Godina se redovito slavi kao obljetnica nečega ili nekoga. Na primjer 1967. Crkva je slavila „Godinu vjere“ u prigodi 1900. obljetnice mučeničke smrti sv. Petra i sv. Pavla u Rimu., kada su se posebno proučavala djela i vjera ove dvojice apostolskih prvaka. Ili „Svećenička godina“ 2009. u povodu 150. obljetnice smrti arškoga župnika sv. Ivana Marije Vianneya, zaštitnika župnika. Ili „Godina Ruđera Boškovića“, isusovca, 2011. u povodu 300. obljetnice rođenja toga hrvatskog i svjetskog znanstvenika, kada su se posebno proučavale njegove ideje i djela na katedrama, na simpozijima i studijskim danima.
A koji je povod ovoj sadašnjoj Godini vjere, 2012./2013., ne one vjere koja se odnosi na ono što nam ljudi u svakodnevnom životu kažu a što nam se čini vjerojatnim i vjerodostojnim na ljudskom planu, nego katoličke vjere kojom prihvaćamo sve što je Bog objavio za naše spasenje u svetoj povijesti, a preneseno nam preko Svetoga Pisma, Predaje i Crkvenoga učiteljstva?
Vanjski uzroci i povodi ovoj Godini vjere jesu višestruki. Da navedemo barem neke: sustavno udaljavanje svijeta od Boga, prakticiranje svakovrsna uživalaštva bez ikakve moralne odgovornosti; upadanje u iracionalni relativizam, tj.
da se s najvećim darom, tajnom života, koji je ovijen naravnim zakonima, poštovanjem i stidom - izvode najbesramnija poigravanja i ponižavanja;
da suvremenici, „gradeći se mudrima, poludješe“ (Rim 1,22), nazivajući svoje izopačenosti ljudskim pravima i dosegom slobode;
da se ljudska ljubav sve više usmjeruje prema „pticama, četveronošcima i gmazovima!“ (Rim 1,23) umjesto prema vlastitoj djeci i braći ljudima;
da se protuprirodno „obeščašćenje svojih tijela“ (Rim 1,24) smatra prirodnim pravom umjesto teškim zastranjenjem;
da se sve više štuje „stvorenje umjesto Stvoritelja“ (Rim 1,25), oduzimajući smisao svakoj unutarnjoj vjeri i vanjskom izrazu religije;
da se bračnom zajednicom naziva najosudljivija izopačenost ljudske naravi;
da se dokida prirodni muški i ženski spol a stvara novi pojam „rod“ istospolnih, dvospolnih, rodoskvrnih, transseksualnih, što nije nikakav tradicionalni „rod“ nego nečuveni izrod, kojim se ruši naravni moralni zakon;
da se kršćanska vjera i ćudoređe sve više u pojedinim medijima izruguju umjesto poštuju;
da se sve više ne razlikuje, nego zamjenjuje mjesta, izjednačuje dobro i zlo, istina i laž, moral i nemoral. I tomu slično.
Koji su unutarnji crkveni razlozi za ovu Godinu prouke i prakse naše vjere? Navedimo jedan primjer: Prije 65 godina, 1947., jedan beduinski dječak blizu Mrtvoga mora, u Judejskoj pustinji, Palestini, u Kumranu, tražio je izgubljene ovce i koze. Bacajući kamenčiće po pećinama, ne bi li plahnuo koju ovcu ako se tuda krije, začuje kako je kamen udario o nešto kao lim, sanduk. On to javi svojima, koji stvarno otkriju veliki sanduk pun raznih spisa, pergamena i papirusa, novca također. Otkrivanja su trajala od 1947. do 1956. Tako se kroz tih devet godina otkrilo u jedanaest podzemnih spilja, prirodnih i umjetnih, oko 900 raznih dokumenata od čega čak 40% prepisanih biblijskih tekstova Staroga Zavjeta, oko 30% apokrifa ili lažnih biblijskih tekstova i oko 30% raznih drugih civilnih isprava. Našlo se i skupljeno je oko 600.000 odlomčića Svetoga Pisma, prepisivanih od 250. prije Krista do 70. poslije Krista, 320 godina. Najvažniji biblijski tekst jest svitak proroka Izaije, iz 100. godine pr. Kr. koji je cjelovit i gotovo istovjetan židovskomu primjerku Izaije proroka sa 66 poglavlja, samo što je danas najstariji očuvani primjerak židovske Biblije iz 9. stoljeća, a ovaj kumranski deset stoljeća stariji, iz prvoga vijeka prije Krista. U tim nastambama u Kumranu živjeli su eseni, židovski monasi, zvani "sinovi svjetla", najviše su prepisivali i čuvali Sveto Pismo. Imali su svoje biblioteke, svoja groblja, sve pod zemljom, kao katakombe. Život im se ugasio napadom Rimljana, oko 70. poslije Krista. Jeruzalemski je muzej najviše toga skupio ili otkupio. To je jedno od najvećih biblijskih otkrića, ne samo prošloga stoljeća nego i prošlih stoljeća. Neprocjenjive vrijednosti.
E dobro, ovom nas Godinom vjere Papa potiče da otkrijemo dvije velike crkvene knjige, koje se ionako nalaze ne samo na policama Kršćanske sadašnjosti ili Verbuma nego i u našim kućnim knjižnicama: Dokumente Drugoga vatikanskoga koncila koji je otvoren prije 50 godina, 1962.-1965., iKatekizam Katoličke Crkve koji je objavljen prije 20 godina, 1992. A možemo uzeti najprije Bibliju, koja ima 73 knjige sa 1.189 poglavlja, i svaki dan kroz ovu Godinu vjere pročitati po tri poglavlja tako da pročitamo cijelu Bibliju u godini dana. Jednako tako možemo otkriti onih 16 koncilskih dokumenata kojima je tek 50 godina, a imaju svega skupa 615 brojeva koji na sustavan i sažet način suvremenim razumljivim jezikom prikazuju sve objavljeno blago Staroga Zavjeta, Novoga Zavjeta i sve vjerničko stanje kroz dvije tisuće godina povijesti Kristove Crkve.
Isto tako hajdemo početi ili nastaviti čitati i proučavati Katekizam Katoličke Crkve koji ima 2.865 brojeva na 700 stranica teksta. Svaki dan pročitati po dvije stranice. Eto oživjela nam Biblija za stolom, oživio nam Koncil, oživio Katekizam u kući u ovoj Godini dana. Kada bismo mi katolici barem nešto od toga učinili i naučili, opravdali bismo Papin poziv i naziv ove Godine vjere!
---------------------
HRVATSKI KATOLIČKI RADIO, Riječ za tebe, 31. prosinca 2012.
