Biskupe Tomo,
braćo svećenici, časne sestre,
rodbino pokojnoga don Tadije, dragi vjernici!
Promotrit ćemo ove riječi koje smo čuli u čitanju Poslanice Rimljanima sv. Pavla apostola:
„Nitko od nas sebi ne živi, nitko sebi ne umire“ (Rim 14,7). Nemamo većega i jačega iskustva od toga da nitko "sebi ne živi", tj. da nitko ne može sam o sebi, izoliran živjeti, neovisno o drugima. To nam svim i svačim dokazuje naša prošlost. To nam je očigledna činjenica u sadašnjosti. A pogotovo ne možemo sami o sebi u starosti i bolesti. Barem je to svakomu očito. Bilo je to jasno i grčkom filozofu Diogenu (412.-324. pr. Kr.) koji je, prema legendi, najveći dio svoga života proveo u bačvi. Onako se smotao i spavao, odmarao i noćijevao. Ali opet one su mu žene donosile hranu.
Prošlost: Znamo da Bog izravno svakomu od nas smrtnika ulijeva besmrtnu dušu, tj. razumnu sposobnost i slobodu, svoju sliku i priliku. Ali kako se prenose naravna svojstva, psihofizičke karakteristike, melankolije, koleričnosti, flegmatičnosti i sangviničnosti, pa onda kako nastaju i kako se prenose razne padavice i druga duševna rastrojenja u raznim koljenima, izravnim ili pobočnim linijama, za koje nitko od nas nije ni zaslužan ni kriv, to nitko od nas ne zna. I koliko u sebi imamo iz prošlosti tih prirođenih osobina raznih hajduka i uskoka, ili svetaca i poštenjaka, ni to nitko ne zna protumačiti. To se sve slaže stotinama godina i slijeva u našu narav. Kakva li stapanja i sjedinjavanja raznih mikroskopski nevidljivih osobina - tko to ne može pratiti.
- Tako je i pokojni don Tadija bio izdanak i dio prošloga društva: on je naslijedio stotine i tisuće gena, ili sastojaka De-eN-Ka preko svojih roditelja, djedova, pradjedova, Pavlovića, Ostojića, Petkovića, Luburića, Šimovića, i mnoštva drugih prezimena i plemena koja su se miješala ženidbama i udajama. Tko to može proniknuti, lučiti, izračunati, proučavati?
Sadašnjost. Koliko se god mi zasebno i pojedinačno rađali, i koliko god mi živjeli vlastitim životom u svojoj slobodi i u osobnu planiranju svoje egzistencije, sve nam u životu kazuje da smo mi od rođenja do smrtidruštvena bića. Upućeni jedni na druge. Vezani najprije uz majku i oca, uz djeda i baku, uz braću i sestre, uza širu obitelj. Nema rasta ni odgoja bez drugih, bez pomoći, bez služenja jednih drugima, bez navika, zakona, bez poslušnosti i ljubavi. Nema nikakve škole bez pomoći drugih, ni ženidbe, ni nove obitelji, ni posla. Upućeni smo i osuđeni živjeti jedni s drugima, a što ćemo mi prakticirati u praksi: ljubav i slogu ili, ne daj Bože, mržnju i neslogu, to je naša sudbonosna odluka.
Živimo u duhovnoj kulturi i tehnološkoj civilizaciji, u medijskoj nasrtljivosti, gdje se svakodnevno pokazujemo kao primalačka bića: primamo razne vijesti. I razni primjeri djeluju na svakoga od nas: ljute nas, vrve lažima, uzrujavamo se. Ili se radujemo, plješćemo, čestitamo.
Čovjek je strahovito smotano klupko različitih silnica i ne može iz toga pobjeći. Mi u sebi imamo takođerodašiljačke zrake. Iz nas izbija neko duševno zračenje. Svatko od nas djeluje na drugoga, čini ga radosnim ili žalosnim, štoviše pomažemo mu da bude dobar i pošten ili da se pokaže lošim i nepoštenim. Ta znamo li kazati: „Kada sam se god s njim susreo, vratio sam se kući malo bolji čovjek!“ Ili: „Ne možeš s njim biti nego dobar!“ Ili: „Ne možeš pokraj njega govoriti bezobraštine!“ Ili ona poznata: „Koliko god sam puta bio među ljudima, manji sam se čovjek vratio“ (Nasljeduj Krista, I.,20,6). Sablaznio se do dna srca.
- Eto zašto i don Tadija posve iskreno, ponizno, pošteno i skrušeno u Oporuci moli oproštenje od vjernika i svećenika: I sve molim za oproštenje, ako sam koga „uvrijedio ili sablaznio”, a zahvaljuje Bogu ako je djelovao na druge da budu dobri i plemeniti vjernici, vrijedni i čestiti svećenici.
Budućnost. Čovjek, velim, nije izolirani pojedinac. On se nužno uklapa u društvo. Veže se s drugim osobama. Na fizički način prenosi na svoje buduće potomstvo svoje tjelesne osobine i čestice duševnoga karaktera. On i duhovno djeluje na buduće naraštaje. Njegov dobar primjer bit će slava budućih generacija, a njegov grijeh, zlodjelo, bit će sramota budućih sinova i kćeri. Ako je on sve prokockao i zakartao u životu, što će prenijeti na druge nego pustoš i neimaštinu.
Kada je neki svećenik u propovijedi spomenuo da je čitao u župnoj kronici kako je neki župljanin prije više od osamdeset godina preminuo i nije ništa ostavio djeci jer je sve to potrošio u kockarnici - želio dobiti, pa sve izgubio! - došao mu je jedan čovjek u župni ured i rekao: „Nemojte, velečasni, više spominjati taj primjer, jer to je moj pradjed. Primio sam ovih dana više poziva iz raznih mjesta gdje mi spominju da su čuli kako mi je pradjed poslužio u propovijedi kao negativan primjer.“ Grijeh ne djeluje samo na čovjeka koji ga čini, nego zaražava i druge do devedeset godina nego do devetoga koljena!
Ni u smrti nismo sami. Netko je uz nas u bolnici, u domu, u kući. Netko to čini iz rodbinske krvi. Netko iz pravedne plaće. Netko iz kršćanskoga milosrđa. I ta smrt djeluje na određene ljude koji su bili povezani s pokojnikom.
- I ova smrt, don Tadijina, nakon 84 godine života, pogađa obitelj. Djeluje na Svećenički dom u kojem je jedan umirovljenik manje. Odražava se na cijelu Biskupiju u kojoj jedan svećenik nedostaje, a u njoj je djelovao, molio i trpio 57 godina. Radujemo se što se jedan drugi Studenčanin ove godine priprema na svećeničko ređenje. Đakone, pratio te sv. Ilija prorok u ustrajnosti!
Gospodinovi smo! A kako je tek djelovala otkuupiteljska Smrt Bogočovjeka Isusa Krista na cijelo čovječanstvo, pogotovo njegovo jedinstveno Uskrsnuće, prvina svakoga drugog uskrsnuća. „Doista, ako živimo, Gospodinu živimo, i ako umiremo, Gospodinu umiremo. Živimo li dakle ili umiremo - Gospodinovi smo“ (Rim 14,8). U tom se svjetlu, u vjeri, motri svačija smrt. Mi nismo gospodari samih sebe. Bog je naš vlasnik i gospodar. Mi smo Božji:„Ta Krist zato umrije i oživje da gospodar bude i mrtvima i živima“ (Rim 14,9).
I nemojmo nikada, braćo, zaboraviti božansku istinu ravnu istini o stvaranju i o otkupljenju, tj. da ćemo svi biti suđeni: „Ta svi ćemo stati pred sudište Božje“ (Rim 14,10). Iako će i tu „svatko od nas za sebe Bogu dati račun“(Rim 14,12), ipak ni tu ne ćemo biti sami. I tu će se pojaviti oblak svjedoka koje smo na zemlji možda i zaboravili a koji će posvjedočiti za nas, za naše dobro ili loše djelovanje.
- Tako će se i ovdje pojaviti oni koje je don Tadija krstio i pričestio, ispovijedao i vjenčao, koje je poslao u samostan i u sjemenište, kojima je dao dobar primjer ili koji će se potužiti na njega. Evo on je na vrijeme, za svoga života, molio oproštenje i od Boga i od ljudi.
Neka mu s naše strane njegovu napaćenu tijelu bude laka ova studenačka gruda, a još lakši ulaz u nebesku diku da svu vječnost gleda Lice milosrđa Oca nebeskoga, Isusa Krista, njegovu Majku Mariju, sve svece Božje, blaženoga Alojzija Stepinca, kojemu je bio osobito odan.
Pokoj vječni daruj mu, Gospodine!