Biskupije Mostar-Duvno i Trebinje-Mrkan

Knjiga „Nada koja ne postiđuje“, duhovne vježbe po blaženom Alojziju Stepincu, ne prestaje pobuđivati zanimanje vjernika i njihovih pastira. Tako je ovaj tjedan upriličeno predstavljanje u Zadru, 2. svibnja  2019. Vjerujemo da razlog ovakvu interesu nije sama knjiga, koliko god bila poučna, nego svetački lik bl. Alojzija kojemu se vjernici ne samo dive (admirandus) nego ga nastoje i nasljedovati (imitandus). I upravo je to razlog zašto biskup Ratko odgovara na pozive kolega biskupa da jednu večer u njihovu biskupijskom sjedištu zajednički promotre pastirski lik bl. Alojzija Stepinca i u odnosu prema njihovim vlastitim biskupijama (što je obično tema biskupa domaćina) i njegovu poruku našemu vremenu. Stoga se ova činjenica i bez isticanja moderatora predstavljanja očituje izlaganjem „predstavljača“ ili samoga auktora. To se najbolje čita u kratkim osvrtima sudionika odmah nakon predstavljanja.

U Zadru, o liku i djelu bl. Alojzija na predstavljanju knjige govorili su msgr. Ante Ivas, umirovljeni biskup šibenski, i doc. dr. Zlatko Begonja, povjesničar. Sve je na početku pozdravio domaćin, nadbiskup Želimir Puljić, a u programu sudjelovali su i sjemeništarci (među njima i hercegovački) izvevši tri skladbe: Blaženi Alojzije, Lijepa si lijepa i Do nebesa. Program je vodio vlč. dr. Zdenko Dundović

Prenosimo biskupovo izlaganje

Neistraženi arhivi. Proučavatelj Stepinčeve povijesne pojave nailazi na brojne zagonetke. Jedna je i ta što je još neistražen, jer je nedostupan, određen broj arhivskih fondova Nezavisne Države Hrvatske koji je „prenesen u savezne arhive u Beogradu; kao npr. arhiv Ministarstva vanjskih poslova, poslanstava i konzulata NDH, koji se nalaze u Arhivu Saveznog sekretarijata za inostrane poslove, dok se fondovi Predsjedništva vlade NDH, Glavni stan Poglavnika, Poglavnikov ured te svi vojni fondovi nalaze u Arhivu Vojnopolitičkog instituta u Beogradu“.[1]

- Nevjerojatno. Mozak NDH-a u beogradskim pretincima, saveznim i vojnim. U ovih 75 godina, od svršetka II. svjetskog rata do sada, srpski su istraživači mogli pročitati svako slovo ratne NDH. Nije jasno zašto bi se više pouzdavali u svoju fantaziju nego li u dokumentaciju iz tih arhiva? Zašto ne bi objavili Stepinčeve dokaze o „prekrštavanju“ iz tih arhiva nakon sedam desetljeća kada je bio osuđen za te iste maštovite „zločine“, nego se utječu izmišljenim inkriminacijama u odnosu općenito na Crkvu u Hrvatskoj, napose na nadbiskupa Stepinca? Nemoguće je da nisu isprevrtali sve te listove i fondove. Ako nisu ništa objavili, znači nisu našli ništa što bi im potvrđivalo montiranu optužbu o Stepincu kao kriminalcu. Ili zbilja očekuju da će u Papinim policama naći Stepinčeve „Ispovijesti“?

~ 24. XI. 1940. oko 200.000 katolika na pravoslavlje? U svome izvješću Državnomu tajništvu u Vatikanu, uoči rata, nuncij u Beogradu nadbiskup Ettore Felici, piše da pravoslavni Srbi „vode upornu i loše prikrivenu kampanju prozelitizma koja je do sada [od 1919.], prema vrlo diskretnim statistikama, proizvela više od 200.000 žrtava, i u svakom pravoslavnom hramu koji se podiže u katoličkim središtima vide miljokaz svoga sustavna napretka“.[2]

- Te „vrlo diskretne statistike“ nisu, doduše, nikada službeno objavljene na državnoj razini, a jesu više puta u raznoj literaturi navođene.[3]

~ 3. V. 1941. Zakonska odredba. Poglavnik Ante Pavelić odmah je u početku isključio pravoslavlje iz priznatih vjera u svojoj državi. U svrhu prijelaza iz pravoslavlja u priznate vjere Pavelić je izdao Zakonsku odredbu o prijelazima s jedne vjere na drugu. Za te prijelaze traži se, i za valjanost prijelaza treba da stranka koja mijenja vjeru podnese pisanu prijavu upravnoj vlasti kotarske oblasti, odnosno gradskoga poglavarstva o svojoj odluci, i da primi potvrdu o toj prijavi, te da se potom ispune vjerski propisi one priznate vjeroispovijesti na koju stranka prelazi.[4]

- Sve je poduzeto bez ikakve konzultacije s Crkvom. Čak protiv Crkve. Priznate su vjere bile katolicizam, protestantizam, i islam.

~ 15. V. 1941. Dogmatsko-kanonsko stajalište o prijelazima. Ured Nadbiskupskog duhovnog stola u Zagrebu o prihvaćanju i promjeni vjere izdao je u 7 točaka odredbe koje su upućene svećenicima svih biskupija u NDH. U toj se okružnici kao prvo i temeljno načelo ističe: „Pristup u katoličku Crkvu može se dopustiti samo onim osobama za koje postoji osvjedočenje, da to žele učiniti iskreno i s uvjerenjem o istinitosti naše svete vjere i o njenoj potrebi za spas duše. Vjera je unutarnja stvar slobodne savjesti te stoga na području vjerskog opredjeljenja treba da budu isključeni svi nečasni motivi“.[5]

- A jedan od takvih nečasnih motiva jest i onaj politički koji je Paveliću bio prvi, a Crkva ga na prvom mjestu osuđuje.

~ 27. V. 1941. civilna uputa o prijelazu. Ministarstvo bogoštovlja i nastave izdalo je Uputu, u kojoj određuje da na kotarsku oblast ili gradsko poglavarstvo pripada samo izdavanje potvrda dotičnoj stranci o njezinoj prijavi vjerozakonskog prijelaza (promjene vjere), a kada će, kako i pod kojim uvjetima ta stranka biti primljena u vjersku pripadnost druge priznate vjeroispovijesti, za koju je najavila svoj prijelaz, ulazi u brigu dotične stranke.[6]

- Budući da su prijelazi pravoslavaca na katoličku vjeru djelom ondašnjih civilnih ustaških vlasti uzeli maha, o tom je pitanju trebalo izdati konkretne norme

~ 11. VI. 1941. Studija teologa Stjepana Bakšića o uvjetima i propisima za primanje u Katoličku Crkvu. Navodi i obrazlaže sedam bitnih točaka o primanju nekršćana i drugih kršćana u Katoličku Crkvu.[7] Redovit katolički nauk.  

~ 16. VI. 1941. nadbiskup Stepinac moli dr. Milovana Žanića, predsjednika Zakonodavnog povjerenstva pri Poglavniku, iznoseći mu želju da državna vlast u donošenju zakona poštuje katoličku tradiciju i dopusti „možebitne primjedbe i sugestije“ Crkve o vjeri i ćudoređu, ili na primjer „Zakon o vjerskim prijelazima“, prije negoli te odredbe budu objavljene.[8]

- Stepincu ne samo da nije odgovoreno, nego je Pavelić ukinuo Zakonodavno povjerenstvo govoreći dr. Žaniću: „Pa kako ću ja vladati ako ćeš mi ti vezati ruke zakonima“.[9] Zakon i znači ne imati bezakoničke i strahotiranske ruke!

~ 11. VII. 1941. Stepinčeva okružnica dušobrižnicima. U njoj se od 10 uputa, u 9. točki navodi: „Ne smije se započinjati s poukom prije nego stranka donese potvrdu upravnih vlasti, da je prijavila prijelaz“.[10] S obzirom na pravoslavne i njihovo krštenje i sv. krizmu sasvim jasno kaže pod 10b: „Glede sv. potvrde imadu se naročito upozoriti, da su prigodom krštenja primili sv. potvrdu, pa ju prema tome ne smiju drugi put primiti u katoličkoj Crkvi“.[11]

- Nadbiskup nedvosmisleno priznaje valjanim ne samo krštenje u pravoslavnoj Crkvi nego i sv. krizmu koja se dijeli zajedno s krštenjem pa i maloj djeci. Ovo je srpanj 1941. A pojedini uglednici SPC ni danas ne prestaju trubiti urbi et orbi da je Stepinac „prekrštavao“ valjano krštene pravoslavce! Je li i „prekrizmavao“ valjano krizmane vjernike?

~ 14. VII. 1941. Ministarstvo pravosuđa i bogoštovlja upućuje katoličkim biskupskim ordinarijatima Pismo kojim mole da se pravoslavni ne primaju u grkokatoličku Crkvu i da se pravoslavne svećenike, intelektualce, trgovce itd uopće ne prima u Katoličku Crkvu.[12]  

~ 16. VII. 1941. nadbiskup Stepinac Ministarstvu pravosuđa i bogoštovlja odgovara i odbija obje navedene točke, tj. on načelno dopušta prijelaz pravoslavnih i u grkokatoličku Crkvu i dopušta da pravoslavni intelektualci mogu stupiti u Katoličku Crkvu pod propisanim uvjetima. Takva državna zabrana ide protiv katoličkoga nauka i morala.[13] Ovo je Nadbiskup odgovorio a da nije ni pitao Svetu Stolicu. 

~ 17. VII. 1941. Kongregacija za istočne Crkve šalje dopis nadbiskupu Stepincu učeći da otpadnici od katoličke Crkve u slučaju povratka mogu biti pripušteni i grkokatolicima bizantskoga obreda.[14] To je Stepinac već pisao Ministarstvu.

~ 18. VII. 1941. dokinut je naziv srpskopravoslavna vjera a uveden pojam grkoistočna vjera, kako je bilo prije 1918. godine.

~ 30. VII. 1941. Okružnica četiriju Ustanova: Ministarstva pravosuđa i bogoštovlja, te unutarnjih poslova, zatim Glavni ustaški stan i Državno ravnateljstvo za gospodarsku ponovu  izdali su nove upute u 9 točaka u vezi s prijelazima.[15]

~ 5. VIII. 1941. Tu državnu interdikasterijalnu okružnicu nadbiskup Stepinac priopćuje kleru dopisom pozivajući se izričito na pravila poučavanja prijelaznika kako je izloženo u njegovoj okružnici od 11. srpnja 1941.[16]

- Nadbiskup ne popušta pred miješanjem države u isključivo religiozne poslove. Neka se dušobrižnici drže crkvenih uputa! 

~ 10. X. 1941. Ministarstvo unutarnjih poslova izdaje odluku o osnivanju Vjerskoga odsjeka pri Državnom ravnateljstvu za ponovu.[17] Taj bi se Odsjek brinuo za svu problematiku oko prijelaza iz vjere u vjeru.

~ 19. X. 1941. u okružnici svećenstvu nadbiskup Stepinac daje konkretne upute u vezi s primanjem inovjeraca u Katoličku Crkvu, osobito s obzirom na mješovite ženidbe.[18]

~ 17. - 19. XI. 1941. Biskupska konferencija u Zagrebu. S te konferencije nadbiskup Stepinac prenosi 10 izglasanih rezolucija koje su razaslane svim rimokatoličkim i grkokatoličkim župnim uredima.[19]

~ 20. XI. 1941. Biskupski memorandum Paveliću. Biskupi su tada za Pavelića sastavili i poseban memorandum, koji se sastojao od 3 dijela, a prvi je uvelike sličan rezolucijama koje su upućene župnim uredima. Ovdje ih je nabrojeno 11:

1. Prijelazi su dogmatsko pitanje pod isključivom vlašću katoličke hijerarhije;
2. „Misionare“ za prijelaze dekretiraju isključivo njihovi mjesni ordinariji.
3. Svaki takav „misionar“ bit će povezan s mjesnim župnikom;
4. Crkva priznaje samo one prijelaze koji su obavljeni po tim kriterijima;
5. Svjetovna vlast ne može „poništavati“ prijelaze koji su propisno obavljeni;
6. Hrvatski episkopat formira odbor trojice: Stepinca, Burića i Šimraka;
7. U radni izvršni odbor imenuju se petorica profesora: F. Herman, A. Juretić, J. Kalaj, N. Borić i K. Draganović;
8. U Crkvu se primaju ne prisiljeni, nego uvjereni i opslužitelji propisa;
9. Što se tiče obreda, Episkopat usvaja odredbe Kongregacije za istočne Crkve, 17.VII.1941.;
10.  Odbor organizira tečajeve za svećenike koji se bave prijelazima;
11.  Treba priznati grkoistočnjacima sva građanska prava i slobode, pravo vlasništva. Neka se zabrani rušenje pravoslavnih crkava i kapelica.[20]  

- Ovo je najodlučniji dokument Hrvatskog episkopata u vezi s prijelazima, poslan je i Svetoj Stolici kao obavijest.

~ 9. I. 1942. Jugoposlanstvo Svetoj Stolici. S obzirom na prijelaz pravoslavnih vjernika na katoličku vjeru Jugoslavensko je poslanstvo 9. siječnja 1942. interveniralo kod Svete Stolice.

~ 25. I. 1942. Odgovor Svete Stolice potpisuje kardinal Maglione, državni tajnik. U vezi s prelaskom pravoslavnih na katoličku vjeru kaže se: „Prema načelima katoličke nauke obraćenje mora biti plod ne vanjske sile, nego unutrašnjeg osvjedočenja o istinama koje naučava katolička Crkva.

Katolička Crkva zbog toga ne prima u svoje krilo nijednog odrasloga, koji traži da u nju stupi ili se želi u nju povratiti, ako nije potpuno svjestan važnosti i posljedica koraka, što ga želi učiniti.

Dosljedno, činjenica, da najedanput velik broj hrvatskih pravoslavaca traži, da budu primljeni u krilo katoličke Crkve, nužno veoma zabrinjava hrvatski episkopat, koji je po naravi stvari pozvan da brani i štiti probitke katolika u Hrvatskoj. [.…].

Sveta Stolica sa svoje strane nije zanemarila naglasiti, da se imadu strogo opsluživati kanonski propisi i upute izdane o tom predmetu“.[21]

- To su teološka načela i konkretne upute koje su izdali i kojih su se pridržavali hrvatski biskupi i Hrvatski episkopat u cjelini u svojim okružnicama i memorandumima. Nisu to rekli jednom nego ponovili devet puta 1941.: 15. svibnja, 11. lipnja , 16. lipnja, 11. srpnja, 16. srpnja, 5. kolovoza, 19. listopada, 20. studenoga svim svećenicima, 20. studenoga memorandum Paveliću.

~ 18. V. 1943. pripisano je nadbiskupu Stepincu pismo navodno poslano papi Piju XII., gdje stoji da je do tada u NDH na katolicizam prešlo oko 240.000 pripadnika srpskoga pravoslavlja.

- U knjizi Nada koja ne postiđuje (str. 241-345) dokazuje se, u riječi i slici,

da je to pismo Nadbiskup na suđenju odlučno zanijekao kao svoje,

da je odvjetnik Politeo višestruko dokazao da to nije Stepinčevo,

da iz geneze pisma rezultira da je pismo lažno servirano Stepincu i

da zvučna fraza od 240.000 prijelaznika nije ništa drugo nego zvučan falzifikat onima kojima je uvjerljivija fantazija od realnosti, i milija difamacija od dokumentiranosti.

Na komunističkom procesu u Zagrebu 1946. Stepinac je imao 5 optužaba. Druga je bila: „prekrštavanje“ Srba. On se dva puta osvrnuo na tu optužbu:

~ 3. X. 1946., Nadbiskup je na sudu u svome Govoru, odgovorio na tu optužbu: „Upisuje mi se u krivnju prekrštavanje Srba. To je uopće neispravan naziv, jer tko je jednom kršten, ne treba ga više prekrštavati, nego se radi o vjerskim prijelazima. Ja o tom neću opširnije govoriti nego velim, da mi je savjest čista, a povijest će jednom reći o tom svoj sud“.[22]

~ 8. X. 1946. Nadbiskup je o tim prijelazima izjavio: „To uopće nisu bili prijelazi nego komedija sa kojom crkvene vlasti nemaju posla i za koje ja ne mogu odgovarati […]. Zato kakova god osuda pala naš je obraz čist i neka zna cijeli kulturni svijet, i da odbacujem klevete da je jedno jedino lice prisiljeno od nas da pređe u Katoličku Crkvu […], ako ja budem zaista osuđen, pred Bogom kažem da sam nevin osuđen, savjest mi je čista i budućnost će pokazati da sam bio u pravu“.[23]

- Najodlučnije stajalište s obzirom na crkveno odbijanje prozelitizma s prizivom na savjest i na Boga. I na „budućnost“, u kojoj je on, 38 godina nakon smrti, 1998. proglašen blaženikom i mučenikom. Ta je budućnost već pokazala da je bio u pravu! A to što te klevete sežu do naših dana, nije krivnja Blaženika nego klevetnika.

~ 30. IV. 2014. patrijarh Irinej Gavrilović papi Franji: Stepinac je pravoslavlje proglasio za ''najveće prokletstvo Evrope'' i upravo je „te reči zabeležio u svom dnevniku odmah posle kobnih događaja koji će uvesti Jugoslaviju u rat, dovesti do njenog pada i do stvaranja Nezavisne Države Hrvatske.

Jedino takvim njegovim odnosom prema Pravoslavnoj Crkvi moguće je objasniti i njegov odnos prema prisilnom prevođenju Srba u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj u rimokatoličku veru i Crkvu (pokatoličeno je oko 240-250 hiljada ljudi), a pritom je ta prisilna prozelitistička akcija sprovođena najčešće i kroz ponovno krštavanje“.[24]

- Prvo, Stepinac nije proglasio „pravoslavlje“ „najvećim prokletstvom Evrope“, nego šizmu, raskol. Šizma je doista prokletstvo i vjere, i Crkve, i Europe. A povijest je dokazala da nije uvijek samo jedna strana kriva u takvim šizmama i raskolima. Svatko mora uzeti vlastitu odgovornost na sebe. Jer ako kažemo da grijeha nemamo…  

Drugo, bjelodano je dokazano da Stepinac nije imao udjela u „prisilnu prevođenju Srba u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj u rimokatoličku vjeru“. Na žalost, nemamo jačega dokaza od očevida. Ali nekima ni očigled nije nikakav pravorjek.

Treće, znamenka od 240-250 tisuća prijelaznika ničim nije ni dokazana ni potvrđena, nego se prvi put našla u pismu pripisanu Stepincu 1943., a nema veze s Nadbiskupom, što je i on sam odlučno zanijekao na montiranu komunističkom procesu: „Ovo nije moje!“ Ali kako ćeš ti namjerno gluhima pojačavati glas, ako oni uopće ne prihvaćaju dokaz?

Četvrto, povijesna je istina da se ta „prisilna prozelitistička akcija“ nije provodila „najčešće i kroz ponovno krštavanje“, kako tvrdi Patrijarh. Mi nemamo, na žalost, jačega dokaza od bjelodane istine, ali istine napisane i izrečene u istini s pomoću istine u svrhu istine. Možeš dijalogirati s ljubiteljima istine, ali kako ćeš razgovarati s poricateljima te iste očevidne istine!

Naša je Božanska Istina uskrsnula: ona je velika i pobjeđuje!

Naša je Božanska Nada uskrsnula: ona je velika i ne postiđuje!

Suvremeni dokaz? – Blaženi mučenik Alojzije Stepinac!