega moli da ga se u svom raju sjeti!
Kristov križ ostaje identičan i autentičan, otvoren svojim krakovima i prema nebu i prema zemlji, i prema sjeveru i jugu, istoku i zapadu, dok se svijet vrti u svojoj sebičnoj zatvorenosti i utonuća.
Stoga mi častimo ovaj Kristov jubilarni križ iz 2000. godine na Humu. Častimo sve jubilarne križeve na svakome Križevcu, Križnome putu i na svakome časnom mjestu na ovome svijetu.
Mi se križa ne stidimo, nego mu dužno iskazujemo štovanje jer je na njemu bio propet i visio Spasitelj koji nam je upravo po križu zaslužio vječno spasenje.
Mi se križem ponosimo, križu se klanjamo, po križu se spasu nadamo. Po križu očekujemo slavu uskrsnuća, dovršen život, zrelost čovjekovu u Bogu.
Zato se čudimo da nam itko zamjera i prigovara da postavljanjem križeva izazivamo one koji ne dijele s nama kršćansku vjeru u Krista Boga i jedinoga Spasitelja. Mi se nećemo i ne možemo zbog njihove nevjere u Krista raspetoga odricati svoje vjere u istoga Isusa Krista i njegov blagoslovljeni križ. Upravo je križ znak pomirenja i među ljudima i ljudi s Bogom.
Druga je temeljna istina u tome da je naša katolička vjera prožeta apostolskom i marijanskom dimenzijom.
Prvo, naša je vjera apostolska, napose petrovska. Bitno sagrađena na kamenu, na Stijeni Petru, Isusovu učeniku, koji je čuo Gospodinove riječi: «Ti si Petar stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju».
Za Petrovu je vjeru sam Isus molio i njega zadužio da, obrativši se sa svoga puta, utvrđuje braću svoju: «Ali ja sam molio za tebe da ne malakše tvoja vjera. Pa kad k sebi dođeš, učvrsti svoju braću" (Lk 22,32).
Na Petru koji je sam završio na križu svoj ovozemni život, ali obrnuto od Raspetoga Gospodina, s glavom prema zemlji.
Nas u vjeri utvrđuje Petar naših dana, Ivan Pavao II., namjesnik Kristov na zemlji, kojega častimo, volimo i s ovoga svetoga mjesta pozdravljamo!
Naša je vjera marijanskoga karaktera. Nazaretska Djevica već je u prvom susretu s anđelom Gabrijelom, Božjim izaslanikom, izrekla iz srca i iz usta veličanstven stav pred Bogom Ocem: «Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po Riječi tvojoj». I ostala je vjerna u svakoj neprilici života. Ona, Majka Isusova, pratila je svoga Sina ne samo na njegovim misijskim putovima, vjerno slušajući njegove prispodobe o Kraljevstvu, nego ga je osobito pratila na njegovu Križnom putu do Kalvarije i na Golgoti «uz križ stajaše majka Njegova» (Iv 19, 25). Ona je velika Supatnica i Tajnica onoga Crvenoga križa na kojem je visio Raspeti, Krist Gospodin. I zato je Bog preuzvisi nad svim zemaljskim stvorenjima, muškim i ženskim, i dade joj mjesto ne na zemlji ni u zemlji, nego na nebu, iznad svih anđela, svih ljudskih stvorova. Uznese je na nebo dušom i tijelom. I zato je učini djeliteljicom i poslužnicom toga spasenja svakomu tko se njoj, zagovornici i odvjetnici, utječe za pomoć.
Gledano ljudski i narodski:
Naša je istina da su ovdje Hrvati, još tamo od stoljeća sedmoga, formirali svoje nastambe, razvili svoju kulturu, primili kršćansku vjeru iz Petrova Rima, stvorili svoj hrvatski jezik, oblikovali se u europski narod. Taj je narod na svom Križnom povijesnom putu padao pod vladare i s istoka i zapada i sjevera. Satiran stoljećima, ali svaki se put čudesno izdigao, uskrsnuo i obnovio na život.
Stoga je naša nacionalna istina da nijedan politički predstavnik, kakva god ranga bio, nije ovlašten ni kompetentan, niti milom niti silom, potpisivati sakaćenja ljudskih i nacionalnih prava koja su integralni dio identiteta toga naroda.
Pravo na ravnopravnost u strukturama vlasti na području cijele zemlje.
Pravo na dobra potrebna za život, na rad i pravednu podjelu plodova rada;
Pravo na nepovredivost slobode savjesti, slobode vjere i ljudske osobe.
Pravo na naziv i sadržaj jezika u školi, u medijima, u službenim dokumentima.
Pravo na slobodan izbor zvanja, na odgoj i obrazovanje vlastite djece.
Pravo na slobodno udruživanje i suodlučivanje u javnom životu.
Pravo na dobar glas.
Ne čine istinu i pravdu oni kojima je stalo u životu da ne budu svoji na svome, da ne drže do svoga jezika, ni svoje povijesti, ni svoje kulture, ni svoje vjere, ni svoje pameti. I misle da uvijek treba ići na razne strane svijeta po pamet, po političku moć, koja nam se kroz posljednjih 500 godina obija o glavu i o egzistenciju, i stalno se više ukazuje neprijateljicom negoli prijateljicom. Mi već stoljećima pratimo kako tuđinske vlade provode svoje planove od tmine, a sve pod izlikom «svijetle budućnosti».
Ali nismo ovdje, Gospodine, da optužujemo više druge, negoli sebe:
Mi smo se svojim nemoralnim pobačajima usprotivili Tvomu životu koji daruješ po začeću i rođenju! Smiluj nam se!
Mi smo udarili na Tvoj najljepši dar - život, i to u njegovoj najjačoj dobi: neobuzdanom tjelesnom raspojasanošću, raznim ubojitim drogama, pićem, samoubojstvima! Smiluj nam se!
Mi smo već godinama u službi uništenja Tvoga i našega života; što brojni mladi ne zasnivaju svoje obitelji nego se poput beskorisnih panjeva suše, stare i nestaju s lica zemlje, a zemlju prepuštaju onima koji se žene, udaju i rađaju. Smiluj nam se!
Mi smo krivi što se među nama jedni sve spretnije bogate, a drugi sve nesretnije postaju siromašniji da nemaju osnovnih uvjeta za život. Smiluj nam se!
Mi smo krivi što njive opustješe, oranice zamriješe, šume prepuštene požarima, a lijenost i nerad caruju! Smiluj nam se!
Mi smo krivi što nam drugi režu prava i provode svoju samovolju! Smiluj nam se!
Izbavi nas, Gospodine, iz časa i vlasti tmine i otvori nam vrata uskrsnuća! Amen!
