Znameniti Isusovi apostoli - ne iz Zbora Dvanaestorice, nego izvan Dvanaestorice - obraćenik Pavao Taržanin i sudrug mu Barnaba Cipranin, nakon što ih je Duh Sveti u Antiohiji sirijskoj pozvao i odlučio na evangelizacijsko djelo Kristovo, na svome su se Prvom misijskom putovanju zaustavili u Antiohiji maloazijskoj, u sredini današnje Turske. Dan je subotnji. Stoje pred jednom sinagogom, židovskom bogomoljom. Predstavljaju se da su i sami Židovi, i po religiji i po naciji. Kao i obično, spremni su ući i stati za stalak, uzeti Bibliju u ruke i pročitati koji odlomak iz povijesti židovskoga naroda ili iz Proroka. I protumačiti ga. Željni su obratiti se svojim sunarodnjacima. Govore biranim hebrejskim jezikom. S jeruzalemskoga sveučilišta.
Međutim, prije nego oni od sebe nastupiše, zamoliše ih nadstojnici sinagoge: "Braćo, ako ima u vas kakve utjehe, samo govorite." Još bolje da nas oni zovu! pomisli Pavao.
Prvi im Pavao mahnu rukom i dade znak da budu pozorni. I stade im govoriti: „Izraelci i vi koji se Boga bojite, čujte! Bog naroda ovoga, Izraela, izabra oce naše i uzdiže narod za boravka u zemlji egipatskoj te ga ispruženom rukom izvede iz nje“ (Dj 13, 16-17). Jedan od rijetkih potpunih govora. Slično kao što je i apostol Petar govorio nakon Duhova, cjelovito i sveobuhvatno. Ili đakon Stjepan, prije nego je bio kamenovan. Mi smo u drugom misnom čitanju čuli samo pet redaka iz toga glasovita Pavlova govora od svih 25 redaka koliko ih Djela donose. Ali 5 značajnih i utješnih redaka. Kakvu im riječ utjehe (logos parakleseos) donosi navjestitelj Pavao? I što on smatra utjehom? Trebamo li mi uopće utjehe, ohrabrenja, osnaženja? I tko je to naš Utješitelj?
1. Bog izabra oce naše. Govornik zahvaća duboko i daleko u prošlost, u početke povijesti izraelskoga naroda, 2.000 godina unatrag, odnosno 4.000 godina od danas. Što je to ljudska povijest? Je li to hrpa ljudskih kostiju, mramorni spomenici s natpisima: Ovdje leži, Laka mu zemlja, Ja sam bio ti, ti ćeš biti ja, Ovdje mu je prah, na nebu mu je dah, duh. Je li povijest groblje čovječanstva? Ili je ljudska povijest arhiv i biblioteka ljudske memorije, hram kulture, katedrala duha? Za cinike ovoga svijeta povijest je uspomena na ljudske grijehe, zablude i budalaštine, a za kršćanina, sljedbenika Kristova, povijest je put kojim Bog vodi čovječanstvo iz prošlosti u budućnost, prema konačnu cilju. Put koji ima početak, i, sa svim vijugama života, ima i svoj svršetak. Bog izabra oce naše, i podiže narod svoj od Abrahama iz Mezopotamije, da ga preko svih pustinja, postaja i patnja, preko Harana i Babilona, preko Izaka, Jakova i Josipa, pa onda preko Egipta i sužanjstava ovoga svijeta, s pomoću Mojsija, dovede u Obećanu zemlju slobode, u Kanaan, gdje će biti svoj na svome. Bog je izdaleka pripremao put od jednog oca i po jednome obiteljskom glavaru. Jedan od glasovitih rodoslovnika bijaše David: “Iz njegova plemena izvede Bog po svom obećanju Izraelu Spasitelja, Isusa“. Tako Pavao dolazi do Spasitelja, Otkupitelja, Oprostitelja, Ozdravitelja čovjeka i društva. Razveselitelja svijeta. Treba li nama Utješitelj? Pogledajmo tri ondašnja društva: grčko, rimsko i židovsko, i naše današnje.
Grčki svijet. Bilo je u tom carskom dijelu kulture, filozofije, umjetnosti, književnosti, politike, čak i demokracije. Ali i najveći filozofi, kao Aristotel i Platon, smatrali su da su neki ljudi po naravi određeni da budu vladari, a drugi robovi. Kako to? Eto tako! Prema sakatima, bolesnima, nemoćnima - bila to i vlastita djeca i ukućani - provodila se najnemilosrdnija eutanazija. Iznesu te jadnike na brdo Tajget i puste ih da umiru od gladi i da ih raznosi grabežljiva živina. Eto klasičnoga grčkoga srca. Malo nam je taj „civilizirani“ svijet prikazao i sam sv. Pavao u Poslanici Korinćanima: „Ne varajte se! Ni bludnici, ni idolopoklonici, ni preljubnici, ni mekoputnici, ni pijanice, ni muškoložnici, ni razbojnici neće baštiniti kraljevstva Božjega“. I onda Apostol naroda posred srca: „To, evo, bijahu neki od vas…“ (1 Kor 6, 9-11). Ljudi su iščekivali utjehu u tuzi, spas iz propasti. Toga je Spasitelja na svoj način naslućivao i filozof Platon,[1] koji je 80 godina živio (428.-348.), na prijevoju 5. i 4. stoljeća.
Rimski svijet. U kakvu je kalu živio Rim, glava rimskoga carstva? To su nam u svojim djelima prikazali rimski pisci, filozofi i povjesničari: Seneka, Lukrecije, Virgilije i drugi. Onaj visoki časnik poručuje svojoj ženi: kad rodiš, ako bude muško, odgoji ga; a bude li žensko, baci je u Tiber. Izlaganje ženske djece na trgu kao otpad na bunjištu: tko hoće uzeti curicu, neka je uzme, ili da je ubije ili da od nje učini prostitutku.
Povjesničar Tacit (56.-117) kaže za moralnu pokvarenost svoga vremena: „Što veće besramlje, to divljije uživanje“. A što se tiče razvoda braka,Seneka (4. pr. Kr. - 65. po Kr.), Isusov dakle suvremenik, napisao je Epistolae morales - Pisma o ćudoređu, njih 124. Za svoje suvremeno društvo primjećuje: „Žene se udaju da se razvode, a razvode se da se udaju“. Drugo i ne rade nego to. A i on se sam razveo s nećakinjom cara Klaudija. I bio protjeran na Korziku i izvršio samoubojstvo. Juvenal, satiričar, veli da zna jednu ženu koja se 8 puta udavala u 5 godina. I onda dodaje: Bude li ovaj muž zadovoljan s jednom ženom, ubrzo će biti zadovoljan i s jednim okom. Nema dobi u povijesti čovječanstva koja bi po nemoralnosti bila jednaka toj tadašnjoj. Kud citiram Tacita i Seneku, kad to stanje bolje opisuje sv. Pavao u Poslanici Rimljanima:
- Stvorenje časte mjesto Stvoritelja; istinu zamjenjuju lažima.
- Žive u pohotama srdaca predani nečistoći; obeščašćuju svoja tijela.
- Njihovi muškarci zamjenjuju naravno općenje sa ženom i poneseni su pohotom jedni za drugima. Njihove žene zamjenjuju naravno općenje protunaravnim.
- Apostol nabraja 20-ak vrsta grijeha onih ljudi koji su istjerali Boga iz svoga života. I evo kakvi su: „puni svake nepravde, pakosti, lakomosti, zloće; puni zavisti, ubojstva, svađe, prijevare, zlonamjernosti; došaptavači, klevetnici, mrzitelji Boga, drznici, oholice, preuzetnici, izmišljači zala, roditeljima neposlušni, nerazumni, nevjerni, bešćutni, nemilosrdni. Znaju za odredbu Božju - da smrt zaslužuju koji takvo što čine - a oni ne samo da to čine nego i povlađuju onima koji čine“ (Rim 1,29-32). Osjećala se potreba za izlaskom iz te kaljuže. Čini se da o Spasitelju pjeva i rimski pjesnik Virgilije (70.-19. prije Krista), da dolazi Djevica koja će donijeti zlatno doba odnosno zlatno pokoljenje i rađa se posve novi i „veliki svjetski poredak“![2]
Židovski svijet. Nije židovski svijet bio u takvu nemoralu, jer se držao koliko-toliko Deset Božjih zapovijedi, ali je bio 400 godina u ropstvu egipatskom, 70 godina u ropstvu babilonskom. Pa kad je izgubio svoje kraljevstvo, bio je podložan raznim kraljevstvima zemaljskim. Bog je podigao Davida slugu svoga, kralja, iz kojega izvede Izraelu Spasitelja. Direktan je to Božji zahvat. Povijest je osmišljenje ljudskoga života.
Ne možemo kao hrvatski katolici ne čitati i svoju povijest koja već gotovo 14 stoljeća struji ovim prostorima. Prolazili smo, u raznim dijelovima, 400 godina pod Otomanskim carstvom, 400 godina pod Mlečićima, 400 godina pod Habzburzima, 70 godina pod Jugoslavijama. I evo posljednjih 15 godina pod raznim svjetskim predstavnicima. Sada nam se nudi obećana mesijanska zemlja Europska Unija, koja formulira svoje zakone štiteći svoju sebičnu ekonomiju, svoju oholnu politiku, izbacuje pojedine zapovijedi Dekaloga i širi moral svoga kataloga, kojemu je korijen u bezvjerstvu i bezboštvu. Ako ne uđemo u to carstvo, u čijem se ustavu ne smije ni spomenuti ime Isusovo, nema nas. Jučer su nam govorili da je Dayton - Biblija. Danas kažu da nije, da se mora mijenjati, prema euro-integracijama. Sada je Biblija - Unija. Ali ni Unija grijehe ne oprašta i ne umanjuje, nego ih još više ne samo omogućuje nego im i povlađuje. Pronašli su drugu drogu da ljudi za njom hrle i uzdišu. Kako bi nam znao održati propovijed sv. Ivan Krstitelj! I ne samo jednu propovijed, onu vatrenu. Svakomu rodu i staležu.
2. Kroz sve vrijeme povijesti ljudi očekuju spasenje. I izbarani narod i svi narodi svijeta. Čekaju, bdiju, nadaju se. A kad je Spasitelj došao i pokucao na vrata pogledom Djevice noseće, ne će nitko da otvori. Kao da je najveći dio čovječanstva rodom iz Betlehema: odbija Novorođenoga kojega kao jedinoga Spasitelja Bog Otac šalje na zemlju. Ljudi se ne slažu s Božjim planom, s njegovih Deset zapovijedi, koje je Isus došao ne dokinuti, nego ispuniti. Ne slažemo se s Isusovih Osam blaženstva, koje je on savršeno proveo. Ne slažemo se s njegove Dvije zapovijedi, ljubav prema Bogu i bližnjemu, koje je on potpuno ostvario, do zadnje kaplje krvi, do smrti, smrti na križu.
Utješno je da čovječanstvo ne može toliko zamrsiti klupko povijesti koliko ga Bog može odmrsiti. Nama svima treba utjeha i spasenje, ono iz betlehemske štalice, a ne iz Augustove palače. A druge su riječi za spasenje: Otpuštenje grijeha naših! Premilosrdno srce Boga našega! Ne bojte se! Rođenje Sina Božjega, Krista Gospodina! Novorođenče povijeno u jaslama! Blagovijest! Velika radost! Hvala i slava Bogu! Mir na zemlji ljudima koje Bog čini miljenicima svojim. A to su oni koji se napajaju Božjom ljubavlju, nesebičnom i požrtvovnom; hrane Božjom istinom, potpunom i osloboditeljskom; ispunjuju njegovim životom, u izobilju.
Mi ovom Ponoćkom slavimo povijesni događaj kad je Spasitelj došao na svijet, kada su ga jedni prihvatili, a drugi ga odbili. Mi ga primamo s Davidovim psalmom:
da nas opere od krivica naših i oprosti sve propuste naše;
da nam opet sagradi zidine razvaljene i obraduje kosti satrvene;
da u nama čisto srce stvori i objavi nam radost i veselje;
Bogu zahvaljujemo na ovome neizmjernom daru njegove utjehe, zdravlja i mira.
Na dobro vam došlo sveto i slavno porođenje Isusovo!
