Komentar
27. May 2016.
Foto:
nepoznato

   Srdačan pozdrav svima nazočnima, osobito auktorima ovoga velebnog udžbenika Kirurgije: Kvesiću, Paladinu, Stanecu, Gilji, Vučkovu, Brekalu, Bakuli, Bukviću, Bušiću, Galiću, Nikoliću i Rudežu kao i koautorima i suradnicima.

   Negdje sam čitao da je više od 20% riječi suvremenoga hrvatskog jezika podrijetlom iz grčke klasike. Ne samo u medicini, nego uopće u razgovoru, pogotovo visokoškolskom. Navodim samo neke riječi danas iz Mostara. U školstvu: sama škola, amfiteatar, praksa, katedra, gimnazija, elektro-tehnička, ekonomska, muzička. U crkvenom pogledu: Biblija, Evanđelje, Euharistija, katedrala, liturgija, biskup, krizma, dogma. U medicinskom pogotovo: farmacija, klinika, anatomija, analiza, anestezija, kardiologija, oftalmologija, stomatologija, otorinolaringologija. Da ne izmišljam, evo nekoliko riječi iz knjige iz područja Vaskularne kirurgije, najopširnije studije (str. 399-566), na primjer str. 444, stupac 2: ureter, stenoza, hidronefroza, dijagnostika, aneurizma, aorta, anomalija, arterija, angiografija, atrofičan, istmičan, peritonelan, metar, fistula, mehanički, trauma, mikotičan, kirurški. Puno je praktičnije reći jednu grčku riječ: aneurizma umjesto sedam hrvatskih: proširenje krvnih sudova zbog obljenja njihovih stijenki. A auktori su se i lektori potrudili da ono što se može izreći i na hrvatskom jeziku, to i izreknu.  

   Jezično gledano, kirurgija se sastoji od ruke i rada: heir – ruka i ergon rad, tj. ručni rad, u ruci instrumentarij za paranje čovjekova tijela da se razotkriju razne bolesti i pospješi zdravlje.

   Čitajući Bibliju na prvim stranicama vidimo Boga kako je šestoga dana stvaranja najprije velemajstorski sastavio ljudski organizam od već gotova gradiva. Možda: kosti od mramora, zube od dijamanta, oči od kristala, pluća od paučine, kosu od trave uglavnom sjekavice, krv od drenjina, a živce od svile - u svemu do sada više od 6.120 raznih dijelova koji se u švicarskom Baselu krštavaju latinskim nazivima. Potom je Stvoritelj u to savršeno složeno tijelo, svojim posebnim nadahnutim zahvatom udahnuo besmrtan duh – nefeš, pneumu, ljudsku dušu s dvojstvom razuma i slobodne volje. Povezao je dušu i tijelo u jednu jedinstvenu, samo smrću raskidivu, psiho-fizičku cjelinu, jedno biće, jednu osobu, koja može o sebi, sobom upravljati. Ništa se ne protivi da sve to shvatimo i u ključu zdrave evolucije ili povijesnoga razvoja, tj. da je Bog stvorio svijet i oduhovio čovjeka ugrađujući svoje zakone razvoja po kojima se ravna ljudska narav i sva priroda po njegovu božanskom planu i programu, koji beskrajno nadilaze ne samo svaki mogući slučaj, nego i svaki ljudski razum. Svakako zanimljivo je, da ne kažem komično, kako se „evolucijski“ nastanak današnjega čovjeka ponegdje ne tumači da potječe od čimpanze nego od nekoga čimpanzolikoga i čovjekolikoga međumajmuna, koji je izumro prije toliko milijuna godina. Zamisli „djed“ ostao na životu, „otac“ nam izumro, a mi jedva-jedvice preživjeli u ovim multiklimatskim uvjetima života! Dok je veleumski odredio da se svemir ravna raznim gravitacijskim silama i drugim fizičkim, kemijskim i biološkim zakonima, Bog je savršeno složio i svršno usmjerio proces u tijelu koji obavljaju tri vrste ljudskih gena: koordinacijski, selekcijski i realizacijski. Naše je samo „znanstveno“ otkrivati svjetove koje je on mikroskopski ugradio u atome, a makroskopski rasporedio u nepregledna svemirska prostranstva. I u tom svom, ne stvaranju, nego otkrivanju kudikamo više puta znanstveno pogriješimo, nego što znanstveno pogodimo. Tako se događalo i u ljudskim dijagnozama i u ljudskim terapijama. Stoga i jest prvo liječničko/kirurško pravilo: Noli nocere – Nemoj da bude gore, pa koliko bude bolje! Zato nam je potrebno i malo vjere. I molitve.

   Anestezist. U drugom prikazu istoga čina stvaranja čitamo kako je Bog, stvorivši najprije od zemaljskoga praha čovjekovo tijelo, „glinenu posudu“ (2 Kor 4,7), nastupio kao anestezist. U Adama - Zemljana udahnuo je dušu, a onda „Bog pusti tvrd san na čovjeka te on zaspa“. Eto anestezije, gdje sva osjetila žive, a živčano ne boluju nego miruju.

   Kirurg. Bog zatim iz čovjeka kirurški „izvadi jedno rebro, a mjesto zatvori mesom. Od rebra što ga je uzeo čovjeku napravi Bog ženu pa je dovede čovjeku“ (Post 2,21–22): novo tijelo, Evu – majku živih, kao njegovu družicu i s njim roditeljicu novih bića.

   Zašto rebro? Hebrejski izraz cêlâ‛, kao i grčki πλευρά [pleurá] i latinski costa znači i „jednu stranu“, „polovicu“ čovjeka, a ne samo „rebro“. Time je izražena istovjetnost i jednakost naravi muškarca i žene, što se stoljećima omalovažavalo. Glavna svrha teksta o anesteziji i kirurškoj amputaciji jedne „strane“, „rebra“ čovjekova, odnosno o izrađivanju žene od njega, bila bi - čini se - „protumačiti snažnu i tajanstvenu sklonost koju čovjek spontano osjeća prema ženi. To je upravo ono što pokazuje uzvik čovjekove radosti kada je, osviješten, opazio družicu koju mu je Bog predstavio. Taj uzvik, nedvojbeno, dolazi zbog toga što muškarac u ženi prepoznaje biće iste naravi kao on, ali istodobno i nadasve biće koje izlazi od njega: ‘Napokon! Ovo je kost od mojih kostiju, pȕt od moje pȕti!’ (Post 2,23a). Osnovni razlog koji privlači muža prema ženi jest upravo taj što u njoj nalazi kao neki otuđeni dio sebe. Muškarac i žena su tako nadopunjujući oblici jedne te iste cjeline, sukladni kutovi gledanja. Njihovo ženidbeno jedinstvo trebalo bi ponovo uspostaviti prvotno razdvojeno jedinstvo“ (Pierre Adnès, Le Mariage [Ženidba], Tournai, 1963., str. 9).

   Oni koji su u ljudskoj pogrješivosti nenadahnuto prevodili inače nezabludivu Bibliju s hebrejskoga i grčkoga izvornika možda su uvidjeli da nekima - čak 8% ljudi ili svakomu dvanaestomu - nedostaje dvanaesti par rebara, pa su tu vidjeli veću mogućnost da se stvori novo biće. Da očuvaju muškarčevu cjelovitost, nisu preveli da mu je Bog odlomio cijelu „stranu“ (kako kaže hebrejski, grčki i latinski) nego samo jedno rebro. Doista rebro, štoviše i njegov komadić, dovoljan je da se prenese sav DNK, da se novo biće klonira, a uopće nije klonirano, nego nastaje novi „ručni rad“, kirurgija. Prvi je, dakle, ženidbeni par iste i jednake ljudske naravi, iste kosti i iste krvi, iste tjelesne građe, iste duhovne kvalitete, s razlikama psihičkih obilježja, fizičke privlačnosti, uzajamne upućenosti i dopunjenosti, dvospolnosti. Dao im darove i zadao im zadaće da se množe i zemlju sebi podlože: „I blagoslovi ih Bog i reče: „Plodite se i množite i napunite zemlju, i sebi je podložite!“ (Post 1,28).

   Uloga liječnika. Ali kada je došao bitno nov kvalitativan prijelaz iz nižega stupnja u viši, iz nesvjesna i neslobodna u svjesno i slobodno stanje, iz nagonskoga u razumno, onda se pokazala posebna Božja intervencija. Kao što je na djelu svaki put kada se ljudsko biće začinje: roditelji po Božjem zakonu daju građu tijela, a Bog ulijeva dušu, život i zdravlje. To je slika i prilika Božja koju sveti pisac prikazuje s poetskom venom: „Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih“ (Post 1,26–27).

   Na drugom mjestu drugi sveti pisac, mudrac Sirah, koje stoljeće prije Krista, ovako o tadašnjem liječniku: „Ali i liječniku mjesta daj, i njega je Gospod stvorio: nek nije daleko od tebe, jer i on je potreban. Katkad je spas u ruci njihovoj, jer se i oni Bogu utječu da im poda milost izlječenja i lijek za spas života“. A onda završava ovakvim upozorenjem, gotovo kletvom: „Tko griješi pred Stvoriteljem svojim nek padne u ruke liječničke!“ (Sir 38,12-15). Tadašnje kirurgije!

   A ti, moderna kirurgijo, pokaži se zdravonosnom i živonosnom!

POVEZANI ČLANCI

NAJČITANIJE